Kamate na ljubavne uzdahe : ogledi o tankoćutnosti | Jadranka Pintarić

STRAHOMRAK

 

To exist is to change, to change is to mature, to mature is to go on creating oneself endlessly.
Henri Bergson

 

Čini mi se kao da se oduvijek bojim mraka. Kao mala, probudila bih se usred noći, sva u goloj vodi, prestrašena ne toliko od sna koji me uznemirio koliko od mračne sobe. Ako sam uopće mogla, vikala bih dok se mama ne bi probudila u susjednoj sobi i došla upaliti svjetlo. Nije joj bilo milo što me usred noći mora presvlačiti, katkad čak mijenjati i mokru posteljinu jer ona je žena stamena i racionalna koja me, kako je neprestano isticala, uvijek učila da se na svijetu ne treba bojati ničega osim živih ljudi koji ti mogu učiniti zlo i nažao. Što se nje ticalo, mogla je noću hodati grobljem da ne trepne. Duhovi i utvare ne postoje, u mraku nema ničega. Nije shvaćala čega se toliko boji ta njezina kržljavica koja još ne zna što su prave životne nevolje i pogibelji. Iz kojih je, eto, ona izašla prekaljena. Tata se nije miješao u moje noćne more i strahove, kao što nije ni bio dijelom svijeta toga čudnog i mučaljivog djeteta. Uglavnom se držao postrani, osim ako je trebalo nešto zabraniti — a nije mi mogao zabraniti da sanjam kao što se, vjerojatno, ustručavao zabraniti mi da vičem usred noći. Majka je pak, ljutito mi presvlačeći pidžamu, davala na znanje da se ionako previše žrtvovala za mene pa bi samo ugasila svjetlo i otišla.

I tako ostanem sama s mrakom. Koji nije ništa. Kako, k vragu, ništa? Zapravo, pa da, mrak se ne definira samim sobom, nego kao svoj a suprotnost — svjetlost. Slijedi, mrak je nepostojanje svjetlosti ili njezin nedostatak. U našem jeziku, a i mnogim drugima, mrak je također noć bez mjesečine. Opet ono što nije. A kako ćemo znati što jest?

 

U selu uz more nekoć davno živjeli su muškarac i žena. Imali su dvoje djece, djevojčicu i dječaka. Kad su djeca odrasla, dječak se zaljubi u sestru. Budući da ju je neprestano progonio svojim udvaranjem, ona se naposljetku sakrije na nebu — i postane Mjesec. Momak otada stalno juri za njom — jer on je postao Sunce. Ponekad je dostigne i uspije je zagrliti, pa izazove pomrčinu.

 

Kao i mnogi drugi mitovi, taj drevni eskimski govori o nastanku i razdvajanju svjetla i tame, dana i noći. Jao, ali jesmo li doista zbog incesta kažnjeni mrakom? Ništa o tome, pa ni o pomodnim new-ageovskim „ratnicima svjetla“ ne znaju dječica dok im se strah od mraka uvlači u kosti. Možda doživotno. Sve nijanse suprotnosti tmine i svjetlosti, simbolika i metaforika legendi, ostaju onkraj bljeska spoznaje. Ni u mistici ni u fizici mraka i svjetlosti nema dostatne utjehe za ustrašeno lupanje malog srca. Možete temu banalizirati, umanjiti joj simboliku, raščlaniti je u formule, mjeriti je nekim egzaktnim „pokazateljima“, obuzdati je racionalnom znanošću i što sve ne… ustvrditi da se, u svjetlu toga, više nema što novoga reći. jer tu vlada mrak neznanja. No, kako davno nekoć tako i danas, djeca a i poneki odrasli, boje se mraka. Čak i oni koji znaj u da nisu dobro izmjerili brzinu svjetlosti — a što bi značilo ni sporost/ tromost mraka. Je li možda svjetlost brza kao misao a mrak, budući da je njezina suprotnost, spor kao osjećaji? Tražimo svjetlo u sebi, a što je s mrakom? Ako je mrak neznanje, zašto smo ipak lucidni u noći bez mjesečine?

