Kamate na ljubavne uzdahe : ogledi o tankoćutnosti | Jadranka Pintarić

PJESNICI, SILOVANJE MUZE I SJENE ARS POETICAE

Jednoć davno, kako priliči početku svake bajke, bila jedna mlada novinarka u kulturi. Nisu je doduše ostavili u šumi, ali su je zato podvrgli strašnim mučenjima reforme školskog sustava i drugim naprednim pedagoškim mjerama, sve u svrhu zatiranja prava na samostalnu spoznaju. Uboga, ni slutila nije da zrcalo katkad ne odražava istinu nego laž, da patuljci pojma nemaju, da postoje samo bijeli konji bez prinčeva, da u pravilu princeze postaju pepeljuge, da majke umij u biti okrutnije od maćeha. Tako sve nešto naopako i naglavačke. U dobi kad bi se već očekivala stanovita zrelost, još se divila pjesničkome umijeću: znala je naizust pregršt pjesama i stihova, mislila je da su pjesnici ne samo čuđenje nego i čudo u svijetu, tragala je za skrivenom i tajnom istinom pjesništva, željela je proniknuti u pjesničku dušu. Prije nego što je postala kulturnom novinaricom, djeva je noći svoje podavala poeziji i u snovima se predavala slatkorječivosti, senzibilnosti, patosu tih besmrtnih umjetnika Riječi. Iz strahopoštovanja djevojče se nikad nije usudilo na papir u stih išta svojega staviti, nedajbože misli ili osjećaje, jerbo bilo bi to svetogrđe za sve naraštaje i boje božanstava s Olimpa ili Parnasa. I tako, pjevaj mi Ahilovu srdžbu… ili što je mnogo poslije spjevao Eliot:

You say I am repeating
Something I have said before.
I shall say it again.
Shall I say it again?

Dakako da je, poput pjesnika mnogih, i ta nadobudnica obična ponavljala ono što su već iskusile nebrojene duše očarane moći riječi. Ili, u skladu sa zadnjim retkom stiha, ma je li doista ponavljala? Naposljetku, od Kanta znamo da se svako iskustvo prvi put nadaje spoznajnoj moći subjekta. To je pustolovina pjesničkog iskustva koliko i života samoga. No pjesnička je pustolovina za manjinu. Sjetimo se samo mitskoga podatka kako je Rimbaud svoju nemjerljivo utjecajnu zbirku Sezona pakla tiskao u pet stotina primjeraka u vlastitoj nakladi, veći dio koje se zametnuo u skladištu tiskara, a onda je zaboravljenu hrpu knjiga mnogo godina poslije otkupio neki bibliofil i 1914. godine objavio svijetu svoje otkriće. Srećom se povijest pjesništva može pohvaliti i podatkom da je Byron svoga Gusara prvoga dana prodao u deset tisuća primjeraka, što je za ono doba prispodobivo popularnosti Beatlesa ili danas Harrya Pottera. Mitski zavodljiv Baudelaire prodao je tek drugo izdanje Cvjetova zla u značajnijoj količini, nakon sudske presude o nemoralu. Bit će da je, i ne hoteći, prvi otkrio unosnost i višestruku korist od negativnog publiciteta: loš se glas čuje dalje od dobroga.

Ispada da su samo mrtvi pjesnici pisali iz nasušne unutarnje potrebe, poriva na granici ludila (pa i onkraj nje). Zar nije pogubna istina kako odveć jaka narcisoidna narav i egocentričnost nepovoljno utječe na pjesničko umijeće i izvore nadahnuća? Pa iako poezija počinje s pamćenjem, čak podrobnim raščlanjivanjem vlastitih sjećanja, može se također utopiti u samodopadnosti koja ne dodiruje drugo ljudsko biće. Pjesničkoj taštini i ambiciji urođena je hlepnja za uspjehom, ne bilo kakvim, nego općim i proklamiranim, pa i onim najvažnijim — budućim i u vremenu trajnim. Kako je to svjetovno! Eto, nisu oni ipak sveci, kad se stvari malo razrade. A kako su tek osjetljivi na prigovore, da ne kažem teškokalibarsku riječ: kritiku. U obranu svoje časti i ugleda spremi su ići u ljuti boj, jer pogani kritičar koji ih nije shvatio dira u samu svetinju njihova umijeća — u onog Nekog (joj, kako često je to Mama/Majka/Majčica…; da mi je samo naći statističke podatke o tome!) za kojeg, zbog kojeg i kojem pišu.

