Kamate na ljubavne uzdahe : ogledi o tankoćutnosti | Jadranka Pintarić
JEDANAESTA ZAPOVIJED
Life is partly what we make it, and partly what it is made by the friends we choose.
Tennessee Williams
Jednom davno, dok je svijet još bio mlad, a bogme i ja, imala sam prijateljicu koja je uvijek sve znala, a najpoznatija je bila po tome što je, govorilo se kao da je riječ o legendi, umjela postavljati prava pitanja. Bila je starija od mene, u nekom pogledu lijepa žena, sa stilom, široka obrazovanja premda pomalo površnoga i bleferskoga — što sam mnogo poslije shvatila, bogate biografije s raznim poslovima, zanimacijama čas ovim – čas onim, pa i brojnim muškarcima. Nije bilo teme o kojoj nije zamalo sve znala i imala čvrsto i neporecivo mišljenje, nije bilo prostora u kojem nije bila, nije bilo iskustva koje nije stekla, nije bilo ljudskog lika koji ne bi prozrela. Takav je dojam odavala, takvom se prikazivala. Bila sam opčarana, bila sam zaljubljena u prijateljicu zbog koje sam se osjećala odabranom: ona me odabrala da joj budem prijateljicom. Koje li časti — mislila je moja blesava nadobudna glava. Jer ta moja prijateljica, usput — zbog koje sam neko vrijeme zapostavila ostale — bila je toliko toga: bila je ovo-i-ono tamo-i-otamo, bila je uspješna u ovom-i-onom, bila je učinila to-i-to, uvijek je bila iznimna, uvijek je bila posebna, drukčija, mogla je postati što god je htjela. (Takav je dojam odavala, takvom se prikazivala.) Samo da je htjela. Osvojiti svijet. Premda, svijet bi se zapravo trebao potruditi oko nje, smatrala je. Samo što to svijet nije znao. No nije postala ništa od svega toga sjajnoga što je tako sjajno započela ili pak zamislila.
Jednom smo išle zajedno na putovanje: ja neuka i neotesana prestarjela djevojčica i ona sveznajuća i otmjena svjetska dama. Na tom je putovanju trebalo vidjeti mnoge znamenitosti, ali cijelo je vrijeme najvažnija znamenitost bila upravo ona. Kao ribica u svakoj situaciji, kao sunce oko kojeg se sve okreće. Negdje usput, bile smo nekoliko dana u Antwerpenu. Ugodan hotelčić bio je smješten u židovskoj četvrti. Fascinirali su me ortodoksni pripadnici te vjere i brojni prolaznici osobita izgleda koji su hodali ulicama, njihove brade, odjeća, geste, neki odsutan izgled lica, taj famozan nos koji sam pomnjivo promatrala nastojeći dokučiti obrazac, ozračje tajnovitosti u koje nisam pronicala. Ti ljudi u crnim odijelima, s kapicom, šalom i sveskom u kožnom uvezu pod miškom ostali su moja asocijacija uz taj inače, onomad mi, ne osobito dojmljiv grad lučkoga vonja i svega što ide uz to. Znamenitosti se mogu naći u svakom boljem turističkom vodiču, ali bit je putovanja steći nezaboravan, jedinstven vlastiti doživljaj.
