Kamate na ljubavne uzdahe : ogledi o tankoćutnosti | Jadranka Pintarić
ZABLUDE O MJERI ZA MJERU
Pain is inevitable. Suffering is optional.
M. Kathleen Casey
Kad sam bila posve mala, mislila sam da je na visokim planinama jako vruće jer da su blizu Suncu. Poslije sam previše čitala znanstvenu fantastiku i zamišljala da će se svijet iz temelja promijeniti kad ja narastem — naravno, na bolje. U srednjoj školi sam čvrsto vjerovala da ću za marljivo učenje uvijek dobiti peticu i da su u kušnjama mladenačkih previranja stečena prijateljstva vječna i neporeciva; odnosno, da ću za svaku uloženu energiju dobiti ekvivalent — bila riječ o intelektualnom naporu svladavanja gradiva ili emocionalnom angažmanu u ljudskim odnosima. Tijekom studija ushićivala me objektivna uzvišenost znanstvenog mišljenja, očaravala aureola oko nekih znanstvenih autoriteta, ali istodobno i magična privlačnost Castanedinog učenja: jer eto, svemirci nisu došli i promijenili svijet, ali mogu promijeniti svoj um i drugačije percipirati svijet. Kad sam se zaljubila, mislila sam da ako ja za tu ljubav idem „u vatru, u vodu, u nabujalu rijeku“, da će mi istom mjerom biti i uzvraćeno; kad sam jednom muškarcu rekla „da“, za mene je to bilo zauvijek. No, kad sam se prvi put zaposlila, jer posao nije bio ono što sam tada doista željela, govorila sam da je to samo privremeno, a kad tamo — potrajalo je. Kako do nedavno govorila sam sebi da ću jednom nadoknaditi ovo-i-ono, sve dok mi nije postalo jasno da nema u boga dana za propušteno. Ukratko, stalno sam živjela u nekim zabludama, a počesto imala i iluzije. Lišila bih se jednih, pa stekla druge. Dakako, uopće si ne umišljam da sam jedinstven slučaj. Fenomen je univerzalan, ali eto ne mogu a da se, prešavši dobrano više od polovice statistički očekivanog životnog vijeka, ne začudim nad nekim njegovim aspektima i njihovu porijeklu.
Pristojno odgojen čovjek trudit će se uzvratiti za darovano. Primjerice, platiti kavu ili ručak prijatelju, kolegi ili suradniku u podjednakom broj u slučajeva kolikom je primio; uzvratiti dar u jednakoj vrijednosti ili s jednakom pažnjom; odazvati se selidbi, proslavi, krstitkama i karminama. Načelno, trebali bismo dobiti onoliko i ono što damo. Mjera za mjeru. Tja, načelno!? U bajkama koje nam čitaju od malih nogu i mnogim (da ne hulim vlastitu struku i kažem većini) tek ponešto u detaljima prerađenim klasičnim pričama za velike koje zovemo romanima, načelno postoji ravnoteža između onoga što damo i dobijemo, između patnje i veselja, između kazne i nagrade — ukratko: između dobra i zla. I koliko god većina doista drevnih bajki bila okrutna, čemu su tek u drugoj polovici 20. stoljeća počeli prigovarati predani svećenici božice Psihoanalize, zarana nam nesvjesno i neosjetno ucijepe slutnju, koja potom preraste u misao i uvjerenje — da doista postoji stanovita konačna ravnoteža u Univerzumu, da pravda uvijek pobjeđuje, da je svako zlo za neko dobro, da poslije kiše dolazi sunce, da se godišnja doba redovito smjenjuju, da se isto istim vraća, da su život i smrt ravnopravni… Kao jednadžba u matematici, kao formula u kemiji — ono s lijeve strane znaka jednakosti mora biti ekvivalentno onom s desne. Plitice vage moraju se poravnati. Ni tvar ni energija ne mogu nestati, elem biti uzalud uloženi — u newtonovskom svijetu fizikalnih zakona i grimmovskom svijetu bajkovitog načela „milo za drago“. Ali, bilo je tome jednoć tako u svijetu prije pojave kvantne mehanike i joysticka namjesto knjiških korica.