Ah, onomad u mraku svoga straha, kad bi mama otišla… ostala bih sama u svojoj sobi u tatinoj kući na koju se nikako nisam mogla naviknuti. Naime, prije toga mama i ja živjele smo same u njezinoj — maloj, jednostavnoj i skromnoj, kući koja nije pobuđivala uznemirujuće snove i tamne strane moje mašte. Recimo da je imala dobru vibru. Nenadano, jednoga dana poslali su me sa susjedom u zoološki vrt, a mama se preselila u tatinu novu kuću. Dva dana poslije došli su po mene. Kuća je bila velika, hladna i mračna, a okolina odbojna i pomalo sumorna. Otada sam se neprestano boj ala sjena u hodniku, dugačkom i tamnom, skrivenih zakutaka u podrumu i tavana nabijenog zastrašujuće gustim mrakom.

Nije bilo lako nositi se s tim strahom koji sam usto nakon nekog vremena morala naučiti skrivati. Smatralo se da više nisam mala, pa nema opravdanja ni isprike za cendranje ili pekmeženje. Pod tim se podrazumijevalo i nepotrebno paljenje svjetla. U kriznim trenucima palila bih noćnu lampicu pored uzglavlja, ali njezina je svjetlost bila odveć tanahna za težinu tmine i breme straha, a k tome je uvijek postojala mogućnost da mama ili tata usred noći ustanu i vide trag svjetla ispod vrata te mi sutradan očitaju bukvicu. Imala sam i bateriju — spremnu u znojnoj dršćućoj ruci, poput kakva oružja kojeg će me žućkasti svjetlosni krug obraniti od prijeteće opasnosti mraka. Nevolja je bila u tome što u najgorim trenucima panike, pokatkad zamalo smrtnoga straha, nisam mogla ni upaliti noćnu lampicu ni tajnu bateriju, pa čak ni glas ispustiti. Na neki način strah bi me paralizirao kao životinjicu suočenu s golemim, proždrljivim grabežljivcem — što sam mnogo poslije vidjela u dokumentarcima o prirodi. Isto tako, nisam znala da u kineskoj mitologiji postoji beštija koja jede strašne snove. Mogla sam, recimo, dozvati neku takvu drevnu zvijer, prinijeti joj žrtvu i zamoliti je da proždre sav mrak oko mene.

Ne tako davno sam pak u knjigama o povijesti alkemije otkrila da je na obali Nila, nekoć davno, živio protokemičar Zosim koji je opisao svjetločovjeka „kojem se još ne zna ime i koji je boravio u raju, prožet dahom usudne moći“. No, onda je došao On, Jedan, Moćan i ukrao svjetloljude, koji su mu ionako pripadali, „pokazao da je smrt svladana i odbačena. Te do danas, kao i do kraja svijeta, nazočan je na mnogim mjestima, družeći se potajno i javno sa svoj ima, svjetujući im potajno preko njihova duha…“ Tog svjetloduha, vodiča i čuvara svih tajni i svega znanja, još tražimo — jer njegovu svjetlost nismo proniknuli. I žudimo da budemo od tih koji su u osvit svijeta bili od soja odabranih i u kojima je pohranjena vječna svjetlost univerzuma, a ne od onih u kojima je tama nebivanja. U drevnim hermetičkim umijećima podrazumijevalo se da onaj koji je krenuo putem svjetlosti mora zatrti svaku tamu u sebi. Radost bića koje se uzdiže prat i svjetlost, a patnja je tama, bezdan i strah. Svjetlost je umiljata, blaga i plodna — ona je buđenje, želja i ljubav, ali i luč razuma. Spoznaja, uvid, kozmička objava, prosvjetljenje, otkrivenje — uvijek se nadaje u blistavilu, bljesku, snopu, bijeloj zraci. Ispada da je onda mrak sve suprotno tome. Kako ga se onda ne bismo i boj ali, čak prije samih spoznaja, onako naprosto arhetipski? Iz naslijeđenog kolektivnog nesvjesnog. Nekoć je u žargonu mrak značio neznanje, zatucanost, dogmatizam, neprosvijećenost, danas je u slengu „mrak“ ono što je posve u trendu, pozitivno, dobrodošlo, poželjno. Jesmo li takvom promjenom značenja olakšali mrkline današnjoj djeci? Hmm, ne bih se kladila. U mitologijama je noć (=mrak) gotovo redovito roditeljica smrti, snova i tjeskobe. Mrak je doba crnih misli. Po drugoj strani pak, u svoj toj svojoj bezobličnosti nadaje ipak i mogućnosti. Tješim se. Onomad davno svjetlost je bila božanskoga porijekla, a danas nekom izvorna pomisao znači da je — zasvijetlila žarulja u glavi! Nadam se da nas koji se bojimo mraka ipak neće liječiti golemim, jakim žaruljama. Naime, čak je svjetska službena medicina u svoju klasifikaciju uvrstila bolest koja se zove „seasonal affective disorder“, a riječ je o psihosomatskom poremećaju koji nastaje kad naše tijelo ne dobiva dovoljno svjetlosti. Stoga to tminom izmučeno tijelo treba sat-dva izložiti umjetnom svjetlu, jačinu kojeg će propisati liječnik, specijalist za svjetlost. Poremećaj nastaje kad smo dugo izloženi svjetlosti slabijoj od pet tisuća luksa. Za usporedbu, sunčani dan ima oko sto tisuća luksa! No, kojim se mjernim jedinicama dade izmjeriti svjetlost i tama življenja? I koliko luksa za život treba djetetu užasnutu mrakom?

