Kamate na ljubavne uzdahe : ogledi o tankoćutnosti | Jadranka Pintarić

JED I PUT KAPI VODE

 

Osoba koju sam smatrala prijateljicom počinila je samoubojstvo. Na vijest o tome, isprva sam bila u šoku: zbunjena, zapanjena, zatečena. U nevjerici, u nijekanju. Potom me obuzela tuga, preplavila me kao solsticijski plimni val i ubrzo sam ridala kao ljuta godina, neutješno i nezaustavljivo plakala — jer to nije u redu, to nije pravedno, nije se smjelo dogoditi… Kad su suze presušile, ostala sam tupa, prazna, blokirana. Život oko mene se nastavljao — mehanički sam odrađivala svakodnevicu, nesvjesno znajući da moj um negdje procesuira tu strašnu informaciju o smrti, da pokušava suvislo prispodobiti sve te ništice i jedinice ne bi li me poštedio kratkog spoja i priskrbio prikolko i barem privremeno zadovoljavajuće objašnjenje, pokušaj pronicanja u srž stvari — jer sam od onih daveža koji moraju sve nastojati razumjeti (budući da me nitko nije na vrijeme podučio kako postoje stvari koje ne samo da se ne mogu razumjeti, nego u njih uopće ne treba nos zabadati — nešto slično onom odveć izrabljivanom postulatu o čemu se to zapravo mora šutjeti). No, u toj fazi to se još doima zaludnim i jalovim nastojanjem — jer ubrzo slijedi stanje jare i gnjeva, u kojem se slabo razaznaje i/ili rabi hladna logika razuma.

Bila sam ljutita na nju, strašno sam bila srdita zato što je to učinila — zato što si je oduzela život i ostavila me s grizodušjem i sumnjom: „Jesam li joj mogla pomoći? Jesam li odveć olako shvaćala njezine depresije i, eufemistički rečeno, odstupanja od normale? Je li nešto skrivala, nešto presudno za tu krajnju odluku?“ U najblažoj varijanti durila sam se na nju zato što me lišila sebe. Mahnito sam i strvinarski prekopavala po svim lošim sjećanjima na nju, po svim njezinim (ah, gle te slučajnosti: tako brojnim u tom časku — kako je naš um perfidan u svoj im zamkama…) manama, nedostacima i zastranjenima, prizivala sve trenutke u kojima me povrijedila, prisjećala se svakog detalja situacija u kojima je bila sebična uskogrudna kučka koja zadovoljava svoje potrebe na uštrb svakog tko joj se nađe na putu, osvješćivala vlastite zablude u pogledu njezine osobe kojoj više nisam morala — poradi nesretnoga djetinjstva — sve opraštati, gledati kroz prste jer nije imala sreće u ljubavi, sjetiti se da su joj brojni ljudi (osobito muškarci) nanijeli mnogo zla…

Domalo sam opet bila beskrajno žalosna, ne zato što bih se s njom poistovjećivala i žalila imaginarnu/potencijalnu samu sebe u takvoj situaciji, nego zato što sam znala da je imala dovoljno vrlina i dobrih osobina da je smatram prijateljicom, da smo u jednom trenutku života podijelile život i osjećaje, da smo se razumjele u nekim bitnim stvarima i premda već u zreloj dobi znale djevojački živahno čavrljati dugo u noć. Ponovno bih se načas jedila na nju jer nas je ostavila bez pozdrava (koja glupost — znam — jer što je trebala učiniti: nazivati naokolo i govoriti „Čuj, ostaj mi zbogom, odoh se ja ubiti“; a upitno je i tko bi joj doista povjerovao), a onda bi me probola bol gubitka i suosjećanja: „O, draga moja, kako si negdje bila nesretna, a nitko te nije čuo, ili nikome nisi imala snage reći, ili nisi znala kako reći.“ Suze nisu donosile željeno olakšanje — kao što nikad ne donose kad nemoćni stojimo pred nečim što nadilazi naše mogućnosti ne samo spoznavanja, nego ponajprije djelovanja. Znaš da nije fer, znaš da tako nije trebalo biti, znaš da tako nije smjel o biti — a ipak ništa nisi mogla učiniti da to promijeniš. Ostavljeno ti je da slegneš ramenima ako si rezignirani tip ili da budeš čemerna u samoći ako si melankoličarka, ili možda čak da zahvališ kakvu svome bogu na činu smisao kojeg ti ostaje zauvijek nedokučivim, ili — dakako — da ostaneš trajno gnjevna osoba koja svoj bijes nosi kao životnu prtljagu ili znamen ili grč na licu. Znate one ljude koji poput kakvih nevidljivih isparenja oko sebe šire ozračje od kojeg, nesvjesno i ne znajući zašto, samo što prije želite pobjeći? Ne znam je li nemoć pred smrću krajnja nemoć koju možemo iskusiti, i ne bih htjela donositi neuki zaključak jer nekako intuitivno osjećam da je nemoć pred dugotrajnom patnjom možda čak gora.

