Kamate na ljubavne uzdahe : ogledi o tankoćutnosti | Jadranka Pintarić

BIVŠI I NERAVNOTEŽA LJUBAVI

Love and time—those are the only two things in all the world and all of life that cannot be bought, but only spent.
Gary Jennings

Bivše — glagolski prilog, nastao od biti, a može značiti i prošli, nekadašnji. Mala, obična riječ, gramatički i pravopisno bezazlena — kad se nauče rodovi, zapravo se nema što pogriješiti. U gotovo svačijem je životu to međutim riječca koja ima (tamnu) masu tako skrivenih značenja, da joj stvarno tijelo plovi ispod površine (kao u prave sante leda) i ima tako začudna značenja da mogu eksplodirati u neviđene oblike i intenzitete kao neispitana podvodna mina ili nagazna kopnena. Ako je neprimjereno spomenete, može nastati krater uslijed eksplozije, a katkad bude i krasan prštav, raznobojan, bučan, čak kričav vatromet.

A čemu sve ne pridajemo oznaku „bivši“! Bivše su ljubavi u koje ste se razočarali — najblaže i romantičarski rečeno; bivše ljubavi u koje se niste razočarali nego ih pogubno idealizirali; bivši muž koji vas je gnusno prevario, recimo s najboljom prijateljicom ili ružnjikavom tajnicom u poduzeću s kojim je surađivao; bivša žena koja vas je ostavila zbog drugog, primjerice bogatijeg, mlađeg, mišićavijeg; bivša svekrva koja je odgojila vašeg bivšeg Edipa, kojem je samo majčica umjela po volji kuhati; bivša punica čije je urokljivo oko govorilo da niste dovoljno dobri za njezinu princezu; bivša šogorica koja je stalno otrovno podbadala nedužno trepćući; bivši suradnici koji su vas izdali čim im je bilo isplativo i/ili naplativo; bivše prijetvorne i ljubomorne prijateljice koje su vam zavidjele na svemu i nisu više mogle trpjeti posljedice vlastite umišljenosti bez pokrića ili kompleksaške inferiornosti; bivša država koja vas je ostavila na cjedilu; bivša vlast koja vam je obećavala skinuti zvijezde s neba; bivša firma u kojoj ste ostavili najbolje godine da biste dobili vritnjak; bivši šef koji vam je pio krv na slamku za svaku sitnicu i kojem biste rado plesali na grobu; bivši susjed koji je imao tulume baš kad ste vi mrtvi umorni umirali za malo sna; bivši šulkolege koji se otužno razgaljeno na godišnjicama mature hvastaju otužnim uspjesima; bivši susretljivi i pošteni automehaničar (upozorenje: nema nečeg takvog na kugli Zemaljskoj!) zbog kojeg vam je propala getriba; bivša trafikantica iz kvarta koja vam je stavljala na stranu cigarete onih davnih godina nestašica, kad je pušenje bilo društveno prihvatljiva navika i tako dalje, i tako dalje, i tome slično. Unedogled.

Pa ne kažu li onda s pravom da je naše sjećanje poput groblja, često napuštenoga. Golemoga. Ima na njemu zaboravljenih i u korov zaraslih humaka, a bogme i nepokopanih trupala s mnoštvom crva, voštanih figura, kostura koji nikog ne straše, mumija i zombija, klonova i androida (najčešće kamena srca, metalne duše i hrđava mozga). No, nikad se ne zna kada će neki od humaka jednoga dana biti otkopan — zato što je nekom „forenzičaru“ iz naše sadašnjice trebao podatak o prošlosti. Ili će se sjećanje samo, poput kakva zombija ili vampira, uzdići i uzburkati uzduh zbilje. (Tja, na žalost, i zlodusi se katkad probude.)

Da, da, sjećanja kao takva — to je manje-više jasna stvar, ali muče me ipak oni sadržaji s glagolskim prilogom „bivši“. Osobito oni koji se tiču snažnih, ustrajnih osjećaja. Zašto je u njima vezano toliko energije, toliko emocija, toliko same srži našeg života? K vragu, zašto na njih trošimo toliko vremena i neprospavanih noći, prinosimo im žrtvu u vidu čira na želucu (one pogubnije boleštine ne želim ni spomenuti), kiseline u grlu, srčane aritmije? Smišljamo minuciozne i perverzne osvete, vodimo zaludne unutarnje rasprave, ne zaboravljamo i vrijeme ništa ne izliječi…

