Kamate na ljubavne uzdahe : ogledi o tankoćutnosti | Jadranka Pintarić

RASPRODAJA I DUHOVITE ŽENE

Mjesto čak uopće nije bitno, no dogodilo se to na najjužnijoj točki Sjedinjenih Američkih Država, u gradu Key Westu, legendarnom po tome što se za vedra dana odande vidi Kuba i što su u njemu životno i umjetničko utočište našli slavni ljudi od pera, Ernest Hemingway, Tennessee Williams i John Audobon.

No, to je sad turističko svetište, a od malog ribarskog mjesta ostale su samo zakonom zaštićene drvene kuće pastelnih boja (nedužnog) ženskog donjeg rublja. Tamo, dakle, šećući glavnom ulicom, a što ujedno znači minijaturnom alejom potrošačkog društva, među mnogobrojnim trgovinama bila je i ta poznate marke anatomske, zdrave, ekološke i poprilično skupe obuće. Nad trgovinom se njihao natpis: „Rasprodaja“. Mi u čudu jer rasprodaju tog artikla u Europi nismo vidjeli, to više što modeli baš i ne podliježu modnim trendovima. Uđosmo i, naravno, kupismo svoj e anatomske, zdrave, ekološke i skupe natikače. Prodao nam ih je ljubazni, ali ne pretjerano, prodavač s držanjem liječnika ili plemenskog vrača jer da biste dobili nozi savršeno prianjajuću šlapu, mora vam uzeti točnu mjeru stopala. Onda ode iza paravana i donese kutiju, otvori vam je pred nosom s izrazom lica kao da je to sad, ovoga trena, iščarobirao samo za taj jedan i jedinstven par nožica vaših čarobnih, pa vas posjedne i delikatno natakne obuću na boso stopalo. Isprobali smo nekoliko modela, a on je svaki put nešto znalački i lapidarno komentirao — kao da se (lukavo) šturim riječima brani od neukosti. Oh, kako smo samo bili sretni što napokon američko tlo možemo gaziti europskim đonom, koji smo, koje li sreće, nevjerojatno povoljno dobili.

Vukli smo tako noge užarenim asfaltom Key Westa i prezirno gledali turiste u redu za bar “Sloppy Joe’s”, u kojem je Hemingway laktirao šank, a vjerojatno i brisao pod hlačama. Nama se više svidjela kamena „posuda“ u vrtu njegove kuće. Kao pojilo za šezdesetak mačaka, njegovih mezimica, postavila ju je četvrta zakonita piščeva. Trik je u tome što je ta kamena „posuda“ pisoar iz onog istog bara za koji turistima danas masno naplaćuju. „Papa“ (Hemingwayev nadimak) pisoar je donio jedne noći svojoj dragoj goropadnici na dar — da ismije bijes zbog njegovog oblokavanja. Za osvetu, ona je pisoar dala zabetonirati u dvorište kao pojilište za mačke, koje je Papa obožavao do patoloških razmjera. Jednom mu je tako dolutala mačka sa šest prstiju na prednjim capama. Imala je poseban status, s vremenom je otjerala druge i napučila imanje svojim potomstvom. Danas turistima pokazuju samo te šestoprste mačketine koje se nadmeno i dokono izležavaju, tuste od preobilja.

Dokaza da je Pauline bila duhovita u toj kući ima još. Primjerice, dala je napraviti bazen u dvorištu, što je tih tridesetih godina dvadesetog stoljeća u američkoj zabiti bilo ravno senzaciji. Dok je Hemingway na afričkim safarijima lovio samoga sebe, Pauline je potrošila cijelo bogatstvo, pa je bazen koštao više nego kuća. Kad se Papa vratio i vidio račune, spopao ga je neizmjeran bijes. Na kraju je izvadio iz džepa kovanicu, bacio je Pauline pred noge i rekao: „Rasipnice, evo uzmi i zadnji penny koji imam.“ Pauline je novčić na istom mjestu postavila kao spomenik: s postoljem i zaštitom od habanja ili dugoprstih namjernika.