S onim pravom, čak i po cijenu da to bude svojevrsni sentimentalni cinizam, koje mi daje težina životnog iskustva, kažem: u uvjerenju da postoji pravedna univerzalna mjera ravnoteže ostanu živjeti naivni i nadobudni, nedužne svijesti koje počesto nazivamo djetinjima. Pritom misi im na one koji ne mogu iz te i takve svoje kože, a ne na one kojima kraljevstvo Božje pripada poradi „siromašna“ duha. Poslužimo li se prikladnom slikovitošću statističke zvonolike krivulje i izrazimo žargonski, stvar i stoje ovako: danas su na lijevom kraju te krivulje nadobudni idealisti, glupe naivčine, lakovjerni namagarčeni, prostodušna janjad i slična svojta od vrste u uzmicanju i izumiranju; na desnom pak kraj u ambiciozni materijalisti, nezajažljivi laktaroši, čudovišni karijeristi, prepredeni grebatori i slična bratija iz roda grabežljivaca i strvinara. Evolucionističke teorije o tome ili nagađaju ili šute. Eugeničke teorije su rekle svoje, a bogme ponešto i ostvarile, javno ili potajice. Naposljetku tu je riječ o tome da biologiju valja zamijeniti sociologijom, a sociobiologija se nije baš probila u prve znanstveno-popularne redove. Ali, tko joj je kriv za to — a ima tako sjajnu građu!
Dakle, spoznaja da život nije najapstraktnija od svih znanosti — matematika, a bogme nije ni naj egzaktnija od svih znanosti — kemija, može biti prilično bolna, da ne kažem pogubna; katkad akutno plane, katkad preraste u kronično stanje. Savršeno vladanje jednadžbama trećeg stupnja neće vas automatski učiniti uspješnim u suvremenu svijetu, koliko god to govorilo ponešto ili ništa o kvocijentu inteligencije ili sposobnosti za apstraktno mišljenje. Besprijekorno rješavanje kemijskih formula neće vam priskrbiti kamen mudraca kojim ćete se alkemijskom čarolijom dokopati eliksira mladosti, trajne sreće i blagostanja, a još manje vladanja svijetom. Premda, uzgred budi rečeno, svijetom uvelike vladaju magovi kemijske i farmaceutske industrije, ali nisu nakanili otkriti eliksir vječnosti nego eliksir profita. Stoga, živite li u uvjerenju da zakoni ravnoteže vladaju univerzumom, živjet ćete u zabludama i iluzijama! Odnosno možda samo nedužne zablude djetinjstva zamijenite za iluzije zrele dobi. Što je, u nekoj mjeri, neizbježno i prirodno. Mjera za mjeru. Crnohumorno rečeno, nije nedobro sve dok iluzije niste nadomjestili lakanovskim deluzijama.
Čini mi se da valja ipak izbjegavati poistovjećivanje zablude i iluzije. Zablude se doimaju nekako bezazlenijima, možda ih se lakše riješiti — poništavaju ih neprijeporne spoznaje, poništava ih malo misaonog truda ili dobre volje, korjenito ih uništava iskustveni udarac. Poput kakvih izraslina su koje se odstrane jednim oštrim, preciznim rezom. Mrvicu zaboli, protrljaš bolno mjesto i ideš dalje. Ne postoji opasnost da će se čovjekova životna „kuća“ urušiti ako ostane bez koje cigle zablude. Iluzije su pak dublje ukorijenjene u mentalno tkivo, razgranalo im se korijenje i slijepilo s podlogom, pa prožima mnoge aspekte psihičkog života; gdjekad ga posve prožme, a bilježimo i da su gdjegod neke velike ideje poput ludila obuzimale pojedinačne svijesti. U takvim se slučajevima ljudima događa da se gubitkom temeljne iluzije izjutra probude na ruševinama vlastita života. Neke velike, duboke, trajne iluzije kolektivnog su porijekla, a ima i onih koje su idealizacije raznih vrsta. U svakom slučaju, iluzije su teško iskorjenjive, jer počesto metastaziraju. Za razliku od zabluda, mnoge od njih ne gubimo ni sa starošću — valjda zato da bismo imali paket iluzija za ponijeti u lijes. Doduše, teško je jasno i nedvojbeno, još manje jednom zauvijek, razlučiti zablude od iluzija jer to razlikovanje uvelike ovisi o pojedinačnom slučaju, kriterijima, dobu, kontekstu, okolnostima.