Moja prijateljica, a koliko znam nije mi bivša (premda možda bude kad se prepozna u tekstu), svojeg je bivšeg zvala „pokojnik“. Čovjek je dakako bio živ živcat, ali što se nje tiče, bio je pokojan. Ima tu mnogo simbolike i asocijacija svakojakih nagnuća, pa ipak mi se čini da je najvažnije to kako je tim činom — nazvavši nekadašnjeg muža pokojnikom — željela započeti nov život, neopterećen živim čovjekom koji ti može banuti na vrata kad se sjeti i umah izazvati novo traumatsko iskustvo, nego tek sa sjenom osobe čiji te duh može, ali ne mora nužno, pohoditi. A ona se umjela nositi s duhovima. Duh bivšega možda je neko vrijeme uspijevao raditi sjenu nad njezinim životom, ali naposljetku je sjena izblijedjela i ostao je samo sjajan duhoviti nadimak „pokojnik“.

Meni, za razliku od nje, loše ide sa svakovrsnim „bivšima“, a bogme i s duhovima; istanjuju mi živce, uzrokuju nesanicu i zagorčavaju život. Tako su, ne s vremenom nego brzopotezno, svi bližnji mi naučili da „bivšeg“ u mojoj prisutnosti ne smiju spominjati, ni imenom ni pridjevom niti ikakvom delikatnom i dalekom asocijacijom. Svi se pravimo kao da nije ni postojao, kao da je neka vremenska rupa u mom životu. Poput djeteta kad pokrije ručicama oči i kaže: „Nema me.“ Čisti filozofski solipsizam. Ili diskontinuitet u vremenu. Spoznaja da je na kraju ispao šonjo i žmukler, te stekao nadimak Stronzo, ipak djeluje otrežnjujuće i uklanja naj okorjelije ostatke zapečenih slojeva sentimenata. Ili — „što te ne ubije, to te ojača“.

Tja, slušajući prijatelje i sjećajući se vlastitih iskustava lako se za trenutak utješiti, ali opet ostaje činjenica da se s duhom prtljage „bivšeg“ moramo suočiti i onda kad nema nikog da nam odvrati pažnju ili jasne slike gadosti da rasprši nostalgiju. Može to biti vrlo banalno, da budem iskrena, recimo iz vlastita primjera: kad na radiju svira „naša“ pjesma, kad je na televiziji „naš“ film, kad dođe „naše“ godišnje doba, kad se vozim „našim“ cestama, odlazim na „naša“ mjesta. (Tako bljutavo sladunjavo, ali kad su uistinu iskreni, takve stvari priznaju i oni dokazano okorjelo cinični ili uvijek srca kamenoga.) Eto, mogu izbaciti sve stvari iz kuće koje me podsjećaju na „bivšeg“, mogu izbjegavati sva mjesta na kojima smo bili zajedno, mogu ne viđati ljude koje smo zajedno susretali, mogu čak melodramatično pobacati memorabilije ili srcedrapateljno rezuckati fotografije, mogu mikroskropirati sve njegove mane, gnusne karakterne crte, ništavnost, čak postupke ili osobine zbog kojih me je danas sram što sam ikada govorila da volim takvu osobu, ali uvijek ostaje stanovita količina „x-faklora“ koji izmiču svakoj kontroli „okidanja“ sjećanja i sentimentalne nostalgije.

Premda bi nam život bio lakši kad bismo o bivšima govorili sve najbolje, kako se mudro zbori o mrtvima, čini se da vlada upravo suprotna praksa. Pravilo je da, što god to bilo, „bivše“ automatski znači da nije valjalo i da ga treba što temeljitije i brže izbaciti iz svog života. Čast iznimkama. Otud rezanje i paljenje fotografija, uništavanje stvari, okrutno prepričavanje najintimnijih detalja, gnjev pravednika. Antropolozi kažu da, primjerice, na simboličnoj razini taj obred rezanja fotografija postoji u mnogim kulturama (čak u voodo obredima), a suvremeni psiholozi pak da je to posve legitiman i „zdrav“ način prevladavanja traume. Zamislite što bi tek bilo kad bi se u špecerajima prodavali bacači plamena?