No, moja prijateljica, koja se otuđila zato da bi se posve mogla posvetiti svome novopečenome mužu, tri je dana prije pedeset i prvog rođendana zaključila kako je život patnja koju ona više ne želi trpjeti. Bespogovorno. Njezin američki muž tvrdi da ništa nije slutio (premda, znamo, samoubojice su poput tempirane bombe i mora se čuti kobno „tik-tak-tik-tak“ prije nego eksplodiraju) — u mailu kojim krajnje suho obavještava o njezinoj smrti napisao je kako nije mislio „da bi to mogla biti opcija za nju“. Doslovce tako. Bešćutno (kažemo mi koji smo je poznavali — zgroženi šturošću i hladnoćom koja je izbijala iz ta tri retka u kojima piše da „She has committed suicide. … I am very sad to say that I did not even think this was an option for Lila.” Je li to nešto kao opcija prilikom izbora banke, telefonske kompanije, osiguravateljskog društva, proizvoda na policama supermarketa? Je li to opcija na razigranoj šahovskoj ploči ili slijeđenje uputa za izlaz s autoceste? „Za što i koga je to uopće opcija!!!“ — vrištale smo mi njezine hrvatske prijateljice u nemoćnome bijesu na toga „kretena“ kojeg smo krivile za njezinu smrt. Da je ostala ovdje, mi bismo joj pomogle ne bi bila osamljena, ne bi se odlučila na tu krajnju „opciju“. Ipak je lakše bilo biti bijesan na njega, nego na nju. Nju smo voljele, njega smo prezirale ako ne i mrzile. U nekom trenutku boli ipak mi se razbistrilo da joj moram oprostiti, da moram poštovati njezino pravo na izbor (naposljetku i zato što sam to isto pravo — pravo na odabir u krajnjem slučaju — za sebe zagovarala), da joj dugujem vedru a ne tmurnu uspomenu.

A što je zapravo željela? Željela je samo biti voljena. Cijeloga je života željela samo biti voljenom, biti nekome središte svijeta, osjećati se jedinstvenom i uvažavanom u tom partikularnom, sve bešćutnijem svijetu koji ne mari za duše obuzete osjetljivošću. Ali, nije li „biti voljenim“ stanje kojem teži svako ljudsko biće? Tvrde psiholozi da je težnja univerzalna, pa dakle nije naša prijateljica bila po tome nešto posebno. A ipak — bila je posebna. Mi koji smo je poznavali, znali smo da je posebna, da joj je sudbina jedinstvena, da je nadrastala puku egzistenciju koju bilježe krsni list i smrtovnica — kao da onog između nema. Ali sadržajan i plodan život posebnih ljudi ima težinu „između“ — ostaje djelo uraslo u tkivo kulture koje nadrasta pojedinca (kao što uostalom prijenosom genske građe utisnute u tkivo potomaka nastavljamo vrstu). No, to je ono što poslije čini sadržaj službenih sjećanja, ali u pojedinačnoj svijesti nezaborav se sastoji od sentimentalnih sitnica, snažnih bljeskova u vremenu, naizgled tričavih detalja svakodnevice, malih gesta velikodušnosti ili suosjećanja, prizora koji ne blijede. U nemoći pred smrću i ništavilom to je najsnažnije oružje, zapravo jedino učinkovito. Svakome je na dohvat ruke, samo je pitanje hoće li se za njim posegnuti. U prvi tren doima se da osvješćivanje tog procesa ne smanjuje bol neprežaljivoga gubitka, ne ublažava ozlojeđenost zbog bespomoćnosti pred Sudbinom, ne tješi u suočavanju sa strašnom nepravdom.