Tja, ali „drugi glas“ Octavia Paza i dalje se čuje, doduše tiho. I govori mnogima, sve manje. Zaglušen medijskom bukom. Je li poezija zakonita žena ili ljubavnica? Što bi se moglo naslutiti iz pera Johna Ashberyja?

Ideas, as in this poem? But we
Go back to them as to a wife, leaving
The mistress we desire?

Pa je li poezija danas postala religija ili ostala ars (ili/i filozofija)? Još je i pitanje što zapravo volimo u poeziji: nevjerojatnu spontanost duše koja je stvara ili pak sklad i suzvučja koja izviru iz same strukture jezika pjesme; jasne slike ili apstraktan izričaj, očitovanja svijeta ili njegovo nadavanje u simbolima? Stvaraju li pjesnici svakom riječi magiju kao glazbenici svakom notom glazbu (poezija kao „truth set to music”)? Ma, dobro, zapravo već znamo da su to puka retorička pitanja. A opet, nije to sve bez vraga — jer svijet doista jest načinjen od riječi. Iz neimenovane tišine svijeta rađa se svijet pjesnika. Ako su autentični. A certifikat o tome ne kupuje se u strukovnim udrugama ni u nakladničkim kućama ni na novinskim kioscima pa čak ni u posvećenim knjižarama. Skriven je i nedokučiv taj dućan u kojem se može nabaviti, baš zato da ga ne bi svaka šuša svratila kupiti. Izdaje se počesto tek naknadno.

Kako bilo da bilo, naša je junakinja dan za danom proširivala svoj e horizonte u pogledu pjesničkih dometa i sužavala polje divljenja pjesničkim osobama. Naime, susrećući pjesnike osobno, zapazila je da postoji, hmm, kadikad stanovit raskorak između osobe i djela, da oni nisu polubožanstva i besmrtnici nego smrtnici od krvi i mesa s brojnim manama i zastranjenima, da masovno nisu uopće u oblacima, da im je u statistički značajnom postotku zrcalo Narcisa bliže i draže od umjetničke istine ili Atenine mudrosti, da ne znaju i ne posjeduju nikakvu tajnu nego puki trgovački dar za duh doba, da Euterpa ili Erato ili koja god već muza ne pohodi njih nego da oni nju siluju (a ispada da je slično bilo i onomad davno jer najinspirativnije su bile one muze koje su umrle mlade, poput Beatrice). I tako redom, da ne hulim. Znali su biti oholi, nadmeni, umišljeni bez pokrića, čak bezobrazni, grubi, neuljudni i nepristojni. Uzimali su si pravo da budu takvima — jer eto, oni su pjesnici. Zlorabili su nemilice slavu/tlapnju lovorom ovjenčanih glava. No, istodobno su zaboravljali kako su kroz stoljeća pjesnici nam klasični bili i učitelji života, nositelji mudrosti, utjecišta u nevolji, pronositelji ljepote. Danas, kako bi rekao veliki pjesnik tek prohujalog stoljeća Octavio Paz, to rade profesori sociologije i politologije. Eroziji pjesništva uvelike su pridonijeli upravo takvi likovi koji su malo-pomalo drobili, runili i izjedali iluzije entuzijastične i zanesene kulturne novinarke. Svjedočila je kako se gadljivo bestidno dodvoravaju urednicima i direktorima nakladničkih kuća ne bi li im tiskali knjižuljke (za familiju, dalju rodbinu i prijatelje, te pokojeg podmitljivog kvaziprijatelja kritičara koji će u nekoj tiskovini objaviti koju karticu nerazumljivog teksta o nedokučivom pjesništvu); slušala kako očekuju ode svakom tucetu svoj ih mućaka i fanfare prosječnom nasadu, u najmanju ruku kao da je riječ o dolasku na svijet dragocjenog snježnog leoparda; iskusila je kako su spremni bezočno laskati ili podmićivati, veze potezati, vikati ili kukati, sve samo za mrvicu medijskog prostora; gombala se s dosadnjakovićima koji su je salijetali samo da negdje izgovori ili napiše njihovo ime; duboko je prezirala razgovore za koje se danas u Americi na sudu dobivaju goleme svote dolara zbog seksualnog uznemiravanja… Slali su joj s patetičnim posvetama svoje pjesmuljke objavljenje u nakladi stričeve mjesne zajednice ili pak nastojali posredovanjem znanaca ishoditi svoj ih Warholom zajamčenih pet minuta slave. Barem se tako mislilo.

