Kamate na ljubavne uzdahe : ogledi o tankoćutnosti | Jadranka Pintarić
DOĆI ĆE MOJ ZMAJ JEDNOG DANA… (SVE PRINCEZE I PONEKA GUŠČARICA)
mojoj Ž.
Nedavno si je moja prijateljica kupila zmaja, fino izrezbarenog u drvu iz tropskih krajeva. Postavila ga je na počasno mjesto u svojoj zenovski šturoj dnevnoj sobi. Dugo ga je promatrala u dućanu sa skupim egzotičnim stvarcama i uvijek je koštao više od sume za koju je ona, racionalno, držala da je pristojno ispljunuti za takav hir. Strpljivost joj se isplatila, i nakon dvije godine zmaj je dospio na sniženje — tja, čini se da ipak nije bio tražena roba pa je podlegao zakonima tržišta. Eto, i simbolima vrijednost određuje platežna sposobnost klijenata! Prodavačica joj je artikl naplatila i umotala sa smiješkom prepoznavanja, a prijateljica je, zadovoljno se cereći, samo komentirala: „Svaka prava princeza mora imati zmaja.“
Kad mi je to ispričala, osupnulo me: makar bila u četrdesetima, ipak će se (i s ciničnim odmakom) čak uistinu samosvojna žena poigravati s krutim stereotipovima iz usmene predaje i tradicionalnim kulturnim modelima o rodnim ulogama. Ako nemaš princa, kupit ćeš si (barem) zmaja — hmm, ne bi li prizvala žuđeni mitski lik, zar ne. Ne bi li bajku privela sretnom završetku. Mislila sam da je ona, samostalna, u sebe tako sigurna žena, „prerasla“ suptilne metode kojim patrijarhalno naslijeđe „preparira“ ženski um za podložnost: obrazovana je, čvrstog karaktera i sjajne karijere. [1] I za sve se sama izborila, a ipak priželjkuje da će Princa, Facu, Pravoga sresti kad postane princeza. Dok se borila na pravo za svoje Ja u obitelji, pa gradila profesionalni status i dokazivala da sve može sama, shvatila je da joj je, uza sve dobitke i probitke, beskompromisnost donijela i samoću. Nije bila osamljena, nego (samo) sama. A kako podijeliti život s nekim? Tako da nađeš njega Savršenog. Kao iz bajke. Jer, bajke su vječne i moćne. Prinčevi neiskorjenjivi. I zmajevi nenadomjestivi. No, kad sam razmislila, sve u svemu ipak sam se njome ponosila — jer kupila je zmaja, a ne staklene (tj. dizajnerske) cipelice. Usprkos želji da postane princezom, bilo je nešto od zdravog duha guščarice u njoj. Nešto što ulijeva nadu.
*
Nekoć davno, dok je svijet još bio mlad, a bogme i ja, zamijenila sam novinarski posao uredničkim. Željela sam uteći od nestalnosti, jednokratnosti, površnosti, potrošivosti novinarskog posla i raditi nešto što traj e u vremenu i ostaje, na duži rok, što je smisleno dulje od jednog dana. Novinar u dnevnom informativnom sektoru živi poput ovisnika: živi od dana do dana, bez prava na plan za preksutrašnji dan, a nekmoli godinu. Kvaka je u tome da to doista postane ovisnost: svaki se dan nadaš svojoj dozi adrenalina, stresa u redakciji i suočavanju sa strašnom alom — urednikom i rokovima. Kad sve to svladaš i rad ode u eter, budeš haj. A to što je svaki dan drukčiji, također postane rutina… Ma to je zapravo krasan posao, da me se krivo ne shvati, poticajan i izazovan. Samo se meni više nije jurilo svaki dan na drugu presicu, promociju, otvorenje…
Elem, da se uvedem u novu struku, prvo su mi dali korekturu teksta koji je hitno morao u tisak. Riječ je bila o prijevodu sabranih djela braće Grimm, u dva sveska, tvrdoukoričena, sa šturim crtežima tušem i bez pretjerane slikarske maštovitosti, elem i bez raskoši boja i kunstdruka. Tekst je bio izvoran, točno onakav kako su ga braća zabilježila za buduće naraštaje gutenbergovske galaksije, bez naknadnih zaslađivanja, kraćenja, dodavanja, ispuštanja, reinterpetiranja načinjenih tijekom raznih prevratničkih, romantičarskih i ostalih vremena. Bila sam osupnuta — s tridesetak godinica na vratu em sam prvi put ponovno čitala bajke, em sam ih čitala u nepatvorenom obliku, neprerađene da zakrinkaju okrutnosti sadržaja koje su servirale nedužnu i nadobudnu djetetovu uhu i zatravljenim očima, em nisam bila spremna prihvatiti svu njihovu zapanjujuću grubost, sirovost i izravnost u svim otvorenim i drugim ne osobito istančanim namjerama. Raskošan, sladunjavi kič ilustracija nije mogao prikriti bit njihova nesmiljenog naravoučenja.
