Teleidoskop | Andrijana Kos Lajtman

U MRAKU ŠARENICE

Šarenica ili iris je obojeni dio oka koji okružuje zjenicu. Svaka šarenica je jedinstvena u svojoj boji, uzorku i strukturi pa nas šarenice mogu identificirati, baš kao i otisci prstiju. U šarenici se nalaze dva mišića: jedan koji stišće zjenicu i ograničava količinu svjetla koje ulazi u oko i drugi koji je proširuje pri slabom osvjetljenju, kako bi se povećala količina svjetla što ulazi.

Stručnjaci navode da i određene emocije mogu promijeniti veličinu zjenice i boju šarenice. Pa se tako ponekad događa da je boja naših očiju drugačija kada smo ljuti ili zaljubljeni.

*

U eseju Onaj koji se smiješi Darko Cvijetić piše o fotografijama koje je za magazin Life snimio Alfred Eisenstaedt 1933. godine. Fotografije su snimljene u Ženevi, na sastanku Lige naroda, a pažnju autora zaokupljaju fotografije doktora Paula Josepha Goebbelsa, 36-godišnjeg Hitlerova ministra narodnog prosvjećenja i propagande, nekada sjajnog studenta filozofije i književnosti na vrhunskim njemačkim sveučilištima. Piše kako Eisenstaedtu nije trebalo puno da vidi kako se osmijeh na doktorovu licu uvijek suzdržava „kao oči pokrivene rukama“ i kako zadržava osmijeh „samo ako je lice promatrano od više očiju odjednom“. No i unatoč tako dobrom daru opažanja, fotograf zasigurno nije mogao predvidjeti ono što će se dogoditi ubrzo, prije nego je fotografiranje bilo završeno: „Ali, niz prekida jedna fotografija, na kojoj doktor književnosti i Reichminister narodnog prosvjećenja i propagande Goebbels, sjedi u vrtnoj fotelji hotela Carlton, i gleda izravno u foto objektiv, s izrazom lica u kojem su – gađenje, prezir, šok, užas, uznemirenost… Naime, između dvaju Eisenstaedtovih okidanja, Goebbelsu je prišao proćelavi gospodin iz osiguranja, nagnuo se do doktora i tiho mu kazao da su provjerili, dakako, da je gospodin koji ga upravo fotografira (i to čini čitavo poslijepodne) – Židov. Doktor Reichminister nije mogao i nije stigao kontrolirati izraz lica; ustuknuo je i tijelom u fotelji kao da je vidio demona, nekoga s mačem a ne s fotoaparatom. Eisenstaedt je tad, upravo tad, okinuo. I, nastala je naslovnica magazina Life. Portret Demona. Oči mržnje, tako je fotografiju nazvao sam Alfred Eisenstaedt. Između tih dviju fotografija, smješteno je mržnje dovoljno za šest milijuna mrtvih. U toj se sekundi okidanja usidrila mržnja, bljesnula pa se unezvjerena ugravirala u celuloid.“

Otisak zjenice. Potpis.

*

Sav si od svjetla. Pa se razlijevaš, žuto i toplo, po tkivima.

*

Gledajući svog majušnog psa kako grca od radosti posred livade protočkane maslačcima, pitam se, svaki put iznova: koliko traje radost?
Je li dovoljno široka da se pretrči s jedne na drugu stranu livade?
Dok žute glavice ne pobijele, i dok se zeleni krug, nošen vjetrom, ne vine u oblak.

*

Toga dana, pred sutkinjom, oboje smo plakali. Kao da nismo došli svojevoljno.
Bijeli od zime, pothlađeni od mećava.
A svake smo si godine čestitali proljeće, onako kako se dočekuju Božići, Nove godine: „Sretan ti prvi dan…“

*

Kada nešto jako želiš, htio bi požuriti vrijeme. Prije, što prije. Istodobno, drugi glas ti govori: polako, tvoja je želja ispred, čeka te. Promatra te dok joj se primičeš, osjeća kako ti srce drhti. Kada je dodirneš, vidjet ćeš kako joj se tijelo od krede smanjuje, kako se drobi na tvome dlanu. Pa ćeš nositi bijeli prah posvuda, u nosu, na kosi, među okrajcima riječi u plućima.
Spužvastu nemoć i smežurane prste, kao od mora.

*

Dnevnik korote Rolanda Barthesa čitala sam na putu za Istanbul, u proljeće 2014. Duboko me dirnula ta tuga, ničim nadomjestiva tuga za bliskom osobom. Barthes tu nema namjeru pisati ni teoriju, ni fikciju, ni išta od onoga što inače piše. Fragmenti teksta, sastavljeni od rečenice-dvije i ispisivani po ceduljicama s radnoga stola, kao da su se sami pisali  – kad se više nije moglo disati od nedostajanja. Iz svake je riječi jasno  – majka je Rolandu bila najbliskija osoba. Umrla je s osamdeset i četiri, no praznost koju je ostavila ne može se mjeriti ni sa čim što joj je sin ranije doživio. On živi, radi, traje, ali orupljen od grla nevidljivih bunara koji su ispili sve ono što je majka bila, ostavivši samo muljevito dno, i u njemu tragove njezinih stopala. Diše kroz zrnca teksta koja se kotrljaju jedno do drugoga, dodiruju i preslaguju, propuštajući molekule zraka. „Odsad i zauvijek sam sâm sebi vlastita majka“, napisao je. Kao i ovo: „Samoća = nemati uza se nikoga kome bi čovjek mogao reći: vratit ću se u toliko i toliko sati, ili kome bi mogao telefonirati (reći): evo, vratio sam se.“

Proljeća 2014. i sama sam bila u koroti. Za nekim živim, a umrlim. I za sobom koja sam bila i kojoj sam dopustila da se sahrani.