E u tome je kvaka: čini se da su, barem u početku, ti bivši/bivše trauma, u većini slučajeva. Recimo da je račun veze/ odnosa/braka bio već u debelom minusu — plaćali ste zelenaške zatezne kamate. Stoga sada em morate vraćati dugove, em se za početak valja vratiti na nulu, a plus se čini kao puki dalek san. Duhoviti odmak doima se učinkovitim obrambenim mehanizmom, ali kad se osjećate skršeno, izdano, smlavljeno, prevareno, slomljeno, dotučeno, mizerno, opljačkano — nije vam uvijek do šale. Radije biste pouzdan bacač plamena. I ne biste se pozivali na talijansku poslovicu o osveti kao jelu koje valja kusati hladno. Psihoterapeuti upozoravaju kako puke navike (poput: da postelja nije pusta i hladna, pogodnosti kućnog komfora ili pritiska sredine), svakodnevne praktičnosti (muškarac će vam naći dobrog automehaničara; ili rodno obrnuto: žena u svoj im rukama drži stotine finih niti na kojima visi život ovisnog muškarca: od jutarnjeg izbora košulje i kravate do upisa djece u školu i darova za njegova šefa), ustaljene komotnosti (joj, tko će se sad seliti, tražiti novi stan, vikendicu… partnera za život — kad su ionako svi isti/iste) i sl. nemaju veze sa stvarnom ljubavlju, prisnošću, privrženošću, postojanim snažnim osjećajima. Postoje tapecirane zamke naše psihe u kojima se skrivamo od suočavanja s porazom, prazninom, nigdinom, samoćom. Naposljetku i sa samom/samim sobom.

U sveznajućim priručnicima za samopomoć u takvim situacijama kažu da: 1. morate racionalno srediti imovinska i poslovna pitanja (što uključuje zabranu da romantičarski glupo kažete kako vam nije stalo do materijalnih dobara — jer se na kraju uvijek pokaže kako je druga strana bila više nego dobro upućena u takvu „prizemnu“ tematiku); 2. sabrati se, posvetiti se sebi i svome duševnom i tjelesnom zdravlju (ne morate nužno prepisati imovinu scijentolozima ili preseliti se na Tibet); 3. preispitati se iskreno želite li se zapravo osvećivati, družiti ili izbjegavati bivšega — diskretno će vam sugerirati da se okanite svega bivšeg (zbog čega, naravno, nećete prodati obiteljsku kuću ili stan ili baciti u smeće omiljene stare papuče); 4. očistite svoje životne „ormare“ — naime, kao što s vremena na vrijeme iz ormara izbacite odjeću koja vam više ne pristaje ili vam se ne sviđa, tako valja napraviti i veliko spremanje ljudi s kojima se družite ili prijateljujete — jer možda ste neke „prerasli“, a drugi vam se više ne uklapaju u stil (osobito oni koji vam drže prodike namjesto da vam daju podršku); i 5. postavite pravila i poštujete ih, kakav god neodoljiv izazov bio pred vama: pun mjesec, mlada blaga noć, opojno vino, varke sjećanja (uf, nemam ništa za u zagradu).

