Kamate na ljubavne uzdahe : ogledi o tankoćutnosti | Jadranka Pintarić

SELIDBA – MALA SMRT I NOVI ŽIVOT

There is a time for departure even when there’s no certain place to go.
Tennessee Williams

Kad sam bila mala djed i baka imali su staru obiteljsku kuću u kojoj sam katkad provodila ljetne praznike. U mom je sjećanju ostala jako velika — možda zato što sam bila sitna, kržljava i strašljiva. Sagradio ju je djed — za svoju veliku obitelj, jer imao je četvoricu sinova. Na kat, na kojem su bile samo spavaće sobe, vodilo je prostrano stubište i završavalo na predvorju s mnogim vratima. Sjećam se da me uvijek oduševljavala i pomalo plašila jeka kad bih u tom predvorju ispustila i posve tih glas. Kad je djed spavao uz otvorena vrata, njegovo je hrkanje kolosalno odjekivalo holom. Na visokim zidovima, kao uostalom i po cijeloj kući, visjeli su jelenji rogovi — djedovi lovački trofeji za koje je sam rezbario drvene podloge i okvire. Uvijek i iznova pitala bih ga kako može, kako mu nije žao, ubiti nježnu srnu ili dražesnoga zeku, a on bi govorio da može samo kad im ne gleda u oči. Ako ga u trenutku kad je drži na ciljniku životinja pogleda u oči i pogled im se susretne, ne može okinuti. Možda sam više intuitivno nego spoznajno shvaćala o čemu je tu riječ. Jedne zime donio je kući dva laneta koja su ostala bez majke, ali ne njegovom krivnjom jer se takve stvari, govorio je, ne rade. Mi klinci hranili smo ih mlijekom na bočicu i igrali se s njima. Na proljeće ih je djed vratio u šumu.

U kući su živjeli samo djed i baka — sinovi su otišli svak’ svojim putem — pa je bilo mnogo zakutaka za istraživanje, skrivanje, sanjarenje. Tu su kuću prodali davno prije nego sam ja odrasla i doista je neobično što sam je neku noć živo sanjala. U snu nije izgledala isto niti realistično, ali znala sam da je to ona. U snu sam već velika, obitelj se okupila i zaključeno je da se kuću mora prodati. Ne mogu je više održavati. Kućom prolaze razni nepoznati ljudi i razgledavaju je, glasno i bahato komentiraju, nemaju nikakva poštovanja spram stvari i njezina iskonskog bića kojim odiše. Meni na mobitel dolazi poruka od nekog prijatelja da se moramo hitno naći, ali toliko sam shrvana da nisam u stanju ni odgovoriti. U trenutku kad netko proglasi da je kuća prodana, rasplačem se kao ljuta godina, tata me dolazi tješiti i govori nešto o neizbježnosti u životu, ali ja samo grčevito neutješno jecam. Probudila sam se u suzama. Zbunjena, dugo ostavši tako sa snom u sebi, osjećajući njegovo ozračje, emocionalnu snagu i pokušavajući proniknuti je li mi nešto želio reći. Premda inače ne mislim da snovi moraju imati značenje ili biti znamen nečega iz jave — najčešće su to što jesu, ništa više.

No nakon gotovo četrdeset godina sanjati kuću koja odavno ni na koji način nije prisutna u mome životu i pritom neutješno plakati, natjeralo me da ipak promislim o snu. Djed je umro prije godinu dana — možda sam se tako posredno napokon oprostila s njim, pustila ga da ode nekoj svoj oj novoj kući. Ipak, ima tu još nešto. Dan-dva prije tog sna, kolega mi je rekao da se selio s obitelji i kako ga je selidba tako dotukla da već danima ne može doći sebi. Komentirala sam da je selidba stres velik kao i smrtni slučaj, pa da bi je tako trebalo i tretirati. Jer doista, zar sa svakom selidbom s mjesta na kojem smo za neko vrijeme imali dom, što bi se reklo svili gnijezdo, ne doživimo svojevrsnu malu smrt? Zar ne ostavljamo zauvijek jedan dio svoga bića? Čak dio života završi u smeću, potrgamo neke stvari, nevoljko se lišimo koječega — najčešće sentimentalnih neupotrebljivih stvarčica, pokidamo neke veze s ljudima i prostorom. Potom počinjemo stvarati novi dom i usput htjeli-ne htjeli neki novi dio sebe.