Posao sam odnijela doma — da ga napravim na miru, bez zvrndanja telefona i nenajavljenih uljeza u redakciji, koji su uglavnom zalud donosili svoje uratke na ogled. U stankama iščitavanja teksta u potrazi za tipfelerima, stalno sam naglas gromblala — gnjaveći muškarca s kojim sam dijelila život i prostor da se, ako ikada budemo imali potomstvo, mora zakleti kako njihove uši nikada neće čuti nijednu bajku ili priču braće Grimm, kao ni bilo koju drugu njihovu suptilnu manipulativnu prerađevinu. Dakako, bile su mi poznate teze teoretičara Brune Bettelheima o važnosti bajki za razvoj mašte, moralnosti i osjećajnosti u djece, ali nikako mi nije išlo u glavu gdje je on tu vidio optimizam i nadu, ili utkane decentne pedagoške mjere. Bila sam sigurna da se čovjek negdje gadno zeznuo ili nam podvalio. Ili su ga potplatili. I da je vjerojatno već bio pod utjecajem diznijevsko-američkih verzija zapisa europske usmene književnosti i predaje.
I kako to biva — koju godinicu poslije i s bremenom neželjenih životnih iskustava, shvatila sam koliko sam u tom gnjevu pravednice bila kratkovidna, pa sam morala priznati da nisam imala pravo. Naime, usprkos cijelome modernizmu, punoj vreći rogova od svih bastarda i zombija postmodernizma, na užas feminizma i ignoriranje postfeminizma, klasične su bajke doista vječne i neuništive. Koliko god bih htjela znati što je bilo prvo — jaje ili kokoš — tj. bajke ili modeli ljudske psihe, ponašanja, društvenog stratificiranja u kojem su nastale, toliko se to čini uzaludnim. Elementarni aksiomi morala, temeljna svjetonazorska načela, suptilna podjela rodnih i društvenih uloga, bazični karakteri, poimanje dobra i zla, uzori koje nesvjesno upijamo i pounutrujemo — sadržani su u bajkama. Po drugoj strani pak (ili svako zlo za neko dobro), djeca kojima su čitali bajke u pravilu su uspješni i integrirani građani, žive prilagođeni zbilji ili pak u svojim iluzornim svjetovima (ne remeteći tuđe), dok ona koja su bila zakinuta za tu povlasticu često zađu s onu stranu morala i zakona, dobra i zla — voljela bih da se ta hipoteza može dokazati ičim više doli iskustveno i zdravorazumski. Naposljetku, kad bolje promislite shvatit ćete da dvije trećine (gruba procjena nefilmofilne osobe) najutjecajnije holivudske produkcije u potki imaju neki od zapisa braće Grimm (formula za sentimentalne trakavice glasi: „Uvaliti junakinju u tarapanu, i ondje je držati.“), a kad je riječ o žanru romanse, moglo bi se bez pretjerivanja reći da to iznosi i četiri petine. Zgulite li s takvih scenarija naslage suvremenosti, zamjene konteksta i nekih uloga, shvatite da su izgrađeni na kosturu neke od bajki.[2] Čak i usprkos tome što najpoznatija princeza 20. stoljeća nije postala sretnom kraljicom, nego protagonistkinjom tragičnog udesa; čak i usprkos tome što je najpoželjniji princ 20. stoljeća ispao puki šonjavi švaler.