Hmm, krasno zvuči, ali kad pravila treba primijeniti: život počinje pisati romane (nikad napisane, odveć su nevjerojatni ili trivijalni), a ne priručnike za samopomoć. Na primjer, jedna je moja prijateljica pukim slučajem i nesretnim splet om okolnosti shvatila da je muž vara već podulje vrijeme. Jedne uobičajene večeri pacao se u pjeni u kadi, a kad mu je došla peta poruka na mobitel, ona je, iako to nikad prije nije učinila poštujući njegovu privatnost, naposljetku ipak bacila pogled. Kad tamo, vidi vraga, bljutavo trivijalna ljubavna poruka: „Ljubavi, gdje si, javi se. Čeznem za tobom.“ Grozno klasično: zadnja je saznala za preljub, nije joj bilo sumnjivo čak ni to što on izlazi na poslovni sastanak u osam navečer poslije pomnog uređivanja. Ona je često poslovno putovala ali do srži odana i, tja, na neki način staromodna, nikad ni mišlju nije muža prevarila. Jednostavno je duboko monogamna — što god plaćenici biosociologije rekli o rodnim razlikama u tom pogledu. Šok je bio to veći, ali nakon nekoliko tjedana ridanja u nevjerici pribrala se i otišla odvjetniku pokrenuti brakorazvodnu parnicu, a ujedno raščistiti imovinske odnose. Kako to biva, prijatelji su se isto tako podijelili i ispalo je da su oni zajednički velikim dijelom na njegovoj strani (jadan on, bio je prepušten sam sebi jer ona puno radi pa se osjećao usamljenim… ma stvarno — buuušmrc!). Njih je odbacila — kao buhe u groznici. Vrlo djelotvornim promišljenim potezima uspjela je sačuvati svoju imovinu, a preljubnik se u međuvremenu pokajao i ponizno preklinjao za oprost i milost, pa i tako što je potpisao sve papire stavljene mu pod nos, odrekavši se ne samo tričavih stambenih kvadrata nego i minimuma ljudskog dostojanstva. Ona se upisala na jogu, on se odselio iz stana koji je sad bio samo njezin. Ona je još mjesecima pila Lexaurine i trajno mrzila ne samo „bivšeg“ nego i cijeli muški rod, a on je slao nježne SMS poruke i pozivao na večere (ironično: ionako nije imao čime platiti, pa je bila sva sreća što nije pristala). Budući da su se dogovorili oko imovine — koja je sva bila njezina — razmjerno brzo su se službeno razveli. Tjedan dana nakon presude i ovjerenih brakorazvodnih papira, on se vratio u stan. Ona ga je pustila. Potom je iskreno priznala da se boji biti sama, a budući da je sada bila u posjedu i stana i vikendice, čak i njegove egzistencije, osjećala se vladaricom. On je i dalje, za prijatelje, njezin bivši muž jer se nisu ponovno vjenčali, ali zapravo je bivši čovjek (i posao mu je propao). Postao je rob ili uliznički slugančić kojem ona velikodušno dopušta da stanuje s njom, ide na plac, vozi je na aerodrom kad ide na službeni put i da je dočekuje, kuha čaj kad je bolesna, smije otići na njezinu vikendicu pokositi travu i popraviti slavinu. Poput odanog starog batlera iz starih romana. Ali ne smije ni pisnuti. Ima biti kuš. I tako njih dvoje bivših žive u (samo) naizgled neprirodnoj simbiozi koja funkcionira — jer oboje pristaju na uvjete: on na sva njezina ponižavanja i zatiranja, ona na nemoć da se suoči sa samoćom i samom sobom (drukčijom), pa namjesto muža ima batlera.

Nisu čak ni prijatelji s porijeklom od prefiksa „ex“. Ne znam što su, a čini mi se ni oni sami. Pobrkali su ljubav s navikom, praktičnošću, konformizmom; suosjećajnost s pukom pristojnošću ili možda milosrđem spram nemoćnih. A pobrkali su i ponešto gramatičkih oblika, glagolskih priloga: bivši, sadašnji, budući, negdašnji, nigdašnji. Nepoznavanje gramatike čak je bezazleno u odnosu na brkanje životnih koncepata.

Tako moja prijateljica Luca kaže da je strašno živcira kad se, obično u tom kontekstu priče o bivšima, uz riječ prijateljica) stavlja „barem“ ili „samo“ — što bi značilo da je prijateljstvo manje čudo od ljubavi, pa i manje vrijedno. A budući da su čuda u današnjem svijetu tako rijetka i dragocjena, to znači da „čudo prijateljstva“ može biti eventualno „čak“ ili „još“ a nipošto „barem/samo“.

Naime, stvar je u tome, vjerojatno, da u situaciji duljeg emocionalnog sloma više nismo u stanju razlučiti što je civiliziran odnos (svak’ na svoju stranu) s bivšim, a što pravo prijateljstvo. Kao što je rijetka prava ljubavnička ljubav, jednako je tako rijetka i legendarna prijateljska ljubav. Naposljetku, prijateljstvo nije tek ljubav bez seksa (zar ne? — kao što uostalom seks bez ljubavi ne znači da smo si na „ti“, odnosno intimni), nego je druga, samosvojna, vrsta ljubavi.