Moj strah od mraka nije s godinama jenjavao — jer naposljetku i nije bio tek obična dječja bojazan da se ispod kreveta skriva čudovište, da će me doći ukrasti babaroga, da će svijet nestati ako zatvorim oči ili da ću umrijeti prije nego što se probudim. Ništa takvoga — moj je strah bio nevjerojatno apstraktan, neuhvatljiv i neodrediv metafizički strah od tmine kao takve, od nemoći uspostavljanja ikakva smisla u tom ništavilu, od sila moga Ida, koji je kadar stvoriti i uprizoriti užase koje moj um ne može pojmiti, koji ga guraju onkraj nekog ruba opstojnosti, u bezdan nigdine. Vječna je istina: svatko ima svoju sobu 101. Apsurdno: kako sam rasla, tako je rastao i moj strah od mraka i noći, postao je neki entitet s vlastitim životom, pojavljivao se i nestajao kako mu se htjelo, mučio me i kinjio do granice pucanja živaca, a onda se povlačio. Bilo je razdoblja kad bi me pratio u stopu. Sjećam se da mi je tada užas predstavljalo čak i pranje kose — jer morala bih čvrsto zažmiriti da mi šampon ne uđe u oči, a ako jako zažmirim — dakle, zatvorim se u unutarnju tminu — moj će se strah materijalizirati i odnijeti me u neko svoje mračno carstvo iz kojega nema povratka. Što god to bilo. Stoga sam se dovijala da mu doskočim: od toga da usavršim pranje kose bez žmirenja, preko toga da brzinom munje sukcesivno palim svjetla po kući poput slijepca precizno gađajući prekidače, do toga da izbjegavam apsolutno sve što bi taj entitet moglo zazvati i oživjeti. Spavala sam poput zeca: uvijek s jednim dignutim uhom, ili pak s vremena na vrijeme s jastukom na glavi, tj. na uhu — baš zato da me zvuk iz mraka ne bi uznemirio. Kad sam malo narasla, otkrila sam drukčije načine — primjerice neko vrijeme uspavljivala sam se tehnikom autogenog treninga koju sam naučila iz knjige, a s godinama sam navikla organizam na razmjerno malo sna. Postupno sam razvila strast za čitanjem — jer su mi pripovijesti odvraćale pozornost od noćnih nevolja i vodile maštu neistraženim putovima. No, nisam se mogla izboriti za pravo na čitanje kasno uvečer ili nedajbože noću. Da ne spominjem kako bi to uključivalo pravo da zaspim s knjigom i zaboravim ugasiti svjetlo. Veliko, snažno, s nizom žarulja od sto vata. U to doba, potkraj šezdesetih, još su svi radili od šest izjutra i lijegali oko deset uvečer. U našoj mirnoj ulici i četvrti obiteljskih kuća „bijelih i plavih ovratnika“ noću su se čuli samo zrikavci ili ljeti pokoja tiha psovka zbog dosadnog komarca. Nije se znalo za dječje traume, nitko nije čuo za Lacana ni za Melanie Klein. Tek se saznalo za pubertet i hormone, a jako načitani nabacivali su se frazama iz Freuda.

