Teleidoskop | Andrijana Kos Lajtman

NE(IS)KAZIVOSTI

Uočavam, sve se ukorjenjuje u Rilkeu. Wenders ga čitao danonoćno, Šalamun, Cvijetić…

Crnohumusni

gomolj

poezije.

Samoća s neba što pada po gradovima.

Dok se sa slova mrvi crnica, lijepi za prste koji okreću stranice.

*

A Dictionary of Angels Gustava Davidsona uključuje i pale anđele.

Symphony of Thoughts uključuje i glasne i tihe misli, kao i one koje će tek biti pomišljene.

Muzika je verbalnost plodne vode, ditiramb mraka u krvavoj utrobi – šaptanje i vrisak istodobno, opomena i himna stabala koja nas dočekuju.

Zašto onda kada ste beskrajno tužni, i kada se povjerite nekome, nikada niste zadovoljni – ni tuđom, ni svojom reakcijom – pita profesor Pobrić studente. Ono što je unutarnje, naše je samo dok šutimo, tumači.

A ti ne kažeš samoća, nego samoćenje. I još si samiji.

*

Probudim se s mišlju da kasnim.

A onda shvatim, taj razmak već je negdje koraknut.

I bude mi drago i žao da me ne čeka nitko.

To java kasni, za cijeli mrak.

Kao što rascrnjeni prozori nisu jutro, nego nečije oči nataložene u meni.

Zjena nataknuta na zjenu, i još, i još, u zavojnici svitanja.

Ili imaš svijet, ili svijet ima tebe.

Tama u zjenici sunca, kaže filozof.

A glasnice su paran organ i titraju.

Osjećam, taj glas je samo napola moj. Na drugoj se glasnici njiše strah.

Pa uzima daleke riječi, u usta mi ukrljetkuje ptice koje ne poznajem.

Dok zračna struja ponovno ne omekša kao ulje, i dok se slova ne vrate iz zaklona bujnih krošnji.

Vid ima žutu pjegu. Sluh ima prašumu zvuka, krhku ideju neosamljenosti.

Zato radost klikće, rasperjava se na granama, oproljećuje.

Zato je tuga šišmiš razapet u mračnom grlu, vlažno pazuho tame.

Samo mu srce čuješ u mraku, samo si srce čuješ u grlu.

Ključne točke svijeta ne mogu se izreći, sebe ti ne mogu kliknuti.

Kao ni hrbat knjige, trotočje na kraju rečenice, ili dijete koje mi maše iz prošlosti.

Samo se naslikaju u offu, kao žive sjene.

Ne misliš valjda da patnji još treba zvuk.

Kao i onima s obje strane snajpera.

Kao i lutki azilanta što je gorjela u nekom primorskom gradu ovoga mesopusta.

*

U okolici Cazina postoji narodna pjesma koju nitko ne razumije, a mnogi je pjevaju:

„Glaj cinge

još kad dušim mire

il mare

ingešpile mamografski cec

inci cinci

vojno cinci

pere stepe vojno

jegerent

oj turbete turbe ruže

traj lamahal

traj no na na“

Pomiješani jezici, kao zastori preko neba.

Između zemlje i vjetra samo labirint muzike, i anđeoski znoj.

*

Nedostaje mi pripovijedanje i oni koji znaju pripovijedati, kažem svojim prijateljima u Bosni, tog prvog Badnjaka koji nisam provela kod kuće.

Slušanje ti nedostaje, kažu.

*

Trebam li sada odustati, pita se Homer, duh u knjižnici, u Wendersovu filmu. Ako odustanem, čovječanstvo će izgubiti svoga pripovjedača. A ako izgubi pripovjedača, izgubit će svoje djetinjstvo.

*

„The Far East. The Great North. The Wild West. The Great Bear Lake. Tristan da Cunha. The Mississippi Delta. Stromboli. The old houses of Charlottenburg. Albert Camus. The morning light. The child’s eyes. The swim in the waterfall. The spots of the first drops of rain. The sun. The bread and wine. Hopping. Easter. The veins of leaves. The blowing grass. The color of stones. The pebbles on the stream’s bed. The white tablecloth outdoors. The dream of the house in the house. The dear one asleep in the next room. The peaceful Sundays. The horizon…“

Smrad benzina. A osjetilo sluha zadnje otkazuje.

*

Umrijeti u snu znači lišiti sebe misli o smrti, a time i same smrti. Dodirnuti smrt u smrti, ući u san koji nikada ne završava.

The dream of the house in the house.

Ali kako napustiti vrisak svoga beznađa koji nije stigao biti vrisnut?

U čije ga grlo pohraniti, zauvijek?