Tako je meni Antwerpen postao nezaboravan i osobit. Nakon što smo odradile „obvezne likove“, jednoga dana lutale smo gradom, naprosto. Moja mi je obožavana prijateljica, kao i obično, držala predavanja o životu, o svemu važnom, o sitnicama koje život znače, o muškarcima o kojima ona zna apsolutno sve a ja apsolutno ništa. Bilo je kasno popodne i htjele smo ručati. Pristojno, rekla je moja bjelosvjetska prijateljica. Negdje iza kamenoga zida znamenite katedrale s raskošnim Rubensovim slikama, u pokrajnjoj slijepoj uličici nabasale smo na neobičnu gostionicu. Ili otmjenije rečeno — restoran. Na dvije razine, sve u grubom drvetu, imao je stolove, stolce i klupice poput srednjovjekovnih krčmarskih svratišta, doimao se čak pomalo zapušteno i prljavo. No, jelovnik je bio raznovrstan i otmjen, a mjesto baš šik i otkačeno — zaključila je moja otmjena prijateljica. Vlasnik je, doznale smo diskretno, bio stokilaš u razvučenoj, flekavoj majici koji je izvaljen za jednim stolom lokao pivo i znojio se obilato iako je bio blagi kraj proljeća. I eto sad najvažnije stvari u cijeloj priči: krčma je bila prepuna kipova i kipića — Isusa, Marije, apostola, svih zamislivih svetaca u svim mogućim varijantama i veličinama, svih boja i tvari od kojih se izrađuju. Posvuda na stotine kipeka, vjerojatno iz crkava, samostana, kapelica, s oltara, kojekakvih presvetih i manje svetih mjesta. Obrtnici i/ili umjetnici za neke su si dali truda pa su bili posebni, različiti, privlačili pogled. Imali su pokoji detalj drukčije boje, izraz lica možda je odavao potisnute osjećaje, gesta pak duhovitost stvaraoca, materijal kreativnost oskudice. Drugi su pak bili očigledan primjer stvarce nastale iz kalupa — bezlični i navlas isti. Neki su bili izrađeni u drvetu kojem su ostavljeni njegovi čvorovi trpljenja i nepravilnosti loših godina kao i obilje onih dobrih, drugi su pak bili posve uglačani u kamenu kojem nije bilo dopušteno da iskaže svoju prvotnu narav, treći od krhke sadre, iskrzani, oštećeni, da banalne kramarske i plastične klonove ne spominjem. Bilo je jednostavnih skulptura za sakralne svrhe, profinjenih, istančana izričaja i šarenih, drečavih, kirbajskih kičastih kipića za profani ukus. No, svima je bilo zajedničko jedno: imali su patinu. Tako se meni činilo. Na sve te gusto naslagane, grupirane ili nanizane svetačke kipove nataložila se po jednoj strani posve obična suvremena gradska (valjda i turistička) prašina, a po drugoj patina vremena. Ispod vela od patine i prašine slabašno, jedva zamjetno, nazirala se negdašnja pozlata, raskoš boja, sjaj prošlosti, svetost prostora za koje su bili namijenjeni, ništavilo serijske proizvodnje — što god da im je bila prvotna sudbina. Naslagani u krčmi, bez sustavnosti (ili barem nije bila meni razaberiva), jedva da su odavali neki svoj prijašnji život i doba.
Bila sam iskreno i nesuspregnuto začuđena poput djeteta. Zjenice su mi se širile u čuđenju i ushitu, bit će da mi je pala i donja čeljust… Moja je prijateljica pak bila cool i kvaziaristokratski pribrano jela neko svoj e snobovsko jelo. Ja sam posve zaboravila na hranu, nesvjesno je prožvakala i zvjerala naokolo ne bih li sve vidjela, sve upila. Toliko sam bila zapanjena da sam ukrala jelovnik jer je u njemu, činilo se tada, bio kratak test o gostionici. Ovo „činilo se“ zato što je sve pisalo na flamanskom koji čak eto ni moja učena prijateljica nije znala. Godinama sam čuvala masnim mrljama išaran jelovnik na zelenkastom kartonu — jer nisam poznavala nikog tko bi znao flamanski i rekao mi što piše o tim kipovima svetaca ili što već da je otisnuto, osim nevažnih mi jela. U nekoj kutiji ležao je zaboravljen kakvih desetak godina dok mi netko, tko je natucao taj jezik, nije rekao da piše kako gostionica potječe iz srednjeg vijeka i u vlasništvu je iste obitelji. Nekoć je bila i konačište, a koje stoljeće poslije netko je počeo skupljati kipiće iz crkvi. Navodno. Ne sjećam se više zašto, ali činilo se da je taj prijevod ipak upitan. (Momak koji je tobože znao flamanski naučio ga je kad se do ušiju zaljubio u Flamanku… Možda sam i nesvjesno vjerovala kako zaljubljenost može u našoj glavi stvoriti onu spravicu iz SF-filmova koja automatski prevodi sa svih jezika.)