Kad mi je bilo trinaest, na samom početku ljeta, tek što je završila škola, slomila sam nogu u gležnju, gadno. Kao u crtiću: na tržnici sam se okliznula na koru banane. Pravi peh, samo što sam namjesto da nastavim juriti kao u crticu, završila u bolničkoj gipsaoni. Cijelo ljeto bila sam u gipsu, a liječnik je priprijetio da ću ostati šepava ako samo pokušam ustati i osoviti se na tu nogu. Doduše, to je više zabrinjavalo moju majku nego mene, frustriranu što su mi tako upropašteni ljetni praznici. Valjda mi je zato ta tri gipsana mjeseca i bila blagonaklona. Svaka tri dana odlazila je u knjižnicu i donosila mi tri nove knjige na čitanje. Najmanje. Tako sam prije kraja ljeta pročitala cijeli dječji odjel, a mama se sprijateljila s jednom knjižničarkom pa su mi početkom rujna počeli davati i romane s odjela za odrasle. Na neko me vrijeme to spasilo i od strahomraka. Moja se imaginacija raskvaslo udebljala od silnog priljeva podataka i dojmova, fantazija je imala nova neistražena područja, a ubogom djetetu u gipsu po ljetnim vrućinama koje se pletaćim iglama čohalo ispod gipsa, ipak su dopustili da dokasna čita uz upaljeno svjetlo. Samo do povratka u školu.

Bit će da sam se ipak i sama zanijela te zaboravila na strahomrak. Naime, ujesen, vrativši se u školu, u trenutku slabosti i želje da se uklopim, otišla sam s društvom u kino gledati onodobni horror hit, a prije toga apsolutno nikada nisam gledala ništa što je i izdaleka asociralo na stravu — bilo je to moje čvrsto samonametnuto i doista razumno pravilo — jer dovoljno sam imala vlastite strave noću. Ta je kino-predstava bila životna pogreška. Bez pretjerivanja. Oh, nikada to neću zaboraviti! Kad sam se vratila iz kina, roditelja nije bilo kod kuće, kao zavraga, otišli su u goste i zadržali se. Nisam se usudila ući. Otišla sam k rođakinji u susjedstvu i zamolila je da pođe sa mnom — barem da upalim svjetla. Srećom, bila je pametna žena i shvatila je bez mnogo tumačenja da je panika, a ionako sam već bila na glasu kao čudakinja u familiji. Nije zapitkivala i slijedila me do vrata i spiljskog hodnika. Upalila sam sva svjetla u kući, a onda je otišla ona jer je bilo kasno. Kad su se moji oko ponoći vratili, kuća je bila „kao Betlehem na Božić“. Jest da sam se bojala prodike i kazne, ali jači je bio strah od mraka i strah od straha. Bilo je pitanje života ili smrti. Usijanje. Nastavljalo se, svakoga dana bivalo je sve grozomornije. Ustrašena kao nikad, napokon sam se izborila za neka svoj a prava. Ponajprije, izborila sam se za pravo da mi cijelu noć u sobi bude upaljen luster sa šest žarulja. Mjesecima bi susjedi, svrativši na kavu, govorili mami kako je strašno što jadno dijete mora učiti tako po cijele noći. Potom sam se izborila za pravo da me ne šalju na tavan samu, osobito ne uvečer. Na tavanu smo, recimo, zimi držali kašete s jabukama i uvijek bi ih se netko baš uvečer zaželio kad na komodi u dnevnoj sobi ne bi bilo više nijedne. Moje prvo rezolutno „Ne!“ u životu odnosilo se upravo na zahtjev da uvečer odem na tavan po jabuke. Ni u podrum više nisam išla. Tamo je stajala zimnica u staklenkama složenim na stalaži obloženoj pak-papirom pričvršćenim rajsnedlama. Moj strah od mraka postao je tada konzervansom moje ličnosti i prava na različitost u familiji. U njemu se ujedno ogledao apsurd same moje osobe: zapravo sam u nekom pogledu odveć rano odrasla i dobila ozbiljne dužnosti — od desete sam godine išla na tržnicu po namirnice, učila kuhati, brinula o mlađoj sestri, održavala kućanstvo — a u drugom pogledu ostala pravo dijete jer — bojala sam se mraka, nenormalno.