Sve će vam to za pristojnu napojnicu nakon što završi službeni obilazak kuće, ispričati kustos koji nevjerojatno podsjeća na Hemingwaya. Poslije smo doznali da ih upravo prema tom kriteriju i zapošljavaju u memorijalnoj kući, dok u baru „Sloppy Joe’s“ održavaju čak godišnje natjecanje u sličnosti Hemingwayu — uz lokanje do besvijesti. Natjecanja za žensku domišljatost i sličnost Paulini nema.

Šećemo mi tako Key Westom i skupljamo pikanterije, nasjedamo na glupave zamke za turiste i razočarano kušamo znamenitu „key lime pie“. Naime, svake se večeri, mi bismo rekli, na rivi održava „šou u sumrak“. Reklamira se kao da je u najmanju ruku spektakl, kad tamo — okupi se nekoliko frikova (npr. tobožnji suvremeni Houdini koji se iskobelja iz svih lanaca i okova, iako je i malom djetetu jasno da je stvar namještena) i cirkuskih otpadnika (dreser domaćih mačaka koje je, namjesto lavova, natjerao da skaču kroz plamteći obruč) koji okupljenim znatiželjnicima pokazuju svoje vještine, potom sa šeširom idu uokolo i ubiru harač, pa ako ne ubacite pristojnu sumu, u stanju su vas i izvrijeđati. Uz taj bizarni sumračni šou pojavljuju se mjesne tetice i bakice u živopisnoj odjeći i sa šeširom obilno urešenim plastičnim voćem. One prodaju kriške, navodno, izvorne pite od limete iz okolice. Malo prhkog tijesta i bljutave kreme s okusom limete nije nas baš razgalilo.

Uporno smo obilazili sve tričave znamenitosti navedene u vodiču svjetske marke i velike reputacije. Tek nakon nekoliko dana, dok smo ne znam koji put prolazili glavnom ulicom, strefi me munja: natpis „Rasprodaja“ na prodavaonici naših dragocjenih natikača bio je tamo — stalno. Bila je to bočno na fasadu pričvršćena željezna ploča, koja se klatila na vjetru i tropskim kišama, izlizana po rubovima i s tek izbliza uočljivim pukotinama u boji. U izlogu, pak, od sunca apšisani veliki natpis na papiru. Pocrvenjela sam od poniženja, bijesa, uvrijeđenosti i vlastite gluposti. Da, naše potrošačko oko vidjelo je samo „Rasprodaja“, ali ne i taj bizarni detalj trgovačkoga genija koji ga je onamo stavio. Obuzeti željom i pomamom za posjedovanjem, nismo uočili da je natpis „Rasprodaja“ udica-varalica. Ali riba ne zna — dok ne proguta. Da, rasprodaja! Kupljeno-prodano! Taknuto-maknuto!

Postiđena, natikače sam spremila na dno dna kovčega i nisam ih nosila sljedeće dvije godine da me ne podsjećaju na vlastitu glupost. Kad je bol poraza minula, pol ako sam navikavala svoja stopala na anatomske, zdrave, ekološke i skupe papuče, koje se, doznala sam poslije, u Europi prodaju uglavnom po istoj cijeni, pa čak i jeftinije.

No, nije to poanta priče. Pouka je u tome da često i ljude uzimamo, da ne kažem, kupujemo, na isti način: oni neskriveno nose natpis, a mi se zavaravamo kako su nešto drugo. Onda, čak bez povoda i uzroka, tek pukim slučajem ili grešnim prstom sudbine, naglo progledamo — i razočaramo se. Ali zašto? Natpis je bio tu, a naše vlastite želje (ili pohlepa) projicirane u tom trenutku, nemaju ništa sa stanjem stvari. Tek toliko, i oprez — čuvajte se natpisa „Rasprodaja“ i kad poznato ime stoji iza.

Ili kako bi to rekla Dolly Parton: „Vicevi o glupim plavušama uopće me ne vrijeđaju — dobro znam da nisam glupa… a znam da nisam ni plavuša.“