Ništa od onoga o čemu je Czeslaw Milosz pisao stihove kao o „Ars Poetica“:

The purpose of poetry is to remind us
how difficult it is to remain just one person,
for our house is open, there are no keys in the doors,
and invisible guests come in and out at will.

What I’m saying here is not, I agree, poetry,
as poems should be written rarely and reluctantly,
under unbearable duress and only with the hope
that good spirits, not evil ones, choose us for
their instrument.

E, sad, ipak je na svu sreću bilo onih malobrojnih koji su izučavali tajna značenja riječi, prepuštali se samo dobrim duhovima i koji nisu zlorabili iskru u novinarkinim očima, koji su joj pisali iskrene, pa ako i sentimentalne, posvete; koji su na sim pozijima na listu istrgnutom iz prigodnog notesa skladali ad hoc sonete ili slobodne forme, koji su u restoranima otuđivali ubruse da bi dokazali gensku narav svoga umijeća. I prije nego što je skupila pozornosti vrijednu kolekciju takvih poetskih artefakata, šmokljanica se otela nadzoru, pokupila negdje gadnu zarazu cinizmom i stala se kloniti pjesnika kao vrag tamjana. Da ne povjerujete, ali čak je usavršila paljenje tamjana po kući kako bi se pročistila od svekolikih pjesničkih hudoba i uhoda. Za utjehu u kritičnim trenucima ostale su joj, barem na neko vrijeme, Cvetajeva, Ahmatova, Plath — rodna solidarnost?! Okrenula se prozi i prozaicima, bez prozaičnosti. Ni žaljenja.

A onda, jednoga dana, srela je pjesnika s velikim „P“, ponosnog pronositelja najdrevnijeg umijeća. Bili su na „Vi“. On, pjesnik s nizom zbirki, s aurom, u godinama koje se više ne mogu smatrati bezazlenima, ona friško osviještena, k sebi pristigla mlada žena. On je bio Gospodin, ona je bila… tja, recimo: premda u zrelim dvadesetima, još uvijek pristojno djevojče koje se nastojalo otrgnuti kojekakvim stegama i stečevinama, a u životnom smislu ipak nedoraslo.

Taj je Gospodin dragi bio, od vremena njezina samoosvještenja u tom pogledu, jedina njezina nerealizirana erotska želja?! Daaaaaa? Zagrcnuli ste se? I on! Kladim se. Pretvarao se da nije znao. Kad je na sve pala prašina i oplela se paučina, napisala mu je pismo i kao kukavičje jaje podmetnula ga u snop drugih uručenih mu tekstova, u kontekstu literarnih vježbi:

Dragi Gospodine,

Tolike smo godine bili na „Vi“, srdačno odmjereni. Nisam Vas zavodila. Nisam se usuđivala, misleći ispočetka: „Jesam li dovoljno pametna da ga zainteresiram?“ Prošlo je desetak godina dok nisam shvatila da sam možda ipak trebala biti samo lijepa. Ne, ne, ne vrijeđam ni Vas, ni sebe. Intelektualni flert — tako bi se to moglo nazvati. Pristojno niste zamjećivali moje za stotinku sekunde proširene zjenice prije nego što biste mi pri susretu pružili ruku, a ničeg drugog nije bilo. Muškarac kao Vi ipak je morao znati! Pa kad sam i ja ponešto naučila o gestama i skrivenom govoru tijela (i duha), znala sam ne samo da znate, nego i da to na taj svoj nemušti način podupirete… Godine su prolazile, ja sam odrastala, a Vi starjeli. Kad sam bila dovoljno stara, predložili ste da budemo na „ti“. Mi smo staromodni, oboje, zar ne: ne možeš nekoga zavoditi obraćajući mu se s „ti“?