 

*

Navodno, u Japanu postoji tajni klub u kojem rade djevojke koje iznajmljujete da spavaju pokraj vas — poput kakvih čuvarica sna. Baš tako, one samo leže pokraj vas u postelji i ne smiju zaspati jer bdiju nad vašim snom. Ako se probudite iz košmara, one će vam skuhati čaj, tješiti vas, pričati dok ponovno ne zaspite. One s klijentima, obaju spolova i svih dobi, ne vode ljubav, samo im svojom prisutnošću pomažu prebroditi doba tame i snova. Agencija im daje na uporabu namješten stan u kojem je velik, udoban krevet najvažnije pokućstvo. Navodno, katkad te escort-djevojke za miran san počine samoubojstvo: ne zna se da li zato što su pokušale amortizirati odveć mnogo loših snova ili zato što odveć često nisu smjele zaspati pokraj bića koje ritmički blago diše i prepušta se svjetovima boga Morfija. Nema načina da provjerim istinitost postojanja kluba čuvarica sna i bdjediteljica jer čak i da odem u Japan, kako bih ih našla kad je klub tajan. I što bih ih pitala: boje li se mraka dok tako bdiju nad nekim usnulim bićem, ustrašenim toliko da iznajmljuje čuvaricu sna? I što bih upitala njihove klijente: ako spokojno usne pokraj čuvarice, kako im je kad ostanu sami? Naposljetku se, zaključim izbezumljeno, neki koji imaju sindrome ili kronični strahomrak ožene samo zato da ne bi morali spavati sami. A možda je to jedna japanska spisateljica samo izmislila da bi napisala novelu o tome kako nam stanja sna i budnosti govore o stanju i istini našeg života.

Svoj strahomrak do svojevrsne životne zrelosti i nekih poodmaklih godina, onih recimo rane sredovječnosti, nisam podijelila s više od dvije-tri osobe. Ne zato što bi me bilo sram reći da se bojim mraka (kako me besramno nije bilo nakon što sam „pukla“ onomad u aferi horror filma i potom „slomila“ u sebi skanjivanje da glasno kažem: „Neću u mrak!“), nego zato što sam osjetila da me većina ljudi ne bi razumjela ni željela o tome nešto čuti. Nešto tu kao nije bilo pristojno — zarana sam naslutila — a ja sam bila jako strogo i pristojno odgojena djevojčica. Naposljetku sam i na to otupjela. Strahomrak je moj neželjeni ali zadani životni suputnik, postojaniji i odaniji od većine ljudskih suputnika. Zajedno smo pro(e)živjeli mnoge zgode i nezgode; zgode u situacijama kada mi je bio pozadinska podrška za neke odluke u životu koje su bile suprotne tzv. zdravom razumu; nezgodne kada me izručio na milost i nemilost samoj smrtnoj opasnosti. Budući da sam preživjela, narodna bi mudrost zaključila: svako zlo za neko dobro.