„Znači li moći živjeti bez nekoga koga si volio da ga nisi volio kako si mislio…?“, pita se Barthes. Pa sam kotrljala njegovo pitanje pod jezikom, kao što su se rijeke ljudi kotrljale istanbulskim  ulicama. Bio je Prvi maj, građani su prosvjedovali na Taksimu, vjetar nad Bosporom bio je hladan i sunčan. Veliki raskrečeni most grlio je kontinente, jednakom odlučnošću oba, nepokolebljiviji nego čovjek ikada može biti. Rijeke ljudi čekale su na ulazu u palaču Topkapi, mjesto gdje je stotine muškaraca i žena jednom bilo sretno, bilo nesretno. Na ulicama, život na n-toj potenciji, isti, različit. Desetogodišnji dječak bio je mokar od znoja kada je skupa s odraslim muškarcima u vrtu palače presađivao tulipane. Njihove jarko crvene čaške podsjećale su na mala, svježe iščupana srca izvađena iz tijela, krvava srca koja još uvijek pulsiraju. Život koji se presađuje, da bi opstao.

„Sada svugdje, na ulici, u kavani, svakoga vidim kao onoga-tko-mora-umrijeti, neumitno, to jest upravo kao smrtnika.  ̶ I jednako ih bjelodano vidim kao one koji to ne znaju.“ – piše Barthes.

Zadnji zapis datiran je 15. rujna 1979. Svega pet mjeseci kasnije, 25. veljače 1980., Barthesa udara vozilo nakon napuštanja zabave koju je priredio François Mitterrand. Umro je točno mjesec dana kasnije, od posljedica ozljeda. Ta činjenica ne piše u Dnevniku korote, obznanila mi se kasnije, pretraživanjem po internetu, pri povratku s puta. Roland je tako, ispisujući Dnevnik korote, potpuno nesvjesno ispisivao i dnevnik posljednjih mjeseci svoga života. Šokirana tim saznanjem, nisam se prestajala pitati  ̶  kako bi izgledao dnevnik da je kojim slučajem to znao? Bi li tuga za voljenim bićem bila manja?

*

Svi stanemo u jednu riječ. Posijemo ih u drugima, uvijek po jednu. Na koncu, kada se raspršene riječi skupe i slete na poljanu, iza svakoga ostane priča, pjesma, fusnota na dnu stranice. Reklama, ili epitaf.

I ti imaš svoju riječ. Preuska ti je pomalo, pa se na rubovima sapliću vitice kao korijenje koje se vrtloži uokrug u preuskom loncu. Znam, ostavit ćemo ih pticama da njima nahrane mladunčad, tim vitičastim klicama.

*

Samo angeli postaju prijatelji odmah, kažeš.

*

„Uvijek sam mislila kako je nježnost ona riječ na kojoj bi možda, kao na krhkom, tankom stalku, počivala ljepota, pa čak i smisao svijeta. Ne ljubav, nego nježnost. Ljubav, ta riječ sama po sebi, ja je vidim kao biljku mesožderku. Izgleda kao nešto što obećava, kao nešto zamamno, a kad se približiš omirisati tu zamamnost, ova samo rastvori usta i proguta te. Nježnost pak, ma vidi tu riječ, hej. Kao da je satkana od paučine. Čim je izgovoriš, mekaniji si. Evo, izgovori deset puta za redom ‘nježnost’ i vidjet ćeš da će ljudi moći prstima proći kroz tvoje fizičko tijelo. Nježnost… ona je uvijek poklon. Pogotovo ona naizgled ničim izazvana. Ljubav uvijek pametuje. Ljubav je ‘želim te’. Nježnost je ‘tu sam, ne brini’. Nježnost mazi, čak i ono, i one, koje nikada ništa nije pomazilo.“

(Boba Đuderija, status na Facebook profilu)

*

Već desetak dana nagovaram svoj ljubičasti klematis da procvate. Pupoljci okrupnjuju kao nabrekle kapi, obli kao dječje suze, no svilena opna nikako da pukne. Neki dan biljku sam čak pomakla na sunčanije i toplije mjesto, pa je za pola sata ponovno vratila, uplašivši se da bi joj promjena mogla štetiti.

U međuvremenu, u kupaonici se kaktus okrunio ružičastim vijencem. Vrisnuo jarko, a ni primijetila nisam da je propupao.

*

Pijesak mi ulijeće u oči iz tvojih grafitnih pustinja.
Doći će i tome kraj, zagrcnut će se voda da nas ispljune.
Kao razmočenu granu, kao nabreklu olovku
doplavljenu do jednonožne čaplje na obali.
Dohvatit će je prstima i utisnuti u pijesak,
potpisati svoju usanjanost.
Pokoje zrnce zažuljat će je pod noktom.
Pokoje zrnce zažuljat će te pod kapkom.
Pa ćeš prisloniti okular uz šarenicu,
pogledati kroz leću.
Vidjet ćeš kako se svijet vrti, šaren i vruć.
Suze i nisu drugo nego rastaljeno svjetlo,
nemoć čaše da se spasi od žeđi.

*

„Danas napokon učim
Zviždati
Sklopljenih očiju.“ (D. Cvijetić)

*

Svatko u svome mraku.
Vidimo.