Tako, dogodi nam se da pobrkamo civiliziran odnos s bivšim i prijateljstvo. Ako vjerujete da je to uopće moguće, prijateljski odnos s bivšim moguće je ostvariti samo kad nijedna strana više ne gaji romantične osjećaje, kad nema nikakvih ljubavničkih očekivanja i pod uvjetom da nitko nikome nije ništa strahomorno ljudski neoprostivo učinio (a što je toliko individualno da može biti u rasponu od neoprostivo razbijene omiljene šalice za kavu do prestrašnog tjelesnog zloslavljanja ili zanemarivanja djece). U stvarnosti je toliko rijetko da je statistički zanemarivo — kao i vjerojatnost da ćete se dva puta iskreno zaljubiti u istu osobu. Kad više nismo ispunjeni mržnjom, željom za osvetom i kažnjavanjem, gorčinom ili tugom, osjećajem da smo izdani i prevareni, napušteni ili iskorišteni za sebične svrhe, katkad — i samo kadikad ali nikad časomice — moguće je početi iznova graditi neki ljudski odnos s bivšim (isključivo u ljubavničkoj ljubavi, jer mi se čini da u drugim vrstama ljubavi „krpanje“ jedva da je moguće i nikad nije bez naknadne, zapravo kronične, žuči ili potisnutog nepraštanja za vijeke vjekova). Zapravo želim ukazati na to da je prijateljska ljubav jednakovrijedna vrsta ljubavi, možda čak i složenija, dinamičnija. Možda su u prijateljskoj ljubavi kriteriji za ljubav uvelike stroži nego u ljubavničkoj ljubavi — u kojoj se tolerira mnogo toga što se u prijateljstvu ne bi…

Zato propala prijateljstva, uglavnom, nitko prikolko normalan niti ne pokušava krpati ili zakrinkati nečim drugim, okrstiti nekim eufemizmom, za razliku od propalih ljubavi na koje brzo pokušavamo navlačiti masku prijateljstva, formalne uljudnosti ili druge forme prijetvornosti. Ili pak od njih, primjerice, napravimo mit. Jedna jedina nesretna ljubav može biti (i opstajati u tome svojstvu) sjajna izlika i opravdanje za sve neuspjehe u životu, pokriće za sve esencijalne minuse. Ako je takva ljubav bila neuzvraćena pa čak i samo neozbiljena (hmm, u smislu emocionalnog i/ili tjelesnog konzumiranja), cijeloga se životnog vijeka može maštati o tome što bi bilo (kad bi bilo) da se ostvarila. Takva idealna i neugasla (teško je reći „bivša“ zato što u glavi aktera nije prešla u perfekt) ljubav svojevrsna je individualna vječna žeravica koja potiho skriveno tinja čak i u slučaju da osoba ostvari pristojno kvalitetnu emocionalnu vezu s nekim drugim. Pamti se svaki detalj, točan kut pogleda, splet okolnosti koji je uvijek znakovit i koban, bremenit značenjima i simbolima; slike ne blijede, onomad izgovorene riječi ne gube zvučnost, osjećaji ne hlape. Bez obzira na to koliko je razrađivanje i pomnjivo njegovanje mitologije „prvih“ trenutaka (sati, dana, i sve rjeđe mjeseci, i još manje godina) važno za svaku vezu sačinjenu od ljubavi među dušama (za razliku od krvne!), za održavanje živim prizora sudbinske i/ili nadrealne zadanosti susreta koji je u stanju oživiti svaki ljubavni i ljubavnički odnos čak i u stanju kliničke smrti, u ovakvom slučaju riječ je ipak najčešće o pukoj maštariji. Od te nadljubavi, ljubavi svih ljubavi, srce zatreperi i nakon nebrojenih godina (pa i onda kad godine doista više nisu važne). Odavno nema ni nade, ni očekivanja, a još manje žudnje — postoji tek tlapnja ili snohvatica o savršenstvu koje nije dopustila neka zlokobna, nesretna i nesmiljena sudbina. Ako je to bila kakva mladenačka zanesenost, tim bude pogubnija. Srsi. Zapravo se cijeli život pretvori u žal za tom maštarijom, u sjećanje na nešto čega bilo nije, u hlepnju za vremenom otvorenih (umjesto sredovječno zadanih i starački neumoljivih) mogućnosti. I tako… „sjaj u travi“ s godinama ne blijedi, naprotiv — postaje sve blistaviji. Takva bivša ljubav kao da postaje svojevrsna neostvarena varijanta naše ličnosti, zatomljeni potencijal ega, odbačena velika prekretnica — put kojim nismo krenuli na nekom važnom životnom križanju; ili gdjekad jednostavno puki kičasti sentiment zbog kojeg imamo pravo na samosažaljenje kad nam u životu krene po zlu. Iskustveno doživljena kao kobni podbačaj, može se pretvoriti i u pobačeni zametak nikad razvijene i prežaljene osobnosti ili iskazanih talenata. Nerijetko takve osobe i inače razviju tzv. životni scenarij žrtve — podmećući kukavičje jaje vlastite nemoći (ili prosječnosti ili nedarovitosti ili kukavičluka) u gnijezdo kakva iluzornog paralelnog svijeta.