I jelovnik i prijevod i prevoditelja u životu sam (za)izgubila, ali eto pamtim Antwerpen, premda je asocijativni niz ipak ponešto skrenuo s pravoga puta. Već pogađate da sam izgubila još nešto: moja me čarobna prijateljica odbacila prvom pri godom — dijelom i zbog toga što puštam ljude da me ostave čak i kad je posve jasno kako je vrijeme za rastanak. No, još u onom srednjovjekovnom gostinjcu dok je umno meditirala, nekom sam zatomljenom i potisnutom spoznajom slutila da je nešto poput tih kipeka: na to što je trebala biti spustila se patina i prašina, a ona i dalje misli kako blista i izaziva udivljenje. Mnogo poslije u životu naučila sam da ima takvih ljudi — ljudi s patinom ili oljuštenom pozlatom, ljudi koji vam govore što su u životu „bili“ ili trebali „postati“, i vi možda doista nazirete neku izblijedjelu nijansu ili naznaku darovitosti, ogrebotinu osobitosti, sasušeni vršak pupoljka. To su ljudi koji nisu našli svoje mjesto, djenuli su se u neki prostor u kojem se doimaju najblaže rečeno neuklopljenima (nefunkcionalnima) premda i dalje misle kako je to osobenjaštvo ne samo dokaz njihove posebnosti, nego sam smisao opstojnosti i temelj njihova bića. Obavija ih patina onoga što nisu poslali, prašina onoga što nisu ostvarili — a mogli su, samo da su htjeli. Samo da su htjeli! Ali u tome i jest kvaka! Ljudi s patinom žive u vlastitoj fragmentarnoj (vašarskoj) prošlosti, imaju zelenkasti pokrov potisnute frustracije neostvarenih ambicija s hrđastim primjesama zavisti i ni-u-snovima-priznatog stida (od poraza). Oni su sve nešto bili, a sada su najčešće nitko i ništa. Ma, ne: sada su kipeki u vlastitoj galeriji pokušaja i promašaja odveć zahtjevnoga ega.
*
Elem, nakon punih dvadeset godina zatekoh se ponovno u Antwerpenu. Ovaj put u rano proljeće i vedrog, ali britko hladnog dana. Dakako, sjetila sam se gostionice s kipekima i prijateljima, s kojima sam putovala Belgijom i produžila u Nizozemsku, najavila da ćemo za ručak morati potražiti stanoviti restoran koji ima za mene tajanstvenu sentimentalnu vrijednost. Što god da smo razgledavali, bila to kakva bajna kunsthistoričarska znamenitost, glupavi spomenik belgijskom izumu pomfrita, frivolni industrijski uradci od nekoć čuvene valonske čipke ili turbomoderni kafić koji na podu ima pijesak i očekuje od gostiju da budu bosonogi, mislila sam, tja neizbježno, na to kako danas izgleda gostinjac koji je imao (zapravo više nesvjesno) tako važnu ulogu u mom životu, kako ću ga doživjeti starija i zrelija za cijeli jedan (subjektivni doživljaj) ljudski vijek, k tome bremenitija iskustvom za dva-tri.