Ipak, izgleda da su zamisli o potrebi za uspostavljanjem ravnoteže, na misaonoj, imaginarnoj i simboličkoj razini, od davnina univerzalno raširene u ljudskim zajednicama. Navodno nam ta spoznaja, znanstveno osviještena ili u maglovitu stanju mita, potječe od prirode, promatranja prirodnih pojava i usklađivanja s njima. Evo jednog danas pomalo bizarnog primjera: antropolozi su zabilježili da su u nekim australskim plemenima bili uobičajeni obredi vraćanja „mjere za mjeru“ — ako bi se djetetu dogodila nezgoda, njegovi bližnji bi se štapom ili bumerangom udarali po glavi sve do krvi — bili su uvjereni da će tako dijete osloboditi boli. Ili pak: ako bi se tko nespretnošću ili kakogod drukčije podrugivao nekom iz skupine, prekršitelj bi zamolio nekog od prisutnih da ga udara po glavi sve dok ne potekne krv. Tako se stvari vrate na svoje mjesto, a osoba kojoj se podrugivalo i sama sudjeluje u veselju. To je, navodno, trebalo nešto dokazati. Možda i jest, koliko god bilo na staklenim nogama čak i u misli devetnaestog stoljeća.
U međuvremenu se ipak dogodio kvantni skok, a mi smo s na š im iluzijama ostali u arhaičnom dobu. A u kvantnom svijetu ništa ne znamo o kauzalnim vezama, vremenskom kontinuumu ili kartezijanskoj protežnosti prostora. U svijetu kvantne mehanike ne postoji mjera za mjeru niti ravnoteža između dviju strana jednadžbe. Doduše, to je sve u svemu uvelike puki spekulativni svijet fizičara s filozofijskom imaginacijom, ali ne možemo zanemariti taj veliki prevrat u zapadnjačkoj misli. Kao što ne možemo zanemariti da je prirodna ravnoteža puka romantičarska iluzija zanesenjaka pjesničke imaginacije, jer tim je područjem zavladala teorija kaosa. I nije li se tako trebala urušiti cijela ta neuravnotežena građevina načinjena od prastarih, po inerciji preživjelih, iluzija i zabluda?
Između ostaloga, na primjer, riječ je o tome da danas doista nema nikakva jamstva niti utemeljenja, iskustvenog ili teorijskog u tvrdnjama: da pravda stigne prijestupnike i grešnike, da se zlo zlom vraća, da svatko dobije što ga sljeduje, da je svako zlo za neko dobro, da se izjednačavaju sveto i profano, da dobro najčešće odnosi prevagu nad zlim, život nad smrću, da sile svjetlosti redovito svladavaju sile mraka… Jer ufamo se: da je odnos između tih oprečnih sila obrnut, život ne bi bio moguć; a svjedočimo tome da se nastavlja, štoviše — teži daljnjem razvoju.
