Kamate na ljubavne uzdahe : ogledi o tankoćutnosti | Jadranka Pintarić

NEČISTOĆA I DUŠEVNA ČISTOĆA

Stvarno sam se iznenadila kad mi je nedavno znanac rekao da se posvađao s dugogodišnjim prijateljem zato što je ovaj kupio sredstva za čišćenje koja mu nije preporučio. Vrhunac razmirice bio je kad je prijatelj shvatio da moj znanac ima i krpu za pranje poda proizvođača kojeg smatra precijenjenim i lošim. Bijesno mu je zaklopio slušalicu. Uz psovku. E sad, zašto bi to mene zapanjilo? Ponajprije, uopće se ne sjećam da sam ikada s ijednom prijateljicom žučno raspravljala o brandovima krpa za pranje i svoj toj gomili sredstava koja čiste sve živo od neživoga i živoga, od kapljice kojih sve blista, od mirisa kojima omamljujete susjedstvo. Tu i tamo, kad je sezona velikog pospremanja, razmijenimo pokoje iskustvo kako je nešto lakše i brže. U nekoj, očito glupoj, naivnosti ne bih nikada očekivala da će muškarci, intelektualci naobraženi i s akademskim položajem, tratiti vrijeme na raspre o krpama za pod i prašinu. Čak ni ako su samci — dakle, ako nemaju ženu ili „ženu“, kako se lijepo i kratko naziva kućna pomoćnica, koja im obavlja prezrene poslove. (Hmm, zanimljivo, kaže moja prijateljica: „Izjava „imam ženu“ znači i „imam ženu koja mi posprema“, ali ako imaš vrt i vrtlara koji ga redovito održava, nećeš reći „imam muškarca/muža“…) Poznajem vrlo bogatog biznismena koji sve sam čisti jer se grozi pomisli da njegove stvari dodiruje nepoznata osoba i nikako ne želi uzeti „ženu“, tj. bedinericu. Zaista, zašto ti i takvi muškarci ne bi raspravljali o vrstama krpa za pranje? Pa neće valjda stalno tupiti po Lacanu, raspredati o digresijama na Freuda, tumačenjima Baudrillarda i osporavanju Derride.

Trice svakodnevice ispunjavaju tako velik dio našeg života, barem u tehničkom i vremenskom smislu, da se nekima čini posve opravdanim od toga raditi filozofiju, kultove, sekte, misterije, teorije. Sjetite se samo da postoje ljudi koji fobično ribaju ruke do krvi, fobično se boje zaraza pa nigdje osim iz sterilizatora u vlastitom domu ne prinose ustima čašu ili žlicu, paranoično love zrnca prašine u zraku, daju vam kiruršku masku kad želite pogledati njihovo djetešce, ili pak oni kojima stan uvijek izgleda kao izložbeni prostor itd. Nekoć je postojala ritualna čistoća, vjerska čistoća, zavjetna — obredi koji su čovjeka vraćali u duhovnu sferu i poticali ga da u svome životu uredi, u skladu s ritmom prirode, profane dimenzije življenja. Danas pak neki gaje kult posve neduhovne štoviše skroz materijalne, predmetne ili pak psihološke i neurotične, čak psihotične, čistoće koju, bez vjerskog ufanja ali s vjerskom predanošću, njeguje mnogo više ljudi nego što si zamišljamo mi koji živimo u vlastitoj blaženoj polovici „šporkice“. Napokon, ipak smo više ili manje podlegli agresivnim marketinškim kampanjama kemijske industrije u kojima nas bombardiraju sustavnije i redovitije od mjestimičnih kiša tvrdeći da u naše osnovne potrebe spada i sterilno, aseptično životno okruženje.