Kad umre netko voljen i ostavi svoj e stvari, obično mora proći neko vrijeme prije nego smognemo snage upustiti se u razvrstavanje, čišćenje, odbacivanje. U tom se pogledu počesto nimalo ne razlikujemo od ožalošćenog čovjeka iz civilizacije bez pisma, koji misli da duša umrloga prebiva u nekim osobitim, simboličnim stvarima — možda za njega u totemu, za nas primjerice u papirima iz pisaćeg stola (što će ubrzo nestati kao metafora a ekvivalent toga bit će, valjda, hard-disk računala ili podaci u digitalnim zapisima) ili pak kutijama pisama iz mladosti ili gomili drage nam odjeće koja pobuđuje osjećaje i sjećanja na situacije u kojima smo voljenu osobu viđali. I dok suze natapaju stvari, svjesni smo da se moramo riješiti prtljage prošlosti, koliko god bilo mučno i teško. Jer uz to vežemo mnogo emocionalne energije. Nije smrt ostavila tragove, nego život — a tragove života nije lako odbaciti ili zamesti. Pa tako, kao što se preminula osoba svojim nestankom preselila iz našeg života, mi naposljetku moramo seliti njezinu materijalnu ostavštinu u neke druge prostore. Zato da bismo mogli iznova disati punim plućima i živjeti neki nanovo uspostavljen život bez tog jednog elementa. Iz poštovanja prema mrtvima sada neću reći gdje počesto završe osobne stvari umrlih.

U nekim drevnim plemenima pogrebni su rituali dugački i opsežni, u njima sudjeluje cijeli klan i tako se doima kao da totemski srodnici preuzimaju na sebe dio boli uže obitelji umrloga. Namjerno se ozljeđuju i kolektivno plaču, dramatično pretjerano bacaju se na zemlju i grle se za utjehu. Gdjegdje čak postoji običaj da se uništi kuću preminuloga ne bi li duša mogla slobodno i zadovoljno otići u carstvo duša, odakle pak može poslije pomagati živima, biti im duhom zaštitnikom i voditi ih u teškim ili opasnim trenucima. Neka plemena rušila bi cijeli vlastiti tabor u moćnoj završnici pogrebnih obreda, u mahnitom davanju oduška boli i gnjevu zbog pretrpljenoga gubitka. Potom odlaze potražiti drugo mjesto za novi tabor i novi ciklus života. Eto, nisu li naši preci znali kako postoji bliskost i sličnost između selidbe i smrti? Zar nismo i sami sačuvali tu drevnu misao u frazi da se „duša seli na nebo“? Jer inače, budući da nema prtljage ni kamiona sa stvarima, zašto duša ne bi jednostavno odšetala (ruku dokono prekriženih na leđima), vinula se ili nešto slično pri čemu se ne podrazumijeva cijelo doslovno i emocionalno breme selidbe.