Ironija sudbine podarila mi je ponovno detalj dovoljno bizaran da ga uznemirena i pobuđena mašta „procesuira“ na posve literaran (namjesto nikako ili barem posve obično) način, pridajući mu neki tzv. viši smisao, možebitnu kobnu smislenost. Uh, stvarno… trebao bi mi netko napokon zabraniti tu sklonost pretjerivanju… Dakle, pošli smo ipak u tu neizbježnu katedralu, jer ima takvih umjetnina koje nije dovoljno vidjeti jednom, rekosmo si svi iz društva. Kad tamo: sveto je zdanje bilo na sat vremena zatvoreno jer ga je netko zakupio za privatnu misu zadušnicu. Ma baš znak kao stvoren za mene, pomislih! Krasna slučajnost, koju odmah proglasim znakovitom i opteretim kojekakvim meni sudbinskim (ili tričavim) značenjima. To više što je pred crkvom bio parkiran gol em kao ukleta lađa, crn kao gavranovo krilo na suncu, nevjerojatno raskošan, sav svjetlucav od kromiranih ukrasa Rolls Royce — preuređen ili možda tako i načinjen — da bude pogrebno vozilo. Maksimalno luksuzno dekadentan prijevoz posmrtnih ostataka. Ma, nije li to bila predivna ironija? Tja, barem meni. Čekao je da preveze pokojnika koji je bio ili tako imućan ili dovoljno ekscentričan da su zbog njega u subotu zatvorili vrata hrama koji je, usprkos svoj oj sakralnoj namjeni, ipak posve profano profitabilno (osim što vam naplate ulaznicu, izaći morate kroz suvenirnicu u kojoj vas vrebaju sve istančane marketinške relikvije i zavjeti potrošačkog mentaliteta) odredište turističkih horda! Na žalost nisam mogla doznati tko je bio pokojnik koji mi je tako uveselio dan. No, zato sam nekoliko dana nakon povratka saznala da sam, u vrijeme dok sam se razdragano slikala pored bahato znakovitog Roycea, već imala nož zarinut u leđa i da sam ponovno pogrešno kao prijateljstvo iščitala ono što je zapravo bila patologija duševno bolesne osobe i puka koristoljubivost. Ukratko, ispostavilo se koliko je bolno točna ona tvrdnja kako nas uistinu povrijediti mogu samo oni koji su nam bliski, utrobu nam mogu rasparati oni kojima smo nadohvat ruke. Elem, ako postoji nešto poput životne spiralne povijesti valjda je svakome (jest, možda pogrešno zaključujem prema sebi) suđeno da mora svladati nekoliko puta iste, oštre zavoje — na kojima se može ili pokušati presjeći krivinu, k tome u neprikladnoj brzini (prvi slučaj „teme“ skidanja patine s kipeka koji nikad nisu ni imali pravu pozlatu) ili pak zavaravajuće opušteno nakon duže vožnje odletjeti u provaliju (to što mi se upravo u tom trenutku događalo) jer sam mislila da sam naučila lekciju. Ne siječem zavoje, ne ulijećem… Ali ne lezi vraže.
No, da se vratim gostinjcu s kipekima. Kad je napokon došlo vrijeme ručku, otprve smo našli tu „moju“ gostionicu. I to zahvaljujući tome što nam se pridružila prijateljica jednog momka iz društvanca koja je živjela u Antwerpenu. Na moje iznenađenje gostinjac je bio odveć turistički ušminkan, besprijekorno čist, preuređen ali i dalje pun kipeka, ovaj put bez prašine, paučine i patine. Štoviše, čak bez onih romantičarskih zrnaca u kosoj zraci sunca koja je našla put kroz poput vitraja oslikane prozore. Svih mi svetaca, jesen ti Kristuša! Nisam mogla vjerovati vlastitim očima, a o sjećanju da i ne govorim! Ponešto od uređenja i detalja, tj. mnoštvo kipeka, ipak je ostalo poznato, ali cjelina se promijenila. Hajmo bit’ realni, mućnem. Uostalom, pa i ja sam se, valjda, promijenila (ili si barem tako umišljam