Kad dvaput promislim, što se promijenilo od vremena kada je Simone de Beauvoir 1949. zapisala:
„[žena] saznaje: da bi bila sretna, treba da je voljena; da bi bila voljena, treba čekati ljubav. Žena je usnula Trnoružica, Pepeljuga, Snjeguljica, ona koja prima i trpi. U pjesnima i bajkama vidimo kako mladić pustolovno polazi u potragu za ženom — prepolovit će zmaja, pobijediti diva; ljepotica je zatvorena u kuli, dvorcu, vrtu, pećini, vezana lancima za stijenu, zarobljena, uspavana — ona čeka. Doći će moj princ jednoga dana… Some day he’ll come along, the man I love… šlageri joj šapću da joj valja sanjati strpljivo i s puno nade. Žena nužno mora osvojiti muško srce, to je nagrada kojoj teže sve junakinje — čak i neustrašive pustolovke, od njih se ne traži nijedna druga vrlina osim ljepote. Razumljivo je onda što briga za tjelesni izgled može postati prava napast za djevojčicu; bilo da su princeze ili pastirice, one uvijek moraju biti lijepe da bi osvojile ljubav i sreću; rugobu okrutno povezuju sa zlobom, i kada vidimo kako se na ružne žene obrušavaju nevolje, ne znamo pouzdano kažnjava li ih to sudbina zbog zločina ili ružnoće. (…) Snjeguljica koja naizgled mrtva leži u staklenom kovčegu, začarana ljepotica, Atala u nesvijesti, cijela četa nježnih junakinja — ubijenih, pasivnih, ranjenih, bačenih na koljena, uniženih — pokazuje njihovoj mladoj sestrici [suvremenoj djevojčici, op. a.] čarobnu draž mučene, napuštene i rezignirane ljepote… djevojčica se tako rado igra žrtve: pogani je bacaju lavovima, Plavobradi je vuče za kosu, kralj, njezin suprug, protjeruje je u duboku šumu; ona se miri sa sudbinom, pati, umire, i čelo ovjenčava slavom… [jedna će iskreno posvjedočiti]. ‘Kad sam bila posve mala djevojčica, željela sam izazvati nježnost muškaraca i uliti u njih nemir, htjela sam da me spasu, da umrem u njihovu naručju.’ (…) Muškarac sebe zamišlja bez žene. A ona sebe ne zamišlja bez muškarca.“
Pepeljuge (najomiljenije), Trnoružice, Snjeguljice, Crvenkapice, mlinareve lijepe kćeri i pametni sinovi, guščarice, Cvilidrete (jesu li to trenutačno pedofili?), loši očevi i prelijepe maćehice-zlice, ružne vještice, čarobne kraljevne i neustrašivi kraljevići (princeze i prinčevi, koje tako mrze nadobudni lektori), plemenitaši i plebejci, samo su promijenili ruho i dvore. Pa tako danas, primjerice, šeću središtem New Yorka, Londona ili kakve god globalne zabiti, ne mare za rodno-spolne podjele uloga, ali uvijek očekuju da će ih spasiti sretno čudo. Kakvo god. Ljubavi, novca, društvenog uspona, karijere, priznanja, buđenja (samosvijesti?). Užas u malobrojnim osviješteno feminističkim majčinim očima neće spriječiti industriju igračaka da i dalje masovno proizvodi pakete s full opremom za malene „princeze“, koju im njihove već trogodišnje djevojčice donose doma sa skup(n)ih rođendanskih proslava u pomodnim igraonicama. Uz ponešto štrasa, šljokica i svjetlucave plastične mase bilo iz skromnih prodavaonica za malo kuna ili kakva skupog „velikog dućana“ (zvanog megastore ili shopping mall), danas se svakoj djevojčici postupno utuvljuje u glavicu slatku kako, bude li princeza dražesna, stići će Princ neodoljivi da je usreći, možda nenadano iz nigdine, možda iz susjedstva (kad se prometne iz žabe) ili dizala korporacije u kojoj je odvažno okušala sreću. Samo mora strpljivo čekati i dolično se ponašati, što god pritom radila: pisala kolumnu za Vogue, čistila stubišta, branila najteže zločince, šila jeftinu konfekciju, otkrivala umjetničke genije, stajala za blagajnom samoposluge, prodavala marketinšku maglu, prostituirala se, skrbila za umiruće, odgajala dječicu, dodvoravala se šefu ili manijakalno trošila nezarađeno u skupim dućanima.