Pa ipak, s vremenom i/ili suočavanjem s ponovljenim takvim situacijama steknemo mudrost preživljavanja — osvijestimo proces i faze: od šoka preko žalovanja do pomirenosti — i naučimo kako „ispljunuti“ gnjev i jed iz sebe prije nego nas posve (i trajno) prožme te tako izvrgne ruglu prvotni, sve u svemu plemeniti, poriv. Stara poslovica „iz grumena jeda zažmi kaplju meda“ u takvim mi prigodama uvijek iznova pada na pamet, i to kako je precizna, i kako je razborito netko to domislio i „zažmikao“. Kad nemoćni stojimo pred nečim što nadilazi naše snagu, što je onkraj mogućnosti utjecaja, čak razumijevanja — što drugo možemo nego iscijediti tu (možda) posljednju, dragocjenu kaplju meda, o kojoj katkad, u krajnjim situacijama, može ovisiti i naš opstanak. Naposljetku, kad je riječ o zamalo svim samoubojstvima, uvijek su to situacije u kojima više nije bilo snage da se zažme baš ta jedna, makar i posljednja, kaplja meda. Utoliko mi tu posljednju kap dugujemo onima kojih tjelesno više nema među nama.

I tako, oprostivši prijateljici sve što sam joj mogla oprostiti u situaciji kad je više nema da bismo sporne stvari raspravljale u ravnopravnom dijalogu, rekla sam sebi kako je bila dovoljno jaka da naposljetku sama odluči o svoj oj sudbini, da je bila nevjerojatno snažna jer je napisala oproštajna pisma, uredila i dovršila svoj e zemaljske poslove, našla kompaniju kod koje želi biti kremirana i povukla okidač u trenutku da je odlučila da to bude njezino zadnje proljeće u kojem neće procvjetati ukrasna trešnja samo dan prije zasađena u vrtu njezina muža koji nije imao tankoćutno uho da čuje „otkucavanje“ tempirane bombe. To je breme s kojim će on morati dalje živjeti. Ili možda grijeh koji će okajavati. Da iskreno kažem: baš me briga za njega.

A u onoj mojoj kaplji meda ižmikanoj iz sveg tog jeda blistat će trenuci u kojima se moja prijateljica dražesno široko smije, sva ushićena što se zaljubila kao tinejdžerka, situacije u kojima žarko želi postići izvrsnost u poslu koji radi, prizori kad mi bezostatno daruje svoje povjerenje i privrženost, trenuci u kojima me ganula osjetljivošću ili pažnjom. Eto, čini mi se kako joj dugujem da je se takve sjećam, da ju nježno pomilujem prstom na zajedničkim fotografijama — kao na primjer s izleta na Plitvice — u bajkovitoj ljepoti koja onomad nije dala naslutiti nikakav čemer, ni u njoj ni u meni. Na toj fotografiji, zagrljene pod slapom i u najvedrijem izdanju, radosne i pune nade u neko bolje sutra, zamrznule smo jedan od onih rijetkih životnih trenutaka koje valja zauvijek pamtiti. Sadrži samo slatkoću ljepote i životne radosti na nepcima.

Stoga, draga moja Lila, baš tamo na Plitvicama spoznala sam ovo što ti posvećujem:

U prapočetku sve bijaše voda — bistra, proljetna, tekuća, zaljubljena, umilna, duboka, usnula, ljekovita, mrtva, suzdržana, silovita, zastrašujuća, božanska jer — dar je s neba. Zemaljskim je putnicima sredstvo ili odredište, a duhovnima očišćenje ili prosvjetljenje. I jednima i drugima treba samoća, najrazgovornija Matoševa pratilica, da bi njezin govor mogli čuti. Voda je iskonski putnik — neprestano u gibanju, ne mari za prepreke, kamo poželi tamo dospije. Eh da mi je kaplja biti, pa svih tih šesnaest jezera oploviti, u najdubljemu Kozjaku počinuti, iz Prošćanskog se Kapeli diviti, u Velikom se s pastrvama poigrati, s maticom Plitvice se s najvišeg slapa bučno spustiti i onda s Koranom otići na dalek put — gdje ulijeva se žubor u tišinu, a postanak ponovno u prapočelo.

Budi kaplja vode ili meda i putuj. Nema jeda.