Teleidoskop | Andrijana Kos Lajtman

SKLADIŠTA

Postoje gradovi koje nikada neću vidjeti.

Postoje ljudi koje nikada neću sresti, iako dijelimo ime ili dob, možda datum rođenja ili datum smrti.

Postoje riječi zaspavane u dušniku koje nikada neću izgovoriti, san kojeg neću usnuti.

Postoje i vrata koja ću zadnja otvoriti, zadnje stepenište, zadnja subota.

Negdje postoji i ta zadnja muzika,

zid, jutro, stablo, knjiga, čaša.

Zadnje oči, za zdence koje će trebati izliti u mrak.

Mislila sam, smrt ima oblik kruga. No može isto tako imati i oblik bicikla, romboida, kruške.

*

Nebo nad Berlinom

je nebo nad Zagrebom

je nebo nad Oslom

je nebo nad Plovdivom.

B i M nisu susjedi ni u jednoj abecedi.

Kad napukne oblak, slapovi sunca, pa vodopad tuče.

Postoji poezija u kojoj žive anđeli neletači, anđeli s viškom bjeline,

anđeli u čizmama, ljevokrili i sjedokrili anđeli, anđeli pod šinjelom,

isušeni anđeli, pregusti anđeli, anđeli koji briju pazuha,

anđeli pred strijeljanje, anđelići u mošnjama,

anđeli blatnih nogu, anđeli odguljeni s fresaka, bočni anđeli s ikona,

prekopani anđeli, anđeli s gazama, anđeli s plavim opnicama među prstima,

anđeli mačevaoci, anđeoska mladunčad.

U postmodernizmu, produkti umjetnosti zamišljaju se predodžbom civilizacije kao labirinta u kojem su nagomilani spisi, knjige, predmeti, slike, sjećanja, tragovi povijest. Otisci. Ali ne kao mrlje, nego kao udubine stopala u snijegu ili gradovi od pijeska.
Nestrpljiv, neletač.
N. N.

*

Vidim te kako pogibaš glavu,

komadić vrata čini se gol i naježen.

U tebi istodobno šušti trska Kambodže,

i vrele travke Zvornika.

Dotičem te ne dotičući,

da ti sjena ne potamni,

da se ne zagrcneš ranjivošću.

Noli me tangere,

kao u doba kuge, kao u doba Krista.

*

Odlasci se uvijek preruše u nešto drugo.

Smrt se samo zove smrt,

inače je igralište, dijete, hod kroz drvored.

Bezglasno vođenje ljubavi

ili kada opaziš da se voda u vazi

odjednom malo smanjila.

Sve ono čemu ne znamo korijenje.

Kao kada moj maltezer, shvativši da je u igri bio pregrub (jer tobože glasno zajaučem), kao munjom opržen skoči pa mi liže obraze, usta, uho. Nitko ga tome nije učio.

Psi znaju čime se anestezira bol.

Ljudi znaju čime se.

*

I uvijek neke cipele, kolosijek, hod.

Paralelne tračnice, (ne)smisao.

Galerije susreta, galerije bojišta.

Katakombe kod Palerma, odijeljenih soba.

Djeca, žene, suci, svećenici.

Prostorije smrti sukladne su prostorijama života.

Mumificirani ritam hijerarhije.

*

„Ti bi da se dogodilo,

samo ono što se dogodilo“,

odjekuje pjesma, kao prazan grob.

Pa se pretvaraš da ne čuješ, inatiš se i prkosiš,

ritmom slijepog vjetra

u gluhoj pužnici.

Omamljen, kao miš u skladištu pred svitanje.

Kao zvižduk pred revoluciju.