E, tu me nešto žulja. Nekako mi se čini da usprkos tome što danas Pepeljuga može biti već sama po sebi slavna faca, odbaciti krinolinu i recimo repati, posjedovati turbo usisavač za sve probleme pepela, imati livriranog vozača za luksuznu limuzinu, biti cool i ne čuditi se moćima dobroćudne vile-kume, služiti kao hodajuća vješalica za plesne haljine, obuti udobne tenisice namjesto staklenih štiklica, glumiti nevinašce pred familijom i porotom — činjenica jest da je ona cura s kompleksom. Trajnim. Misli da nije potpuna ako nema Princa uza se, da nije posve ispunjena, ostvarena, ako je netko nije spasio (ili „spasio“). Što bi rekla Colette Dowling, odgojene smo da budemo dio nečijeg života, mora doći netko tko će nas spasiti (čak i od nas samih ako smo odveć žilave i nepokorne). Njezin rad iz 1980-ih o „pepeljuginom kompleksu“ danas prekriva prašina desetljeća tijekom kojih su žene izborile i naučile steći muške atribute — i, o apsurda li, usprkos tome vlastitim klincezama nastavile pr(o)enositi mit o tome da ih netko treba spasiti. One su u svakom pogledu neovisne, osim što ovise o ideji Muškarca. Mogu biti čak uistinu samodostatne, ali, avaj, kad su prosječne, obične, negenijalne, kad nisu iznimne umjetnice ili znanstvenice, društvo će ih uglavnom prezirati i smatrati manje vrijednima ako se do neke dobi nisu udale, svile gnijezdo i donijele na svijet potomstvo. Usprkos tome što je pomaknuta granica kada potencijalna princeza postaje stara vještica ili omražena usidjelica, ništa ne mijenja na stvari da dobra cura mora nastojati ispuniti san iz djetinjstva: biti princeza barem za jedan dan, taj čaroban dan vjenčanja, po cijenu da sutra postane sluškinja (koja nakon mnogih godina služenja bude prezrena i odbačena, zamijenjena mlađom i poletnijom).
Što nam je u tom pogledu donio postfeminizam? Pozor, fanfare: taram-taram!!! Chick-lit! Hura! Jupi! Kraljevne će se žuljati na stotinama zrnaca graška dok ne nađu Kraljevića s odgovarajućom „opremom“ i „dvorima“. Natankat će se kavom i energetskim napitkom da ne prespavaju vlastiti rođendanski tulum. Pepeljugina posestrica angažirat će stil ista i otići na totalni makeover. Hmm, ima li uopće više guščarica, pastirica, seljančica? Snjeguljičina maćeha će danas možda ići pod nož estetskom kirurgu pa joj neće ni pasti na pamet da u kakvo divlje bespuće pošalje djevojku koja ionako ima najnoviji GPS uređaj. Trnoružica zacijelo ni ne zna što je to preslica, ali će spremno ubosti špricu dopa u ručicu tanahnu, da zaboravi zašto ide na terapiju zbog dojenačkih trauma. Snjeguljica činjenicu da ju je otac odbacio radi starije žene, liječi promiskutetnošću s mlađim muškićima. Matovilka ima ekstenzije od prave kose koju je za dva rupija prodala neka bijedna indijska neprinceza? Palčici će na vrijeme dati hormon rasta? Mlinareva siromašna kći, koja je pobijedila na izboru za miss (jer se triput podala predsjedniku žirija?), odjebat će dobrog sirotana po svaku cijenu samo da ostane kraljevom (tj. nogometaševom) ženom…
Fairy tales can come true, it can happen to you
If youre young at heart
For its hard, you will find, to be narrow of mind
If youre young at heart
You can go to extremes with impossible schemes
You can laugh when your dreams fall apart at the seams
And life gets more exciting with each passing day
And love is either in your heart or on its way
Dont you know that its worth every treasure on earth
To be young at heart
For as rich as you are its much better by far
To be young at heart
And if you should survive to 105
Look at all youll derive out of being alive
Then here is the best part
You have a head start
If you are among the very young at heart
*
Ima toga još. Omnia tempus habet.
