Teleidoskop | Andrijana Kos Lajtman

KOŽE, OPNE

Trenutak je najljepši kada se pomisli. Ozbiljenje ga lišava besmrtnosti. Kazalište se jedino tome odupire, tvrdoglaveći se repetitivnošću samorađanja. Uvijek iznova amnestira sebe, od sebe. Sada. Sada. Sada. Sada.

*

Između dva treptaja oka, između brzog i sporog ogledala, također je moguće živjeti.

Prema kršćanskim izvorima o hazarskom pitanju, Ateh je bila hazarska princeza koja je noću na svakom kapku nosila ispisano po jedno slovo iz zabranjene hazarske abecede u kojoj svako slovo ubija čim se pročita. Ta su joj slova po kapcima ispisivali slijepi, a ujutro prije umivanja njezine bi dvorkinje žmirile. Ateh svaki dan određeno vrijeme glumi život svoje majke, koji je naučila kao neku kazališnu ulogu – glumi ga u najrazličitijim trenucima, čak i onim ljubavničkim. Opljačkana od svoje majke, kao i ova od svoje. „Ako me ko sad upita čemu toliko glume, odgovoriću: pokušavam da rodim sebe još jednom, ali na bolji način…“, prenosi Pavić, u Hazarskom rečniku.

*

Na Facebooku, apeli za spas djece u Alepu. Kada čujem Alep, pomislim na Aleph.

Sada. Sada. Sada. Sada.

*

„Rafalski razmak među mecima

Kiša i drugi stidni dijelovi neba.“

U razmacima, tišina.

Pa opet trotočje od metaka, i to je sve.

*

Nekoliko sekundi po buđenju, mozak se privikava, uključuje u svijet.

Ni tko, ni gdje, ni zašto.

Nekoliko sekundi, ili možda stotinki po buđenju, čovjek je ameba u čaši mraka.

U onome na što prvo pomisliš, u tom žmarku svjetla, osjećaš nebo koje te slijedi – pognuto je i sklupčano, da te ne uplaši.

*

Koža je najveći čovjekov organ. Kod odraslog čovjeka teška je oko 2,7 kg, skoro duplo više nego mozak. Svakih 40 minuta čovjeku odumre oko 40 milijuna stanica kože.

Razmrvljen. Pa iznova sastavljan.

Koža je rana, i ono oko rane.

Biti zagrljen, bez kože.

Jedan hazarski poslanik na svojim je leđima imao ispisanu cijelu hazarsku povijest, no tada ga koža, ispisana poviješću, počela strahovito svrbjeti. „Taj je svrab bio nepodnošljiv i on je preminuo s olakšanjem i srećan što će najzad biti čist od istorije“, piše Pavić.

Bez kože, ubačen u čistu ranjivost.

*

U vrijeme erupcije u Pompejima je živjelo oko 20 000 ljudi. Dana 24. kolovoza 79. godine, oko 12 sati, čep od stvrdnute lave na krateru vulkana rasprsnuo se uslijed pritiska i eksplozija je izbacila stup vulkanskog materijala visok oko 20 kilometara. Nakon toga slijedio je pljusak maloga kamenja, pa vulkanskoga pepela koji je zatrpavao sve u radijusu od 70 kilometara. Pompeji i Oplontis zatrpani su u samo nekoliko sati, dok je Herkulanej zatrpan slojem blata debljine 20 metara.

Koža od pepela, tijelo od gline.

Misli nedomišljene.

Haptika ili haptologija, znanost o dodiru.

„Mogu zatvoriti oči, mogu začepiti uši, mogu prstima stisnuti nos i udisati na usta pa tako potisnuti i čulo njuha, ali ne mogu, ni na koji način ne mogu, rekao bi Epštejn, oderati kožu s vlastitoga tijela. (…) Kad govorimo, razlikujem svoj i tvoj glas, ne mogu biti tvoj glas. Kad se slušamo, čujemo razlike između sebe, čujemo jedan drugoga. U svim odnosima spoznavanja i komunikacije postavljamo se kao dva odvojena subjekta, koliko često (i neželjeno i ne-svjesno) u hijerahiziranim odnosima subjekta i objekta.

I znam da ne mogu govoriti drugim glasom, i ne mogu vidjeti drugim očima, nego svojima vlastitim, ali u dodiru kože, ne mogu nas razdvojiti.“ (Andrea Zlatar, Rječnik tijela)

Noli me tangere.

Kao u doba kuge, kao u doba Krista.

*

Jer vidiš opožarenu stranu Itake.

Jer misliš o labirintu koji je ostao bez Arijadne, više nego o Arijadninu izlasku.

Jer osjećaš kako drhti drška sjekire koja se nadvija nad vrat, možda baš istim ritmom kao i vrat.

Jer su ti oči vrele, pred vatrometom svijeta. Pa ih uranjaš u snijeg, svakog ranog jutra.

Zato, eto.

*

Iako se vjerovalo da princeza Ateh ne može umrijeti, postoji jedan zapis o njezinoj smrti.

„Da je razonode, poslužitelji su doneli princezi jednoga dana dva ogledala. Nisu se mnogo razlikovala od ostalih hazarskih ogledala. Oba su bila načinjena od uglačane soli, ali jedno od njih je bilo brzo a drugo sporo ogledalo. Što god je ono brzo uzimalo odslikavajući svet kao predujam od budućnosti, drugo, ono sporo, vraćalo je i namirivalo dug prvog, jer je u odnosu na sadašnjost kasnilo tačno onoliko koliko je ono prvo žurilo. Kada su pred princezu Ateh izneli ogledala, ona je još bila u postelji i s njenih kapaka nisu umivanjem bila uklonjena slova. U ogledalima videla je sebe sklopljenih kapaka i odmah je umrla. Nestala je između dva trena očiju ili, tačnije rečeno, prvi put je pročitala na svojim kapcima ispisana slova koja ubijaju, pošto je u prethodnom i potonjem trenutku trepnula i ogledala su to prenela. Umrla je usmrćena istodobno slovima iz prošlosti i iz budućnosti.“

A između dva trena očiju, također je moguće živjeti.