Čini se da je većina nas u jednom trenutku života stekla odnos prema čišćenju. Ako nije pomodna ili snobovska poza, naslijedili smo ga u obitelji. Kad sam bila mala moja je majka mnogo radila i imala je vremena i snage tek za obavljanje najosnovnijega u kućanstvu. Tatin hobi i strast bilo je popravljanje starih auta, pa je poslije posla uvijek nešto nabijao i šarafio u garaži, vraćajući se u kuću sav prljav od maziva, ulja, koječega, i donoseći sa sobom dijelove koji su zahtijevali osobitu pozornost. Mama je znala bjesnjeti i trebalo joj je dvadesetak godina da napokon odustane od jambranja. Tako u našoj kući nikada nije vladao savršen red. U ranim tinejdžerskim godinama ja sam cijelu svoju sobu oblijepila posterima, a u vremenu zanosa kemijom okrenula sam ormar, stavila ga posred sobe i u jednom kutu uredila si mali kemijski laboratorij za eksperimente koji su ostavljali neugodan vonj po cijeloj kući ili pak ekspresionističke slike po zidovima i na stropu. Mama je čitala ženske časopise u kojima je pisalo da djeca rade koješta ne bi li razvila svoju ličnost i nakon nekih pokušaja borbe s budućom Curie, odustala je od treniranja strogoće — pod uvjetom da vrata moje sobe uvijek budu zatvorena kad nam dođu gosti. Potom je nakon mnogo godina došla moja sestra koja je već s 3-4 godine imala potrebu kreativno se izražavati. Na zidovima svoje sobe crtala je omiljene prizore sunca i cvijeća, a po podu rezuckala gomile papirića i slagala mozaike od vreće gumba — što joj je bila omiljena igra. Nakon što je svladala zidanje kuće lego-kockicama, uz tatinu stručnu asistenciju o osnovama građenja, jednoga dana kada je nekoliko sati bila bez nadzora, doslovce je u sobu dovukla cigle sa susjednog gradilišta, hrpu žbuke u svim kanticama koje je našla u kući, a što su sve maloj plavokosoj brbljavici šljakeri rado dali. Dok sam se vratila iz škole, nasred sobe izrastao je pravi pravcati zid, pomalo grbav, ali i s gomilom pijeska uokolo. To me dotuklo jer sam ja morala čistiti. U kućama i stanovima mojih prijateljica uglavnom se vidio standardni red. Otišla sam se isplakati kod tete Ane, susjede, koja je bila u mladosti obudovjela i u čijoj je kući uvijek vladao apsolutno savršen red koji me fascinirao. Čak je njezin maleni vrt, s gredicama „na crtu“, bio u takvu savršenom redu da mi se činilo kako se tamo korov uopće ni ne usuđuje izrasti. Dobrodušna teta Ana utješila me svojom slasnom tankom prhkom orehnjačom i savjetom koji nikad nisam zaboravila: „Dijete drago, lako je napraviti red, ali treba ga znati održavati.“

Dakle, tajna je bila u održavanju reda svakodnevnim malim naporima, a ne u tome da pustiš sve k vragu a onda se ubiješ od spremanja i čišćenja. Bilo mi je kojih 14-15 godina, ali tu lekciju nikada nisam zaboravila. Doduše, morala sam naučiti sestricu da se nasred kuće ne grade zidovi i da u svojoj sobi ne može imati pješčanik i gradilište. Ono važnije, naučila sam disciplinirati sebe da red održavam namjesto da ga kampanjski uvodim kad nastane kaos. Taj pristup mi je olakšao život: po jednoj strani ne radim filozofiju i vjerske obrede od puke tehnikalije čišćenja i pranja, po drugoj u konačnici mi štedi vrijeme, živce i energiju. Na putovanjima, planinarenjima, posjetima selu, istraživanjima u zabitima, uz dječje nestašluke i one životne trenutke kad vam Vim i klor nisu baš prve misli, bila sam uvjerena da sam stekla normalan odnos prema čišćenju i čistoći.