Mora li danas Princeza imati Mybach da bi „ulovila“ Princa? Ako ne izgleda kao Barbika ništa od vjenčanja? Nekoć bi princ poslao sluge da vide pristaje li cipelica jedinstvenome nježnome stopalu, pa hoće li danas poslati genetičara da uzme DNA i otkrije defektne, opasne ili sebične gene potencijalne princeze? (Jer bilo bi odveć rizično da o autentičnosti plave krvi svjedoče primjerice postolari, švelje, kitničarke, vračare, sobarice…) Ali gle: što o izgledu neke osobe možete znati nakon što su estetski kirurzi dobro odradili svoj posao i tako se umiješali u sudbinu? Tja, DNA koji nije kompatibilan neće se uzimati u obzir. Hoće li to biti „staklena cipelica“ za selekciju nastavka loze plavokrvnih? Zbog nepravilnosti na kromosomu „čžš“ (valjda je jasno zašto se ne mogu poslužiti uobičajenim „xy“), hoće li neka princeza završiti u zapećku? Gle, a to je nama naša feministička borba dala, pa će neki prinčevi biti bez potomstva i neke princeze bez dvorca? Isto tako, ima prinčeva koji će ljubav darovati istospolnim odabranicima i princeza koje će prezreti svoje plemenito porijeklo u ime nekih ideala koji nadmašuju klasnu pripadnost.
Jesu li čarobni štapići danas zapravo epruvete genetičara i skalpeli u rukama estetskih kirurga? Da stekne sreću u životu, vitez se više ne mora boriti sa zmajem, staviti na kušnju svoju želju i odvažnost, potegnuti preko sedam gora i sedam mora, a djevojče se više ne mora učiti strpljivosti, poniznosti i kućnim poslovima da bi se preobrazilo u damu-princezu. Hoćemo li u izglednoj budućnosti svi izgledati kao princeza-Barbie i princ-Kent? Već danas oni koji su kirurški stekli nov izgled kažu da preobrazba nije samo tjelesna nego i duševna — ako imaš klempave uši, grbavi nos, nepravilne zube, bore na čelu i oko očiju, višak sala i kože na trbuhu, celulit na bedrima, nemaš pravo na sreću — nećeš sresti svoga Princa, nećeš naći svoje pravo Ja, otkriti smisao života. Kad to riješiš, zablistaš i iznutra pa se dogodi čudo. Nakon što potpišu da preuzimaju svaku odgovornost za svoj u preobrazbu iz ružnog pačeta u labuda, pod reflektorima operacijske dvorane događaju se čuda (na žalost i „čuda“). Ispada da je danas za sreću potrebno samo tjelesno savršenstvo. A to je uglavnom dostupno bogatima. Odabrani siromašni sretnici/ce primaju se u društvo povlaštenih uglavnom zato što su prikladna genska zaliha. Ipak, velikodušan je to svijet — dat će čak i ružnoj mlinarevoj kćeri priliku. Ona se može prijaviti na natječaj kod „dobre vile“ — utjelovljene u liku voditeljice televizijskog šoa — pa izloživši cjelokupnu svoju intimu kamerama i svekolikom globalnom gledateljstvu postići fizičko savršenstvo — bez kojeg nema sreće. Pritom tom zlogukom oku kamere mora izložiti i svoje bližnje, koji će neposrednim svjedočenjem sudjelovati u „otplati“ rata za pretvaranje „gusjenice u leptira“. Eto, vrijeme trpi što ljudi čine.