 

*

Ipak, upravo sam se prisjetila jedne pustolovinice koja se zbila u pravome i potpunom mraku, a u kojoj se moj strahomrak obzirno i uviđavno povukao da bi mi priuštio neobično i neuobičajeno iskustvo. Naime, u doba posvema neutemeljene naivnosti i povremene želje za novim iskustvima, u srednjim dvadesetima (međutim, budući da „kasnim u razvoju“ desetak godina to treba shvatiti u tom kontekstu), uputila sam se sa znancem i njegovim prijateljem, navodno iskusnim speleologom s certifikatom, u istraživanje neke duboke spilje dio koje je dostupan za razgledavanje i posve običnim znatiželjnicima. Budući da je znanac želio ostaviti stanovit znakovit i bremenit dojam na mene, pod vodstvom speleologa krenuli smo u istraživanje spilje iza granice koja je bila obilježena, istražena i sigurna. Bauljali smo utrobom zemlje, osluškivali duboke daleke šumove toka i obrušavanja podzemnih voda, ushićivali se ljepotom oblika koje je priroda davno stvorila, pretvarali se da su nam šišmiši koji bi poletjeli uznemireni sa svojih staništa tek dragi sisavci, čudili se jeci koja se povinovala nama neznanim fizikalnim zakonima putanje zvuka… I naposljetku zalutali! Istini za volju, moralo je proći nekoliko sati i dogoditi se niz nevoljica da bi dvojica muškaraca priznala kako smo izgubljeni u utrobi zemlje. Počelo je sa svjetlom. Imali smo dvije spiljarske kacige sa svjetlom od karbida i dvije baterijske lampe. Prvo je krepala kaciga „iskusnog“ speleologa — karbid jednostavno više nije htio gorjeti. Potrošili smo sve žigice i jedan upaljač u (neiskazano i prikriveno očajničkom) pokušaju da ponovno upalimo tu čarobnu tvar. Uzalud. Potom je moj udvarač udario drugom kacigom u „nevidljiv“ spiljski strop i razlupao dio u kojem gori karbid. Još smo imali snage i volje za zbijanje šala o tvrdoći njegove glave i otpornosti stijena, ali kad je moja velika baterijska lampa pala u ponor tako dubok da se nije ni čulo njezino finale okršaja sa silom teže, ponestalo nam je sape za optimističan avanturistički duh. Naime, u drugoj, malenoj lampi baterije su bile pri kraj u i mi smo se ubrzo našli u posvemašnjom mraku, tako gustom da se činilo kako ga možemo dotaknuti, kako prolazimo kroz njega kao kroz kakvu tvar, razgrćući je. Tada smo već puzali ili se četveronoške provlačili kroz labirinte, krasotama kojih se nismo mogli diviti. Tmina je bila apsolutna. Apsolutna i konačna. Ne poput odsutnosti svjetla u kakvoj tamnoj komori. Bili smo u mraku koji je vječan, oduvijek, zauvijek i nepromjenjiv. U mraku koji nikada nije ni bio svoja suprotnost. Toliko ljepljiv, postojan i od pamtivijeka da ni ne zna kako tamo negdje postoji njegova suprotnost. Svjetlost ga nije oskvrnula. Puzeći u blatu tim ontološkim mrakom, stalno na rubu mogućeg bezdana u kojem je i tišina gusta tako da se kolanje krvi u ušima doima poput neprimjereno nepristojne buke, postala sam svjesna, ne znam jasno čega sve ne, recimo krhkosti života, jedinstvenosti bića, moći duha i snage imaginacije. U posvemašnjem mraku i posvemašnjoj tišini ostanete sami sa sobom. Nema ničeg do svijesti koja tinja u vama, ničeg do uma koji, ipak zbog navike i prethodnog iskustva, grozničavo nastoji uspostaviti smisao i pridati (naučene) zakonitosti svijetu. Na njegov užas: u totalnoj tmini i tišini tišina, to nije baš odjednom moguće. Nema ni sjene da se skrijete. U takvoj pat poziciji možete reagirati regresivno, što su bože-mi-prosti učinili muškarci, i početi se ponašati poput djeteta koje se izgubilo u cirkuskoj zamci iskrivljenih zrcala, pa cvili bespomoćno u bijesu čekajući svemoćnu majku da ga spasi; možete se pasivno zakračunati u vlastiti mrak i nemoć, usput svaljujući krivnju na ovog-i-onog ili zlu sudbinu; ili pak agresivno odgovoriti na zadane uvjete iskaljujući se na prisutnima, okolini živoj i neživoj, dajući na znanje kako usprkos nepriznatome strahu ne pristajete preuzeti svoju odgovornost, barem za sebe ako već ne i za druge. Što god.