Usprkos udaljenosti, održalo se jedno moje prijateljstvo iz srednjoškolskih dana. Naime, moja se prijateljica B. ubrzo po završetku studija s mužem preselila u SAD. Nakon početnog teškog razdoblja i snalaženja, skrasili su se u New Orleansu. Muž joj je bio priznati znanstvenik i dobio je izvrsno plaćen posao. Ona je isprva odgajala dijete i bavila se kućanstvom, a poslije je radila na pola radnog vremena. Kupili su predivnu kuću u povijesnoj četvrti toga osebujnog južnjačkog grada. Muž je plaćao hipoteku, a ona je predano i pomnjivo godinama uređivala kuću, obnavljala dio po dio, nabavljala probrane komade namještaja, uspostavljala savršen red. Kad bi, doduše rijetko, dolazila u posjet roditeljima u Hrvatsku, odnosila je u kovčezima natrag preko oceana drage joj uspomene, sitnice i dragocjenosti, skupljala knjige i slike, materijalne ostatke ponosa građanske familije s pedigreom. Nije bila hrčak koji naprosto gomila stvari, nego žena odnjegovana ukusa i istančane estetske osjetljivosti. Nakon petnaestak godina naposljetku je sve bilo savršeno — savršena obitelj u idiličnom okruženju: kuća posve dotjerana izvana i iznutra, travnjak kao iz engleskih televizijskih adaptacija Jane Austin, ruže u bokorima kao s kičastih razglednica… Tog je ljeta povela sina na dulji odmor u Hrvatsku: putovali su od sjevera do juga. Željela mu je pokazati zemlju njegova porijekla — iako je momčić jedva natucao hrvatski. Kad se vratila, u kući je nije dočekao muž nego njegovo pismo u kojem joj priopćava da se odselio jer je shvatio kako je njihov brak mrtav. Bilo je posve iz vedra neba — jer nisu se svađali, nisu se razilazili u bitnim stvarima života, nisu nikad razgovarali o rastavi… Nakon početnog šoka, sabrala se i reorganizirala vlastiti život: odlučila je ostati živjeti u toj skupoj kući i isplatiti do kraja hipoteku. Mora se priznati da je on u rastavi bio velikodušan i sve joj ostavio. Našla je posao na puno radno vrijeme u struci, stekla nove prijatelje i počela izlaziti. Sljedeće godine došla je Katrina. Kao i milijuni drugih stanovnika New Orleansa i okolice, do posljednjeg je trenutka živjela u nadi da uragan ipak neće biti katastrofalno poguban. Kad je bilo jasno da su nade uzaludne, potrpala je u auto najnužnije i koliko je stalo od onog najvrednijeg, pa se zajedno s drugim stradalnicima odvezla u sigurnije krajeve. Kratko je vrijeme bila u Baton Rougeu, a potom je zajedno s još dvije obitelji sinovljevih školskih kolega završila u Houstonu. Neki dobri ljudi dali su im smještaj i ubrzo njoj našli i posao. Tek za dva mjeseca, kad se voda povukla i vlasti dopustile ulazak u grad, vratila se u svoju kuću u razorenom New Orleansu. Kuća je bila poplavljena do prvog kata — suhe su ostale samo stvari na tavanu: nepotrebna krama. Voda je uglavnom gotovo sve uništila. Sama kuća je bila upropaštena i neuseljiva. Utovarila je u auto što se moglo spasiti — i dok je šest sati vozila natrag do Houstona, dogodilo joj se klik u glavi koji je osvijestila tek u nadolazećim mjesecima. Odlučila je da se ne želi vratiti u tu kuću (premda je poslije država nudila obilne potpore i povoljne kredite povratnicima) i da želi započeti nov život. Kad me sljedeći put nazvala rekla je kako je Katrina zapravo bila pozitivna prekretnica u njezinom životu: riješila se prtljage prošlosti — doslovno i metaforički, pročistila se i prekalila u nedragovoljnom preseljenju i odlučila iskušati sreću u novom gradu i okruženju, posve sama i na nultoj točki, slobodna kao ptica. Sve stvari koje posjeduje stanu u auto, ali u toj nevolji ona je stekla neopipljivu imovinu: čvrsto samopouzdanje i neovisnost, slobodu od želje za posjedovanjem nepotrebnog. Spoznala je da su predmeti s emocionalnim nabojem zapravo utezi: vežu nas, drže na mjestu, čine nepokretnima — usidre nas u prošlosti. Kad vam uragan (neumoljiva sila onkraj mogućnosti nadzora) odnese te „utege“, najednom shvatite koliko su za stvaran svakodnevni život nevažne fotografije predaka, klavir i pokućstvo s „potpisom“, knjige iz srednje škole, bakine rukom vezene jastučnice ili haljina s maturalne večere. U duhu zena (iako to ona tako ne zove niti je zanimaju istočnjačke filozofije i sljedbe): važno je ćutjeti SADA, bez krzmanja je krenula u nepoznato. Danas ima sjajno plaćen posao i šefovsku poziciju u velikoj kemijskoj kompaniji, kupila je novu kuću (u koju se lako i bezbolno preselila jer je imala malo stvari), stječe nove prijatelje i tvrdi da joj je Katrina spasila život sam i smisao opstojnosti. Kad slušam B., poželim da me i samu pogodi neki uragan.