*

U trenucima dubokog iskrenog samopropitivanja, međutim, dobro znam da postoje i bivši onkraj svih kategorija, mjerila za razvrstavanje i gradacije osjećaja. Postoje oni bivši koji nemaju ni groba, ni zapuštenoga grobnog humka, a nekmoli kamena il’ spomena. Bivši koji su poput najgrozomornijih trauma iz djetinjstva (i ne samo!), poput u bezdane nesvjesnoga potisnutih smrtnih strahova, poput užasa noćne more koja se obistinila (ili bila tako realistično doživljena). To su oni neki bivši koji su nam nanijeli toliko boli da smo u zdravom obrambenom porivu sjećanje na njih izrezali kao filmsku vrpcu i namjesto sličica ubacili blank, bijela polja koja ne dopuštaju mogućnosti ni da im se naknadno prikrpa neki sadržaj; to su oni bivši koji su nas toliko istraumatizirali da nam po život opasnu ranu otvara i sama pomisao na njih — pa smo blankom otklonili ugrozu; to su oni bivši koji su obeščastili našu osobnost, prešli granice ljudskog dostojanstva, ukratko učinili nam (prema posve individualnim kriterijima!) veliko i neoprostivo ZLO.

Uz malo životne sreće takvih neće biti, ili barem ne mnogo — ali, na žalost, ponekad je dovoljan samo jedan otrovan „plod“ da nekome upropasti cijeli život. Naime, to čega se ne možemo sjećati, kao što znamo iz povijesti psihoanalize i svih njezinih izdanaka (čak i holivudski trivijalnih), može nam i odrediti život i neprestano raditi o glavi. Zlo iz zbilje prometne se u zloduha. To je bezimeno stanje/osjećanje koje dolazi poslije famoznog: „Mrzim to što volim.“ Dok nas još sve bridi od boli znamo da smo u zoni dopuštenih i u širokom spektru ipak prihvatljivih osjećaja, ali kad više niti ne bridi, kad bol probije skalu mjerljivosti, zašli smo s onu stranu (iracionalnosti) duševnog trpljenja (stoga, valjda, i u polje koje u tankoćutnih može izazvati privremeno rastrojstvo ali ne i grizodušje, nasuprot čemu stoji tupost onih s debelim đonom namjesto obraza i kompostarom namjesto savjesti). Teorijski, navodno, da bi se održala ta u akademskoj psihologiji tako gorljivo proklamirana i famozna cjelovitost ličnosti, na tom križanju samo su dva puta: posvemašnji zaborav ili utjecanje nekom obliku patologije. Na prvom će putu usput nastati sablasti, na drugom novi oblici zla. Nisam posve sigurna da nam je dano birati…

*

Bili poklonici ideologije „sjaja u travi“ (modernije se to zove „mostovi okruga Madison“ ili staromodnije cesarićevski „Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš, / Drago, jedino moje?!“) ili pak filozofije „samo jednom se ljubi“ (jest, ali samo jednoga!), čini se kako se ipak valja zamisliti nad onom Durrellovom, mojoj prijateljici omiljenom: „U početku … htjeli bismo ljubavlju popuniti vlastitu prazninu, pa nakratko uživamo u prividu potpunosti. Ali to je samo privid. Jer ta čudna zvjerka koja će nas — mislili smo — pripojiti tijelu svijeta, uspijeva nas na kraju posve odvojiti od njega. Ljubav sjedinjuje i razdvaja. Kako bismo inače rasli?“ Doduše, ona kaže da se to odnosi samo na ljubavničku ljubav, ali ne i onu prema djeci, prijateljima, drugim bićima, onu koja je od vrste agape. Smatra da nas te ljubavi pripajaju tijelu svijeta. Meni se pak čini da o tome treba razmišljati u kontekstu misli Cvetajeve: „Srodnost po krvi je gruba i trajna, srodnost po izboru je tanušna. Puca tamo gdje je najtanja.“ Dakle, ako smo ljubavlju nakanili popuniti vlastitu prazninu, moramo biti svjesni da će nas ona krvna (što je romantičarska metafora premda bi je danas bilo pomodno nazvati genskom vezom i u svoj oj biokemiji je nesmiljena prema našim sentimentima) na ovaj ili onaj način „držati“ i obvezivati doživotno (u smislu u kojem imamo bivše ljubavi ili bračne drugove ili životne sudrugove a nemamo „bivše“ dijete, „bivšu“ sestru ili brata, „bivšeg“ tatu ili mamu, nego eventualno samo dijete, sestru, brata, roditelje s kojima više nismo u kontaktu, koje smo izgubili ovako ili onako, poradi čega ponajčešće nosimo rane koje gdjekad ne mogu nikad zacijeliti), dok onu po izboru možemo „otkazati“, možemo je se odreći i zatrti joj svaki trag u sebi (da ne spominjem zatiranje u smislu trajnog raščišćavanja u životnom prostoru koji je onečistila nazočnost nepoželjne persone). No, čini mi se, uvijek — a ne samo u početku! — privid je da ljubavlju popunjavamo vlastitu prazninu.