No, da ne lamentiram dalje, na svoje kasnije iznenađenje, bila sam kao nikad spokojna, u smislu nirvane — odsutnosti htijenja i želja. Prepuštanja. U tom iskonskome mraku, koji nije znao za svoju suprotnost, koji je bio to što jest a ne nešto drugo, u kojem od prapostanka ničeg nije ni bilo jer ga ništa nije nastavalo, neprispodobiv prolaznim ljudskim noćima i tminoboljeticama, neustrojen i nepojmljiv jednokratnosti dnevnoga živog bića, začudo mene nije bilo nimalo strah. Čak ni stvarne opasnosti da padnemo u kakav ponor ili možebit nikad ne pronađemo izlaz. Zagonetno. Prekrio me pokrov nekog nepojmljivog spokoja, prožeo me i ispunio… Tko će ga sad znati je li to bio atavistički zaštitnički zagrljaj spilje koji je izronio iz jungovskih dubina. U svakom slučaju, nije bio jeftini frojdovski poriv za vraćanjem u maternicu. Posve pouzdano i potvrđeno znam da se u taj mrak nikad, ni u neproničnim slojevima podsvjesnoga, nisam željela vratiti. Ni u snu, ni u ludilu. Upravo u toj zemljinoj spilji iz koje se činilo da nema izlaza, u utrobi planeta neoskvrnjenoj ljudima, doživjela sam svojevrsno mistično iskustvo pratmine, one prije nego što je Bog rekao neka bude svjetlost.

Doduše, nakon dvadesetak godina odmaka i raznoraznih drugih „mrakova“ koji su me pohodili i pogodili, teško da i sama sebi vjerujem. Elem, nakon dvadesetak sati bauljanja zemljinim šupljinama i kanalima, osluškivanja njezina vodo(krvo)toka, prošavši sve faze od malodušnosti do glupe euforije, nas se troje naposljetku izvukosmo van iz spilje. Usred noći i mrkline. Vjerujem da smo svjetlucali nekim osobitim sjajem. Da nas je tko mogao vidjeti. Bili smo blatni od glave do pete, umorni do klecanja koljena i presretni što vidimo blistavo zvjezdano nebo nad sobom, što udišemo svjež gorski zrak, hodamo uspravno i osjećamo se živima i slobodnima kao noćni leptiri koji su pošli potražiti svoj plamen. Kad su me sutradan sreli, već opranu od podzemlja, moji bližnji i prijatelji nisu umjeli reći što mi je, tek da sam nekako drukčija. Zanimljivo, spiljsko blato nikad se nije posve opralo s odjeće koju sam nosila i naposljetku sam bacila te krpe sa smeđe-žutim flekama, doduše ne bez žaljenja. Nisam potom postala amater speleolog, naravno — jer oni koji se boje mraka nisu ljudi od velikih pustolovina. Ili se možda ipak varam? Postoje razni mrakovi: poznati, neistraženi, nedomislivi; priznati i zanijekani; povremeni, privremeni i vječni. Isto je sa strahovima. I stoga, moj strahomrak razuzdano bludi kad god mu se prohtije, osobito noćima punog mjeseca, ostavljajući tvrdokorne fleke na mojoj svijesti i podsvijesti.

To što danas znam da se strah od mraka zove achulophobia i da pripada rjeđoj u mnoštvu fobija, nije učinilo da nestane. Pa čak i kad sam izanalizirala što je to moj podsvjesni um stvarao kao obrambeni mehanizam, nisam se riješila svoje, sada joj tepam — fobijice. A zapravo — i čemu? Više mi nitko ne može zabraniti da spavam uz svjetlo. I tako je već tridesetak godina u moj oj spavaćoj sobi svjetlo noću uvijek upaljeno— maleno kad se malo bojim, a veliko kad se jako bojim. Ništa to nije moglo promijeniti. To je dio mene, kao što su mi oči zelene. Preventivno ne gledam horore, NIKAD, ne pričam o mraku i strahu prije spavanja i kužim se u lukse i vate pa i štedne žarulje. Uvijek ih imam u rezervi. Nema kod mene nikad mraka.