Sve su to samo apstraktne, nepotkrijepljene generalizacije kojima se tješimo, kojima si vidamo duševne rane i cijelimo povrede, dajemo smisao svojoj opstojnosti, djelovanju, težnjama. Umišljam si da se to dijelom događa i zato što su puste žrtve onih s desne strane krivulje s vremenom morale smisliti i neke kolektivne mehanizme obrane — jer bilo je odveć slučajeva u kojima nisu mogle funkcionirati individualne defanzivne snage. Tako su iznašle utjecište u pomisli da pravda kad-tad bude zadovoljena. Ili što bi moja posestrica iz takve duhovne mi svojte rekla u trenucima ogorčenja: „…i slično bla bla bla što nam je suptilno podmetnuto s ideologijom kršćanstva. Nema pravde. Nije svijet tako ustrojen. Vladaju agresivni, pokvareni, ružni, zli.“
Jest, nasuprot onome kako su nas u djetinjstvu učili da lukava lija uvijek dolija ili da okrutna narav okrutnome vuku okrutno dođe glave, da zla vještica završi u kotlu, poslije moramo spoznati da su makijavelističke osobine veoma poželjne za svekolik životni probitak te da su grabežljivci visoko postavljeni na, dogovorno prihvaćenoj, ljestvici društvene evolucije. Ispada da smo prvo morali prihvatiti iluzije i zablude da bismo uopće mogli zagaziti u davno prije nas ustrojeno društvo. Kako je tko usput tijekom odrastanja otresao sa sebe taj istodobno dragocjen i mučan teret rajskog stanja uma i duše, tako je zauzimao nove pozicije za ostvarenje svoj ih ciljeva i želja. Pa što god to bilo. Što brže ih se otresao, to je brže stjecao atribute koje je smatrao poželjnima za uspjeh. Pa što god to bilo. U skladu s time ubrzo shvatimo da onaj tko visoko leti nikad ne padne nisko, nego se negdje dočeka; da pametniji ne popuštaju jer nemaju kome, a još manje zašto; da više ljudi (što je samo eufemizam za gomilu) ne da ne zna bolje, nego zamalo uvijek ima krivo; ili pak na kraju krajeva — da u nabildanom zdravom tijelu ne prebiva, prema definiciji, zdrav duh.
Odbacimo li sve zablude, lišimo li se svih iluzija — hoćemo li postati, recimo, svecima? Naravno da nećemo. U budizmu se time postiže stanje nirvane, ali u našoj običnoj svakodnevici i dalje smo suočeni sa svojim ograničenjima. Možebit da poradi toga postanemo malodušni, ravnodušni ili gnjevni — već prema izboru — na biranje nam je. Naime, kao što je tehnološka revolucija nadmašila naše biološko ustrojstvo i (za sada) ne možemo pospješiti evoluciju, tako nismo doživjeli ni kvantni skok svijesti nakon što su nam duh nadmašile vlastite teorije. Zato u nama i dalje žive brojni arhetipski entiteti raznoraznih vrsta: od poslovica s izrečenim zabludama koje je vrijeme davno poništilo pa do moćnih iluzija o zbilji i njezinim očitovanjima. Kao što nam naše oko zbog tromosti priskrbljuje optičke iluzije, tako naš um iz duhovnog naslijeđa čovječanstva crpi varke druge vrste. Dogodi se katkad da su iluzije važnije od zbilje. Naposljetku, zar bi bile moguće ikakve revolucije da nije bilo iluzija? Zar je zaljubljenost moguća bez iluzija?
I tako poput haljina koje sam prerasla nastojim svako toliko izbaciti iz ormara stare zablude i iluzorne predodžbe — između ostaloga i zato, valjda, da bude mjesta za nove. Međutim, kažu, samo tako se može steći nešto mudrosti — jer odbaciti otrcane zablude (što je vrlo različito od otrcanih istina!) i iznošene iluzije doista je jedina istinski vrijedna metoda učenja na vlastitim greškama.
Sadržaj
Magija prvog susretaBivši i neravnoteža ljubavi
Pjesnici, silovanje muze i sjene ars poeticae
Rastanak ljubavnice
Bez prisnosti ljubav umire
Nedužnost stare ljubavi
Doći će moj zmaj jednog dana… (Sve princeze i poneka guščarica)
Jedanaesta zapovijed
O lubenicama i dijamantima
Sve valja iznova izmaštati
Strahomrak
Mudrost
Hoćeš li se šapiti
Selidba – mala smrt i novi život
Jed i put kapi vode
Površnost u svijetu simulakra
Nečistoća i duševna čistoća
A jel‘ vi jedete živu janjad?
Rasprodaja i duhovite žene
Prozac, ili na čemu god da si ti
Šlajm u plućima i šlajm u kurikulumu
Zablude o mjeri za mjeru
Impresum