Neispunjena erotska želja, dragi ne-moj, ne znači da sam Vas maštala poput žena Nancy Friday u misionarskom položaju ili nedajbože u razbludnoj 69-ki. To bi značilo ponižavati Vas, svesti na pût, a cijenila sam Vas sa strahopoštovanjem šiparice zagledane u profesora filozofije. Željela sam Vas prije i poslije. (Puti.) Hmm… Onog između nema. Prije, da me ovlaš dotaknete rastačući mi volju riječima u sokove, a poslije tek da okusim kožu i da možemo zajedno šutjeti. (Jer stranci ne mogu zajedno šutjeti, zar ne?, tako su nas učili.) Da je tako bilo, još u vrućoj postelji, bila bih popila čašu vode, možda i dvije u jednom dahu. Vi biste se čudili mojoj žeđi i otišli. Da je tako bilo, ujutro bih se probudila s mirisima postelje koji bi me podsjećali kako nisam sve izmislila. Bila bih, još nerazbuđena, zavukla glavu dublje ispod jastuka da se čarolija ne osvijetli i nestane.

Znam, poslije toga više ništa ne bi bilo isto: pri susretima na javnim mjestima imali bismo zajedničku tajnu u očima, a da ne izazovemo sumnju razgovarali bismo samo profesionalno.

Zato ćete, Gospodine dragi, i dalje ostati samo moja neostvarena erotska želja. Moje pismeno priznanje ništa neće promijeniti u našim odnosima: sad ćemo se praviti da je to samo literarni motiv, da sam to izmislila za potrebe vježbanja, kao što ste mi i savjetovali. Načitani gospodin u Vama neće dopustiti da se fikcija premetne u esej. Znate da odgoj i mazohizam u meni neće dopustiti želji da pjesmom postane. Isto tako, dobro znate da ostarjele želje nemaju čak ni srebrn sjaj — toliko su blijede da više ne izlaze na danju svjetlost jer bi ih potpuno uništila, smrvila u prah. I taaako, pit ćemo kavu malo duže nego priliči, razvlačiti teme da se prebrzo ne potroše i bit ćemo na „ti“, Gospodine dragi. A možda sam ipak sve to izmislila!

Nakon toga, dugo, dugo se nisu vidjeli. Znakovito, zar ne? Ostvarila se njezina slutnja iz pisma. I kako slijedi, kad su se nakon nekoliko godina slučajno na ulici susreli, nesvjesno je opet preši a na „Vi“. A i on. Znamo, tikanje nas obvezuje na mogući razgovor u samo četiri oka. „Vi“ je treće lice (i ne samo „iz poštovanja“), kao, recimo, za mene, tatin prijekorni pogled da budem pristojna, ali i uvijek otvoren put bijega. „Vi“ je horizont kojem se približavam, „ti“ je već pogled na zatečeno stanje. Ako smo na „Vi“, uvijek se možemo praviti da smo prečuli metaforu koja grebe; kad smo na „ti“, ne mogu ti sve reći jer te/me znam/znaš. Doduše, pljuska na „Vi“ manje boli, ali obrazi jače crvene. I tako su još jednom duuugo pili kavu, razgovarali o knjigama, pisanju i životu. Nisu spominjali neugodne teme. Sljedeći pak put su se tikali jer više nije bilo bojazni da Psiha će susresti Erosa… Voda navire samo u prazan bunar. I još jedna kvaka. Kažu da ono što mi nazivamo, prema grčkom, psyche, učenici zena zovu umom ili prazninom.

Ona, šmokljanica jedna, izliječila se od zapuštenog cinizma spram pjesnika i iz čista mira dopustila si koji put uživanje u drevnome umijeću. Pronašla je još jedan Eliotov stih da spere grijeh spram pjesnika.

Between the idea
And the reality
Between the motion
And the act
Falls the Shadow?

Naposljetku, nisu te poetske sjene ni tako loše. Ne samo kako bi zaklanjale nego i čarobirale kojekakve iluzije.