Kamate na ljubavne uzdahe : ogledi o tankoćutnosti | Jadranka Pintarić

RASTANAK LJUBAVNICE

Znam, već ste me ostavili, iako ni ciglo slovce niste rekli, gospodine dragi (ne)moj. Ne zamjeram vam, niste htjeli, nego morali. Za neko vrijeme, ovisno o tome koliko sebi možete priznati i koliko je Petar Pan u vama potrošio zlatnoga praha, bit će vam žao, baš jako žao. Vi ćete biti na gubitku, a ja ponovno na nuli. Najprije ćete me se, na neki nemušt način, bojati i izbjegavati, onda ćete imati fazu stida i nelagode spram mene, pa ljutnje na sebe zbog propuštenog, zatim nespretne pokušaje popravnog i na kraju rezignirano žaljenje.

Sve ću to promatrati s pristojne udaljenosti — mentalne i emocionalne, ali vidjet ćete u mojim očima da razumijem i onda kad budemo govorili o prošlotjednim temama u novinama. Ja nisam razočarana — navikla sam, pa i ne očekujem drugačije. Samo mi je, onako jednostavno ljudski, žao. Sad ćete me, zacijelo, upitati što sam uopće mogla očekivati od gospodina u zrelim godinama s obvezom? Koji, uz to, ništa nije ni nudio, ni obećavao! U redu je, ali, dragi gospodine, mogla sam očekivati barem fer odnos i vašu iskrenost spram onog titraja zraka između naših pogleda. Neke stvari jednostavno ne treba izgovoriti, čak ih ne moramo ni razumjeti, ali treba im pošteno, u sebi, priznati postojanje.

Muškarci se ne boje samodostatnih žena zato što su samostalne i neovisne, čvrste i nepokorne, nego se boje svoje vlastite nesamodovoljnosti, koja pred takvim ženama postaje prozirna. Ja vas ne moram zavoditi — vi ste zavedeni vlasti tom nemoći u sudaru s mojom samosviješću! Zato se bojite i odlazite, sve u svemu podvinuta repa.

No, isprva to vam je vrlo izazovno, željeli ste iščeprkati mekanu točku te čvrste konstrukcije, propitivali ste koliko je stvarna, priželjkujući da ta homogena cjelina bude samo hologram. Tek puki privid (poput vašeg vlastitog) koji biste s gušt om raskrinkali i onda velikodušno ponudili široka muška ramena za plakanje. Da, svaka građevina ima skriveno osjetljivo mjesto, ali za tu točku zna samo stvaratelj, zar ne!? I što je zdanje kompleksnije, veće i čvršće, to je Ahilova peta bolje skrivena i nedostupnija. Uostalom, što biste sa ženom kojoj ne znate temeljnu slabost? Pa, ona čak i nije žena, ona je biće koje vas je prozrelo u mahu, a vi ste držali kako je to nemoguće bez dugogodišnjeg mukotrpnog bavljenja vašom složenom, neproničnom i jedinstvenom (u svemiru) osobnošću. Ako i onda. Što biste sa ženom koja britkom riječju kao nožem sjecka gnjecavo tropsko voće vaših tlapnji, izmišljotina, krivotvorina? Kakvo god ruho navukli, pred njom ste goli, a to sebi ipak ne možete dopustiti — vaše samopouzdanje već je zauzelo (obrambeni) borbeni položaj. Što biste sa ženom kojoj ne treba vaša snaga, nego slabost? Ne vrline, nego mane. Premda vas ona uopće ne napada, vi se automatski branite jer je jednostavno otpuhala sve vaše obrambene bedeme, isušila kanale s krokodilima i otupila šiljke na ogradi. Ništa više nije bilo skriveno tom prodornom, pronicavom pogledu. Što biste sa ženom koja je kroz ta otvorena vrata ušetala u atrij i krajičkom oka vidjela jasno sve te nakupine smeća i pomija koje pomno skrivate? Reprezentativni prostori za prijeme nisu je zanimali. U krajnjoj nelagodi na brzinu i trapavo htjeli biste sve to pokriti, pomesti, baciti u mračniji kut, baš kao da se stvarno radi o neurednom stanu. No, dragi gospodine, prebivališta duše uvijek su neuredna dok je duša živa i živahna! Što biste sa ženom koja na sve to nije ni trepnula i nepokolebljivo je ostala s vama za istim stolom naručujući sljedeću rundu? Znam, sad ćete se braniti (iako vas, ponavljam, ne napadam) govoreći mi da sam ogorčena, razočarana i tome slično. To vam vraćam jer nije moje!