zbog bora oko očiju i pokojeg dugog sjećanja): u nekim crtama lica, u boji šarenice, netko banvilleovskog duha mogao bi prepoznati mene dvadeset godina mlađu, premda zapravo nisam bila posve ista osoba kao onomad. Ili sam si barem to umišljala. Slijedom toga, ni gostinjac nije bio ono za što se izborio u mojim memorabilijama. Napokon, zaprepašćujuće — ispostavilo se da se zove Jedanaesta zapovijed. Zar baš tako, k vragu? Kosnulo me to. Tja, možda inače jest duhovito/dosjetljivo, ali meni je taj čas bilo nekako kiselo. Boga mi božjega, kako bi rekli u starim pučkim romanima, sad ću još morati smisliti vlastitu jedanaestu zapovijed! … Možda će se ta znakovita „jedanaesta zapovijed“, u skladu s ljubavlju prema znakovitim „slučajnostima“ (ali jamačno svatko ima svoju jedanaestu zapovijed, u to ne sumnjam), odnositi na moju pogrešnu procjenu ljudi, ali, k vragu, kako ću je formulirati i primjenjivati? Kako ću je oblikovati u kratku i jasnu, biblijski iskazivu zapovijed? Kome ću ispovijedati grijehe kad je prekršim? Tko će mi dati razrješenje? Smijem li priznati da se osjećam slabom i nemoćnom pred tom zadaćom? Koliko je lekcija o promašenim, pogrešnim, neuspješnim i sličnim prijateljstvima slična poduci o propalim, nesretnim ljubavima? Konačno, iskreno govoreći, ni iz jednog takvog iskustva nikad nisam ništa zapravo i upotrebljivo naučila. Što je, ako bolje promislim, ionako logično: sva su uvijek bila nova i ujedno jedina (što je prilično logično jer heraklitovski rečeno: ne možemo se dva puta /isti/ probuditi u isti dan), elem nisu se mogla primijeniti na neku drugu situaciju. Kao što je uostalom iskustvo samo po sebi ne samo precijenjena kategorija nego k tome u smislu poduke za život uglavnom od male i ograničene koristi — jer pametan čovjek u svakoj novoj situaciji (po potrebi i grozničavo) misli i domišlja rješenja, a glupan se pokušava sjetiti što je i kako bilo prije…
Nego, ta nova Jedanaesta zapovijed bila je sve u svemu posve ugodna i naše se društvance opustilo i veselo čavrljalo u zaštitničkom i opuštenom žamoru nasumično okupljenih ljudi koji su s tekom blagovali zasluženi objed. Doista, i dalje je bilo nekih pomalo neobičnih jela, koliko i standardnih, ali sva fina do posljednjeg zalogaja. Prostor je odisao istančanim delicijama delikatnih isparavanja koja nježno škakljaju receptore njuha i domaćinskim ozračjem vedrine i kultivirane ležernosti ljudi koji umiju cijeniti trenutak nepomućene sreće i povlastice što su sada i tu, s tim slasnim jestvinama na tanjuru pred sobom, u pravom društvu. Kol ega do mene novinarskom je istraživačkom strašću iskušavao vrste točenog piva (koje je, uzgred budi rečeno, u zemlji piva bilo jeftinije od mineralne vode — na zaprepaštenje nas iz Hrvatske što se još bahato razmećemo tom skupocjenom „naftom“ budućnosti), moja prijateljica hedonistički je otapala na nepcima svaki zalogajčić, domaćica (inače sudski tumač za bivšu jugo-populaciju na antwerpenskom sudu) nas je zabavljala anegdotama iz sudske prakse. Ja sam pak kradomice promatrala kipiće i pokušavala nanjušiti sebe negdašnju, ali zapravo je svatko od nas šestero za tim velikim okruglim stolom od grubih dasaka živahno sudjelovao u radosti trenutka, u nekim čudom darovanom nam vedrom slučajnom okupljaju od one rijetke vrste koje ostaje u sjećanju, premda bi se moglo reći: ničim izazvano, a cijenit ćemo kad izgubimo.
