Teleidoskop | Andrijana Kos Lajtman

NOĆURCI

Sve ono što niče iz mraka.

Kaktusov cvijet, ili orhideja s otoka u blizini Papue Nove Gvineje.

Pomrčine s ruba sjećanja, crvotočine na starim fotografijama.

Sve ono što će ostati nekazano.

Mrak se pretvara u glinu, glina u humus, humus u srce. Srce u mehaničku igračku s ugrađenim senzorima za tamu.

Između rebara – zatvori za najteže osuđenike. One s povezom preko usta.

Sve ono što će ostati nekazano.

Zdjelice od snijega u prvom osnovne, mokre rukavice, odrvenjena stopala.

Kako je bilo? Dobro.

Kastrirana abeceda.

Lice. Maska. Mir.

Mjeri li se ljubav količinom zemlje nataloženom oko jetre?

Tridesetak godina poslije, sve je isto. Samo abeceda ima još manje slova.

Mjeri li se išta zemljom, jer zemlja mi već propupava na prstima, cvjetaju čvorovi mraka. Ne bih da te dotičem njima. Jer mrak se priljubljuje uz mrak, sjena uz sjenu.

Ležat ćemo zažmireni, kaže pjesma.

Oči su ti tako svijetle, kažem ja. Kao da si bunar ispio.

*

Djevojčica sa šibicama nije priča o zlu ocu, ni o lošoj obitelji, govorim studentima. To je priča o nama, i o ravnodušnosti svijeta.

Zbunjene oči, tople oči.

Možda to zjenice tako, instinktivno, anesteziraju mrak u jeziku?

O ravnodušnosti svijeta. Ranjivi zahvati sustava.

*

Toga popodneva Tahir K. tri je puta pogledao u sunce iznad ogromnog bora. Nije se pomaklo ni za milimetar. Svaki put bilo je na vrhu krošnje, i po tome je znao da se događa nešto izvanredno.

Tahir K. znao je da ne mogu ptice i trave prihvatiti čovjeka, kojeg nisu prihvatili ljudi.

Zalutalost. U svijet.

Pa zašto ne možemo kao vinske mušice, samo se prožeti s maglama koje su nas rodile?

Fahrija, toplina, sitost. Nikada u svom pedesetogodišnjem životu nije bio sretniji nego te zimske večeri, u susjedinoj kuhinji, imao je osam godina.

Bor. Vrh. Mrak.

Kadifice u martu.

Ja sam Tahir K.

*

U četvrtak navečer, 9. srpnja 2015., vraćala sam se autom iz kina. Uz kanal HE Dubrava, plava svjetla prelila su tamu. Policija je napokon pronašla dva tijela za kojima se tragalo danima. Majka Ivana sebe i svog petogodišnjeg sina svojom je odlukom odvezla u Dravu.

Mrak. Rijeka. Vir.

Trag.

Grč.

Pare li se leptiri u letu?

Zrak.

Zrak.

Zrak.

Zagrle li majke sinove prije nego skupa zarone?

*

Sve ono što niče iz mraka.

Kaktus, orhideja iz Nove Gvineje.

Ti mene nosiš, film srpanjske večeri.

Voda. Majka. Mir.