Neću vam više ulaziti iza Maginot linije, ali ću i dalje piti s vama kavu i dijeliti pogled na prolaznike, samo što više neće biti šlaga. Možda će vještica u meni, hlepeći potvrdu intuicije, ponekad kradomice zaviriti u vaš crni talog ili dlan otvoren u žaru diskusije, ali ne zamjerite — vještičja radoznalost bezazlenija je od pune mjesečine Ivanjske noći. Mudra žena u meni dat će vražićku packu, a ja ću vam se osmjehnuti tako kao da se na vas sručio tropski toplotni udar.

*

Ako ikada budete odlazili daleko ili zauvijek, neću vam doći mahati s perona sve dok se iz vlaka bude poznata ruka razlikovala od tuđih. I kad me skroz ostavite, neću vam reći „Zbogom!“ Ne bacam posljednji pogled na prostor iz kojeg odlazim, niti se rastajem onda kad čvrsto stisnem pruženu ruku. Još sam tamo i kad to zakoni fizike ne dopuštaju, još sam s vama, i s njima, i kad to konvencije zabranjuju.

Odlazim tek kad vremenske kiše operu boje s mjesta ili susreta, a to ponekad zna biti dugo, jako dugo. Jer neka su mjesta i ljudi u našim sjećanjima naslikani gustim uljem na platnu, a druge i drugi samo akvarelom koji brzo blijedi. Koliko li je tek krokija ugljenom koje za tili čas raspackamo pokušavajući vidjeti više od skice i tako ih upropastimo!

Prostor ili osobu koja me obuzme, bilo lijepo ili ružno, ne mogu ostaviti dok ih ne proživim u sebi do kraja. Kad je slika sjećanja u stvaranju, kad vibrira životom, dok se ubacuju presudni detalji i nijansiraju boje, ne mogu se oprostiti. Hodam takvih dana jednim svijetom, ali sam u drugom. Podižem misli s prašnjavog puta (na koji sam pogrešno skrenula, pomislit ću u nekom trenutku) i čistim ih. Ne rastajem se dok ne završim unutarnji dijalog u kojem nema zadanih didaskalija. Kao opsjednuto dijete motam po džepovima osjećaja te špekule, sve dok ih ne smjestim u prave jamice sjećanja.

Naizgled, zato mi je lako otići jer mučim se poslije i zato puštam da me ostavljaju. Rastanak ponesem kao prtljagu i onda, tek kad ga raspakiram, on mi isplazi otrovnu crvenu rašljastu jezičinu i ubode me đavoljim roščićima. Kad vratim se „s puta“, a u kovčegu nema rastanka, znači da sam bila ravnodušna. Ako odem od vas, a ne nastavim razgovor u sebi, znači da ću vas zaboraviti obuvajući kućne papuče.

Rastajem se dugo i temeljito, spremajući osjećaje, riječi, mirise, okuse, dodire, zvukove, boje, kiše, vjetrove, drhtaje, fasade i fizionomije. To boli — u netaknuto pulsirajuće živo meso memorije duborezim konačnu sliku. No, kad je složim i ona jednoć očvrsne, moj je mir od tog događaja ili osobe trajan. Sliku mogu bezbolno prizvati: ako sam vas voljela, a više me ne bolite, ostat ćete sa mnom zauvijek.

Nosim tako svoje rastanke kao galeriju u kojoj se nadahnjujem, tražim odgovore iskustva ili jednostavno uživam. Sve suze koje sam za neku sliku u toj galeriji prolila, vraćaju mi se bistrinom spoznaje — jer dok plačem misli su mi (i osjećaji) mutne od prljavštine nepotrebnog, naplavina koje se tek trebaju staložiti. Dovršena slika rastanka znači također: sve sam vam oprostila.

Neokajane ljubavi traju, kaže Cvetajeva (dodala bih — i mržnje) i zato vi mene ne možete ostaviti kad hoćete. Ostavit ću ja vas kad završim sliku.