Dapače, ne vjerujem da svoju prazninu uopće i ikada možemo popuniti ičim vanjskim, drugim, bilo kojom vrstom ljubavi (ili ikakvim nadomjeskom, premda se sve više praznih, ispraznih a k tome i praznoglavih, fura na kojekakve surogate, živeći u zabludi da se to ne vidi, ne čuje, ne osjeća), odnosno — čak ako to činimo u ime ljubavi, ljubavlju se to ne može zvati. Poprima mnogovrsne izobličene forme ili se pak očituje u zastranjenjima svih vrsta: nevolji, patologiji, nasilju, ljubomori, zavisti, mržnji, očajanju, čemeru, zabludi, prijevari, nezadovoljstvu, tjeskobi — što god bilo na repertoaru. Što je izobličenje veće, što je zastranjenje bilo žešće, to nam je teže poslati sve to skupa (hmmm — k vragu) u prošlost, u „bivši“ život, zaboraviti i krenuti novim životnim stazama.

*

Ostaviti zauvijek (ah, teške li riječi!) bilo što bivše za sobom zna biti, među ostalim (puka navika, avaj, ima slučajeva da bude i presudna) mukotrpno i zato što je katkad teško praštati, uistinu posve oprostiti (ponajprije sebi!) a nekmoli naposljetku sve zaboraviti. Dok traje, u odnosu s onim dušama koje smo stekli po krvi najmudrije i najkorisnije je neprestano zaboravljati i neizmjerno bezuvjetno praštati (što, na žalost, počesto odveć kasno u životu spoznamo); dok traje, za „srodnost po izboru“ valja naprotiv urezivati duboko u pamćenje fragmente, detalje, geste te neprestano velikodušno davati se bez ostatka, i biti otvoren za primanje (što, na žalost, počesto odveć kasno u životu spoznamo). Kad u krvnoj vezi pre(ne)stane pozitivan emocionalni odnos, bolje je pomnjivo njegovati drage uspomene (istina, okrutno: poput onih za pokojnike) nego neprestano dohranjivati mržnju, ogorčenost, bijes, samosažaljenje — što god bilo na repertoaru. Povezanost sadržana u zajedničkom dijelu DNA ionako se ne može ni izbrisati ni zanijekati. A i čemu? Vjerujem da smo negdje duboko u sebi toga tragično svjesni — čak i kad „ubijamo“ ili ubijamo tu povezanost i/ili osobu.

S druge strane pak, kad se na neželjen način prekine ili dokonča „srodnost po izboru“ najbezbolnije je, doduše i najteže, primijeniti postupak filmske montaže: ili izrezati neželjene kadrove iz finalne verzije filmske vrpce sjećanja pa nastaviti vrtjeti priču kao da toga nije ni bilo ili pak cijelu priču lijepo premontirati u svoju korist. Dakako, uvijek se možemo pretvarati kao da se ništa nije dogodilo, ali to je najgluplja i najmanje uvjerljiva verzija zatiranja „bivšeg“. Ako se kanite beskonačno kinjiti na raspolaganju vam je uvijek omiljena teorija i praksa fatalističkog zrcala: naši partneri (ljubavni, prijateljski, čak poslovni) na neki su način naše ogledalo i vjerojatno smo ih trebali susresti da bismo stekli određeno iskustvo, da bismo nešto naučili (primijenjena teorija karme iz posve drugačijih svjetonazora), jer smo ih zaslužili… Negdje do četrdesetih i sama sam u to vjerovala i svim silama trudila se proniknuti zadane mi rebuse, proanalizirati poduku i naravoučenija, upinjala se dokučiti koji je viši smisao… ali stekavši obilato iskustvo, dostatno za dvije-tri reinkarnacije, zaključila sam da univerzum tako ne funkcionira. Takav kauzalitet nikad nigdje nije dokazan. U stvarnom, a ne fikcionalnom proznom ili poetskom svijetu, pogrešan odabir „prave“ osobe nije romantična epizoda prožeta dramatično snažnim čuvstvima i očima punim suza, nego uvijek nova situacija preživljavanja zanosa, poraza, izdaje, upitnosti (čak dezintegracije) vlastita identiteta i integriteta. Upravo su „bivši“ opasni: mogu vas dugoročno zavesti na pogrešan put i ostaviti u životnom ćorsokaku. I dakako bjelodano banalno: najviše vas povrijediti (tko će kome nego svoj svome). Naravno, jer poznaju vam „meka“ mjesta, Ahilovu petu, slabe strane, otvorene rane. kako li se to sve već ne zove.

