Teleidoskop | Andrijana Kos Lajtman

KRPICE

„Oduvijek sam donio britvu oduvijek nasip“, piše mladi pjesnik.

Oduvijek nasip.

Nasip je zasip sebe, stanicama koje su otpale. Zemunica što se utrobljuje svjetlinom, pred naletom svijeta.

Jer jutro se uvijek jednako drobi. Tada, tih kobaltnih godina 90-ih, kao i danas.

Nebo se uvijek jednako okrpljuje. Samo zemlja pod cipelama škripi drugačije, drugim se jaukom raspucava.

Oškripljena tišina, prigušena zora poškropljena plavom maglom.

Hranim te kao pticu, govorio bi.

No, ja sam kruh oduvijek pretvarala u nasip, u utvrdu. Još ranije, mnogo ranije… Da bi se moglo disati, kad nebo previše okrupni.

Mršav sam od snova, kaže Konstantin Filozof u jednom romanu.

*

„Ti si pahulja“, kaže mi, i u glasu joj nazirem opijajuće svjetlo objektiva.

Pa se pravim nevještom, jer strašno je na zimi biti gol. Mrzno je biti pahulja na šalu.

Kao što sam i kolegi za ručkom rekla da zaklopi knjigu preda mnom, jer stih razodijeva. Nagost je ugodna, ali onda kada kontekst sam sebe udavi, kada namjera iščezne.

Kao kod spomenika djevojke u Bihaću, uz Unu.

Ona je zaboravila na svoj nagost, prosanjala je odavno.

*

Znaš li da si i s 22 pisao o plastičnim pištoljima kao i 22 godine kasnije? I o krvi boje višnje kojom su napunjeni?

U nekom drugom životu, prije rata.

*

Bog je udovica, pišeš…

Samo u kajkavskom, imenica Bog ima umanjenicu, kaže moj kolega lingvist. Ni u jednom drugom jeziku.

*

Tomaž Šalamun: „Ovce mi padajo od mraza, na hrbet, / blejajo s svojimi mlečnimi kriki, na hrbtu.“

Jesam li fašist ako kažem da sam fašist, ako kriknem krvavim grlom u snijeg (pa vam uspavanost britvom ozvučim) ili sam fašist ako šutim, i dopustim da me led udavi?

*

Postojimo i koji ne starimo.

Nikada nisam bila dijete, piše Irena Vrkljan o sebi, o Marini pišući.

Nikad nisi bio dijete, mislim, kada te čitam.

Kao ni ona zamišljena djevojčica na čestitki koju mi je moj deda, imenjak, poslao za drugi rođendan, a ja sam još dugo mislila da sam to ja. Ista smeđa kosa, isto okruglo lice, udubljen pogled. Čestitku još uvijek čuvam, dede već dugo nema. Ne znam je li ikada bio dijete, ali znam da je upoznao vodu onda kada je danima stajao u hladnoj Dravi, skupa s odraslim muškarcima, čekajući zlato. Imao je 12 godina, i vratio se kući izmoren, omršavio do kostiju. Tata kaže da dedina majka, koja je uskoro nakon toga umrla, nakon što ga takvoga ugledala, nikada nije oprostila mužu što ga je poveo. Čovek, čovek, kaj si to detetu napravil, govorila je.

Mršavi od snova, Filozofe.

Djeca i starci, pod istom kožom.

Od snova, od bolova, od krijesa.

*

Između kobaltnih 90-ih i danas, smežurane krpice neba i tuneli od gline.

Ozvjezdano nebo u kvadratima leprša zrakom, dotakne travu, pa iščezne.

Ostaju mokri tragovi, pa opet geometrija plavog koju potom zatrpava vagon vlažne zemlje. Nasipi rastu. Iskopine drhte.

Budi moja razdrobljena crnica, gruda što se zakotrljala niz padinu, sve manja.