Na drugoj strani pak imam pred očima primjer prijatelja koji se dugo furao na to da u životu treba imati samo dva kofera stvari: toliko koliko možeš uvijek ponijeti kad ti se prohtije promijeniti prebivalište, toliko koliko je dopuštena težina avionske prtljage. Bez obzira na mladenački zanos, koncept mu se pokazao i poslije korisnim: danas ima veliku obiteljsku kuću, ženu, troje djece, ali i dalje fleksibilnost da se sam ili svi zajedno mogu spakirati i otići na brzaka nekamo čak i na pola godine ili godinu. I neprestano to čine. Ali to nije selidba — nego samo putovanje, pa makar malo duže. Oni nisu nomadi, uvijek se vraćaju svome domu. U kojem je ipak svojevrsna esencija njihova pojedinačnog i obiteljskog života, a ne puke pragmatične sitnice potrebne za svakodnevicu. Naposljetku, globalizacija i ponešto novca uvijek vam nude mogućnost da budete „slučajni turist“. Pravi globtroteri rijetko su siromašni. Naprotiv. Nomadi izumiru, sve su rjeđi. Današnji svijet nije sklon nomadima. Veliki putnici uglavnom su imućni. A ako i imamo u sebi neki arhaičan poriv spram nomadskog života, uglavnom ga zadovoljimo putovanjem za godišnji odmor ili praznike. Zar nije san svakog podstanara da se dokopa ako već ne vlastita dugoročno zajamčenog krova nad glavom, onda barem stalnog prebivališta?

Sve to skupa pak suprotno je savjetima psihologa koji kažu da nam je potrebna promjena, novi početak, odbacivanje staroga. Prije su savjetovali da se svakih sedam godina promijeni stan, posao, žena, grad — sad se rok skratio na pet godina. Ipak valja uzeti u obzir da je to američka škola psihologije, koja je nastala u uvjetima nacije formirane izvorno uglavnom od gologuze sirotinje koja je išla doslovce trbuhom za kruhom. Takva sirotinja je doista bila pokretljiva radna snaga, ali čim se društvo prikolko učvrstilo i klasno raslojilo, koljenovići i tradicija su se odmah počeli računati u atribute društvenog prestiža, a postojanost porodične adrese u poželjne stavke biografije. Bila je to sve u svemu samo imitacija europskog društva: u kojem se sirotinja odvajkada seljakala tražeći posao i prebivalište, a bogati puštali duboko korijenje i naraštajima nastanjivali velebne građevine koje su bile odraz ne samo njihove moći, nego i baštinjene velmoške povijesti. To što danas bogatunski skorojevići kupuju derutne građevine starih loza, da bi ih pretvorili u svoja kičasta staništa za slikanje u kakvu revolverblatu — što bi rekao jedan plebejac koji se nije mogao pomiriti s činjenicom da se usprkos pameti i talentu nije rodio kao plemenitaš, a inače je u nas poznat pod svetim imenom Krleža i volio se seliti na sve prestižnije adrese — govori o njihovu kompleksu inferiornosti spram Tradicije, potrebi da prikriju svoj e nisko pučko porijeklo i čežnji da ih se barem simbolično primi u društvo onih koji stoljećima ne mijenjaju adresu, kako živih članova loze, tako i mrtvih. No, sad, daleko im lijepa kuća.

Premda nisam zaražena pomodnim kinesko-japanskim učenjem feng-šui o uređenju prostora, koje se naposljetku svodi na to da vam valja izbaciti iz stana/kuće sve što niste upotrijebili ili dodirnuli godinu dana, katkad mi se čini da mi je predstojeća selidba u životu zapravo dobrodošla jer vjerojatno ipak ima tu previše stvari — bit će blagotvorno riješiti se nekih utega i suvišnih sidra. A onda se sjetim selidbe od prije zamalo tridesetak godina iz kuće moga djetinjstva i koliko mi je to bilo stresno! Naime, poslije sam si umislila kako su u toj kući ostali moji Truhelkini „zlatni danci“, dio mene koji nikada više nije uskrsnuo — a zapravo, da budem poštena prema sebi, samo sam odrasla. Doista, u drugi grad nisam mogla preseliti cijelu tu djevojčicu, ne zato što bi ispala iz kamiona s pokućstvom i gomilama kutija, nego stoga što onaj nepreseljivi dio nje tamo mora i ostati. Ona je sadržana u čestoj nam životnoj dvojbi: htjeli bismo nešto promijeniti, eto npr. preseliti se, ali istodobno nam je mrska i sama pomisao na to. Ali, riječ je zapravo o nečem drugom: željeli bismo da sve ostane isto, ali da bude bolje. Eh, ali takve nam želje kadikad čak ni duhovi predaka prizvani iz davnih obitavališta ne mogu ispuniti.

Stoga, odlučila sam veseliti se neumitnoj mi selidbi: bit će to novi početak bez suvišne prtljage prošlosti koja neće stati na kamion što vozi u budućnost.