Uzgred: to je samo jedan u nizu razloga zbog kojeg nije točna ona da „vrijeme sve liječi“. Postoje rane koje nikakvo vrijeme ne izliječi, koje nikad ne zarastu, koje su uvijek pomalo otvorene (i podložne infekciji), u koje je uvijek tako lako utrljati mrvu soli pa da strašno zapeku. Postoje emocionalne rane na koje neki ljudi nisu otporni i infekcije za koje nema cjepiva ni stečenog imuniteta. Pa kad se takvi nadobudnici „zaraze“ pogibeljnom pošasti predmnijevane snažne afektivne veze, kakve god provenijencije — ljubavne ili duševne ili prijateljske ili -ine, u konačnici završe kao žrtve pukih iluzija.

Okrutna činjenica koju takve žrtve ne mogu prihvatiti jest da su tom nekom biću, kojem su budalasto naivno iskreno ispljunuli cijelu dušu, bili puko sredstvo za postizanje kakva pragmatičnog, čak materijalističkog cilja. Eto, naposljetku uvelike sva ta gungula i vika oko famoznih „bivših“ jest u tome što se osjećamo kao da smo bili sredstvo. A to je ponižavajuće. U našem svjetonazoru, aktivnih bića. Čak i kada nije stvarno nego samo imaginarno. Vrlo važno, jednako boli.

K tome, očitim postane još jedan uzgredan efekt većine snažnih emocionalnih odnosa (koji nisu nužno muško-ženski ni ljubavno-puteni), onaj koji je mudro i plemenito u samo jednom stihu sažeo Auden

If equal affection cannot be,
let the more loving one be me.

To je razlog da nam se uglavnom za sve raznorazne „bivše“ čini kako smo mi bili ti koji su „voljeli više“ u nepostojećoj ravnopravnosti osjećaja. I eto izvora ojađenosti, čemera sveprožimajućeg. Za davanje — imamo očekivanje. Ali pritom ipak, osobito ne u trenutku povrijeđenosti, nismo u stanju situaciju sagledati s dostojanstvene, šire i samozatajne pjesnikove pozicije (s visina Parnasa i s aspekta trajanja Vječnosti), tj. pristati voljno i zdušno biti onaj koji voli više. Više se tome ne uči djecu. (Egotizam i sebičnost pomodni su i poželjni.) Možda vas nauče da je „manje-više“ u dizajnu onoga što stavljate na sebe ili uokolo sebe, ali više vas zamalo nitko neće podučiti kako je u afektivnim davanjima zamalo uvijek „više-manje“ — na koje s radošću pristajete. Bez cmizdrave požrtvovnosti, bez cincarskog mjerenja na apotekarskoj vagi, bez ciganskog žicanja sitniša, bez kost-benefit analize! Jerbo vam ljubav nije roba u kilaži, što osjećaje ne kupujete u metraži, što nećete računati koliko ste platili jedinicu mjere — nego koliko ste neizmjerno dobili u konačnici i onoj cjelini koja se tek naknadno opazi i umetne u životnu bilancu. Posramiti, poniziti, poraziti (ako vam je baš i do toga?) Bivše/ga jedino smisleno i trajno jest — velikodušnošću, širokogrudnom gestom aristokratskog zanemarivanja neravnoteže na (samo!) trenutačnoj životnoj vagi, štoviše dodavanjem na stranu koja preteže. Može se na to gledati i ovako: na nemogućnost da se uzvrati na onome što se dobiva, valja gospodski tobož’ nonšalantno odmahnuti rukom i pjesnički reći:

Ak’ jednakom ne može biti ljubav ta
Nek’ onim koji više ljubi budem ja.