Pih, i nitko mi nije dijelio lekcije o „činjenicama života“, nitko nije poput moje negdašnje prijateljice s izvještačenim smiješkom „postavljao prava pitanja“ (a što je u nje zapravo bio puki eufemizam za ispraznu umišljenost i razmaženu drskost djeteta-jedinca kojem nikad nisu rekli da niti je samo na svijetu niti je u ičemu osobito), nitko nije glumio sveznajućeg nadčovjeka sa svim tajnama života sadržanim u otmjeno odmaknutom malom prstu dok podiže usnama konfekcijsku čašu konfekcijskog napitka kao da je neponovljiva, jedna jedina za tu individuu načinjena, magična ambrozija, bome nitko nije ni glumatao preveliko prijateljstvo. „Pa što! Ne budi bezobrazna, budalo naivna!“, prekorim samu sebe. „Svatko ima pravo na svoje iluzije, jednako kao i na zastranjenja i umišljaje. Kao da si ti išta bolja u svojim zastranjenima. Kuš! I sakrij se u mišju rupu.“
„Jest, vala, samo što moje iluzije i zastranjenja nisu bili na račun tj. štetu drugih“ — kazao bi ironično onaj vječno zasjenjen, ali poput korova vižljast, drugi iz mog zodijačkog Blizanca. Pa, tko ga šljivi, ionako je drugi. Moja dugogodišnja prijateljica kaže da je moj glavni problem ipak onaj prvi Blizanac.
Pravu mi je lekciju o tome u nekoliko rečenica, na koje sam isto tako „slučajno“ nabasala, dao Jung: „Samo glupana zanima nečija tuđa krivnja, na kojoj se ništa ne može izmijeniti. Pametan čovjek uči samo na vlastitoj krivnji. On će se zapitati: Tko sam da mi se sve ovo događa? Svrnut će pogled na vlastite dubine kako bi ondje pronašao odgovor na sudbinsko pitanje.“
I tako, dok sam još u ogrtaču, šal u, rukavicama, toploj kapi mogla nanjušiti za proljeće neuobičajenu ledenu oštrinu sjevernog vjetra iz Oostendea; oćutjeti nemirnu žitkost turističke mase iz Bruggea; vizualizirati diznijevsku bajkovitost kadrova Genta; rastopiti na nepcima u mislima tu jedinstvenu podatnost najfinije belgijske čokolade; dodirnuti paučinastu teksturu malena čipkastog rupčića s monogramom moje sestre da joj bude nekoristan suvenir s moga prosvjetljujućeg putovanja; zazvati zvukove iz čarobnog, valjda jedinstvenog muzeja, glazbala u Bruxellesu i raznježiti se nad pažnjom, dobrotom i velikodušnošću prijateljice (krasna danska poslovica: put prema prijateljevoj kući nije dugačak) kojoj sam uostalom i bila gošća u gradu nastalom na zaseocima močvarnih staništa, ispostavilo se da sam, htjela-ne htjela, nakon točno dvadeset godina, ali po povratku domu svome, ponovno dobila lekciju o prijateljstvu, patini i jedanaestoj zapovijedi.
*
I sada ću, s boli i cinizmom koji mrzim, reći svoju (za sada) jedanaestu zapovijed: Nitko neka se ne naziva mojim prijateljem dok se ne dokaže suprotno.
Sadržaj
Magija prvog susretaBivši i neravnoteža ljubavi
Pjesnici, silovanje muze i sjene ars poeticae
Rastanak ljubavnice
Bez prisnosti ljubav umire
Nedužnost stare ljubavi
Doći će moj zmaj jednog dana… (Sve princeze i poneka guščarica)
Jedanaesta zapovijed
O lubenicama i dijamantima
Sve valja iznova izmaštati
Strahomrak
Mudrost
Hoćeš li se šapiti
Selidba – mala smrt i novi život
Jed i put kapi vode
Površnost u svijetu simulakra
Nečistoća i duševna čistoća
A jel‘ vi jedete živu janjad?
Rasprodaja i duhovite žene
Prozac, ili na čemu god da si ti
Šlajm u plućima i šlajm u kurikulumu
Zablude o mjeri za mjeru
Impresum