Bila! Tja, sve je relativno. I uvjerenja labava. Otputovala sam, usred zime, s kolegicom u Moskvu na neki skup o književniku o kojem smo i mi trebale nešto reći. Organizator simpozija, koji nas je pozvao kao gošće, obećao je pobrinuti se za putovanje i smještaj. Nakon što smo sretno sletjele na Šeremetjevo, priopćio nam je već u zračnoj luci kako je došlo do nekih izmjena i da će nas smjestiti u stan profesorice koja također sudjeluje na skupu. Otpratili su nas, podzemnom željeznicom, do profesoričina stana koji se nama učinio strašno daleko, ali u moskovskim se relacijama to smatra pristojnim kvartom za intelektualnu elitu jer je blizu sveučilišta. Gospođa je profesorica na Akademiji za film i dramu, usto je predavala ruski strancima, osobno je poznavala Venedikta Jerofejeva i mnoge druge kultne likove ruske kulture. Ljubazna, pričljiva, zgođušna, pomno našminkana gospođa u četrdesetima, rastavljena, s kćeri koja se nedavno odselila. Sve krasno, osim što sam doslovce doživjela šok od prljavštine i neiskaziva užasnog stanja toga stana.

Zgrada je bila sagrađena početkom 1960-ih i u tome stanu otada ništa nije bilo oprano, ni prozori, ni podovi, ni kupaonica, ni zahodska školjka. Ni šalice za ruski čaj. Stan je zaudarao na mačju pišalinu i govna, a mačka se blaženo baškarila posred stola i capom gladila kruh i kolač koji nam je profesorica ponudila. Što da čovjek radi u ponoć u nepoznatu zasniježenom gradu, u zemlji u kojoj stranci ne mogu kamo im se prohtije? Ništa. Čeka pametnije jutro. U sobi koju nam je dodijelila, pod je prekrivao debeli meki sloj mucica prljavštine, papirića, mrtvih kukaca, koječega; na krevetu koji nam je priredila bila je posteljina tako prljava da se boja nije vidjela; k tome dvije male frotirske krpe kojima doma ne bih ni pod oprala, da nam posluže kao ručnici. U kupaonici je kada bila smeđe-zelenkasta, a dio poda prekriven slojem pljesnivih novina na kojima je mačka obavljala svoje fiziološke potrebe. Bila sam tako zgranuta da sam isprva zanijemjela, a potom se u samoobrani počela smijati i zbijati šalu s našom situacijom. Ukratko, noć smo provele nastojeći se ničega ne dotaći, a ujutro smo pokupile kovčege i pohitale u naše veleposlanstvo s molbom da nam nađu neki smještaj. Ili prvi avion za Zagreb. Ljubaznošću tadašnjeg kulturnog atašea ostale smo u Moskvi cijeli tjedan te odradile svoj e referate. Bilo nam je neugodno organizatoru skupa objasniti zašto smo bez riječi napustile profesoričin stan. Nismo htjele nikoga uvrijediti, slagale smo nešto o pozivu iz veleposlanstva.

Sjajna životna lekcija. O krajnostima i životnim prioritetima. U vrijeme studija imala sam dečka čija je mama također bila profesorica stranih jezika koja se nije zamarala kućanskim poslovima. Bila je neobično draga, iznimno obrazovana žena koja je, što bi se reklo, mnogo svijeta vidjela. Došla bi s posla, donijela sa sobom kakav glamurozan ženski časopis ili novu knjigu, i u svom novozagrebačkom stanu loše socijalističke gradnje skuhala si pravi engleski čaj, sjela na bidermajer fotelju koju je naslijedila od majke Bečanke, podigla noge na secesijski tabure i uživala u čitanju. Ili se pak uredila i otišla u kazalište ili kino. Pri tom je, recimo, sudoper bio doslovce prepun prljavog posuđa, sa znakovima plijesni, u kupaonici se oko košare za prljavo rublje gomilala nova hrpa, na pokućstvu je bio prst prašine, na hodniku je bilo pet velikih vreća za smeće. Beskrajno sam joj zavidjela na toj ležernosti i obećavala sebi da ću jednoga dana i ja biti takva. Još radim na tome, ali moskovsko mi je iskustvo uvelike pomoglo: čistoća je doista samo pola zdravlja, a pola šporkice i pola duševne nečistoće omogućuje nam kreativan i ležeran život.