*
Elem, da se vratim prijateljičinom zmaju. Kaže da su joj zmajevi lijepa bića i da to njezino udivljenje potječe iz djetinjstva kad je u kući obiteljskih prijatelja vidjela kukičanog krokodila koji je bio postavljen na bračni krevet namjesto one čuvene lutke u haljini na volane i s golemom punđom koju nitko nije smio taknuti. Eto, ni njoj nisu dali da se igra s krokodilom od crvenog i zelenog konca. Ne bih zvala dr. Freuda da mi to tumači i vjerujem joj kad kaže da bi za kućnog ljubimca najradije imala iguanu. Ali kako to ipak ne može, kupila si je drvenog zmajčeka. Izrezbarena figura nije igračka, ni puki ukras, nije nadomjestak za toplokrvni dodir (uostalom, gmazovi nisu toplokrvni, zar ne?). Zmaj je čuvar, ali i druga strana našega Ja.
Najljepše je to rekao R. M. Rilke: „Svi zmajevi u našem životu možda su kraljevne koje očekuju od nas da budemo lijepi i hrabri. Sve su strašne stvari možda samo bespomoćne stvari koje očekuju od nas da ih spasimo.“
BILJEŠKE
[1] Ili da citiram Kierkegaarda iz nadasve poučnog Dnevnika zavodnika: „Važno je da žena u svojoj mladosti živi samotno. Ona mora sama sebi biti dovoljna, premda ta samodovoljnost počiva na iluziji; priroda ovim mirazom samoće oprema ženu kao kakvu princezu. I upravo taj miran razvoj u nekoj iluziji osamljuje.“
[2] Northrop Frye je to još 1957. nazvao „romansom potrage“. Slavni teoretičar književnosti tvrdi kako „u svakom razdoblju vladajući društveni ili duhovni stalež naginje tomu da svoje ideale projicira u neki oblik romanse u kojoj čestiti junaci i lijepe junakinje predstavljaju ideale njegova uspona, a hulje su oni koji taj uspon ugrožavaju“. Ubijanje zmaja središnji je motiv tih romansi potrage. Od drevnoga Perzeja koji će spasiti Andromedu pa do sv. Jurja, koji osim poželjne Une, ipak ima ideale i onkraj vlastite (sebične muške i mačističke) koristi. Pritom je presudno da potraga bude uspješna, a u pravilu ima tri etape: „etapa pogibeljnog putovanja i uvodnih manjih pustolovina, presudna borba — obično neka vrsta bitke u kojoj ili junak ili njegov protivnik, ili pak ubojica, moraju poginuti — i uzvišenje junaka.“ Frye je pritom uočio jednu zanimljivu kvaku — naime „što se romansa većma bliži mitu, junaku se pridaje sve više atributa božanstva a neprijatelj sve više preuzima demonska mitska svojstva.“
Sadržaj
Magija prvog susretaBivši i neravnoteža ljubavi
Pjesnici, silovanje muze i sjene ars poeticae
Rastanak ljubavnice
Bez prisnosti ljubav umire
Nedužnost stare ljubavi
Doći će moj zmaj jednog dana… (Sve princeze i poneka guščarica)
Jedanaesta zapovijed
O lubenicama i dijamantima
Sve valja iznova izmaštati
Strahomrak
Mudrost
Hoćeš li se šapiti
Selidba – mala smrt i novi život
Jed i put kapi vode
Površnost u svijetu simulakra
Nečistoća i duševna čistoća
A jel‘ vi jedete živu janjad?
Rasprodaja i duhovite žene
Prozac, ili na čemu god da si ti
Šlajm u plućima i šlajm u kurikulumu
Zablude o mjeri za mjeru
Impresum