Teleidoskop | Andrijana Kos Lajtman

SPOKOJ

Ako svijet zamislimo slikom, spokoj bi bila ona točka u kojoj ti se skuplja pogled kada stojiš pred platnom kojemu se diviš. Ravnoteža, mjesto gdje je sve moguće.

Svaki čovjek ima takvu točku, i svaki tekst. U romanu Auron Jasna Horvat naziva je pupak teksta i označava preklapanjem crne i bijele plohe papira. Volim tu sintagmu. Pupak teksta, kao pupak svijeta, kao pupak pjesme.

*

Nekako sam spokojna ovih dana, govorim. I osjetim kako se radost razlijeva trbuhom, kao iskipjelo mlijeko, napokon.

*

Na Pedagoškom fakultetu u Bihaću pita me voditeljica tribine što to ima u autobiografskom diskursu, zašto se piše uvijek i oduvijek?

Zato što nam daje iluziju da se tičemo univerzuma, odgovaram. Oblikujemo sebe u vremenu, udahnjujemo formu u vlastito postojanje, potkupljujemo se smislom.

A ti, negdje, pišeš o svejednosti.

I o tome da je samo jedna tišina na svijetu.

*

„Postoji taj jedan trenutak

Samo jedan u noći

Kad na samo jednoj raskrsnici

Stoji samo jedan automobil

Jedan vozač propušta

Samo jednog pješaka

U tom jednom

Jedinom sretnom trenutku“ (Ramiz Huremagić, Heidegger na pješačkom prelazu)

I Saramagov Prvi slijepac oslijepio je na semaforu, u jednom jedinom crvenom trenutku.

*

Ako dugo gledaš u crnu plohu, nakon nekog vremena učinit će ti se da je u njezinom središtu bijeli krug.

Ako dovoljno dugo gledaš u svijetle podloge kontekstualizirane difuznim raspršenjem svjetla, učinit će ti se bijelima. Tako se, recimo, haljina žene na Monetovoj slici Žena sa suncobranom čini bijelom, iako je zapravo naslikana plavim tonovima.

Ako nosiš pukotinu u sebi, svjetlost će u tebi lijepiti vitraj, i to će ponekad boljeti.

*

Žarnica cigarete u polutami, točka samosti nakon tjelesne strasti.

Mislim na taj crveni krug, u kojem se vrelina očiju stapa s prazninom ponora.

Svi znamo – ako iznenada staviš ruku pod ledeni mlaz, može ti se učiniti vrelim, i obrnuto.

Voljela bih biti pogled koji ti može obuhvatiti oči, grenlandsko-vrele oči, samo tada.

*

U romanu Kristiana Novaka Ciganin, ali najljepši Nuzat je mosulski izbjeglica. Onaj koji za sebe kaže da već dugo ne bira između sreće i nesreće, nego između nesreće i ničega. Ponavlja riječ „tafakek“. „Raspalo se“. Oboje se raspalo – slika mjesta odakle je pošao i slika mjesta kamo je krenuo. Čovjek nije izgubljen kada ima barem jednu, kaže.

Izbjeglištvo je antonim za spokoj.

Čovjek je sinonim za dužinu. Ako nije omeđen točkama, postaje pravac, zmija, put.

Blatna bujica, ili trag soli koji ostaje među brdima.

„Brda su valovi zemlje“, kaže Novak.

A Nuzat još kaže da mu je brat umro na putu, u bijegu, prije nego je naučio i jednu riječ.

„Umro je a da nije znao ni jednu riječ“, izgovara onako kako govore oni koji više nemaju što izgubiti.

I još kaže da grobari ne vole dječje sanduke, jer se nose na ramenu pa je teško pronaći ravnotežu.

A od spokoja do pokoja samo je jedno slovo. Jedna točka.

*

Jedini dio našega tijela koji ne stari, jesu oči. Svjetlost ne poznaje vrijeme, samo stakleninu koju lomi. Uvijek isto, kao što zrake rujanskog sunca lome bobicu grožđa. Utapaju je i cijepaju sobom, kao da je zadnji put.

Zato ponekad srećemo starce s dječjim očima, zato neka djeca imaju oči umirovljenika. Jer grobovi su uvijek u očima – rupe kroz koje upada svijet kada se urušava.

*

Grenlandsko-vrele oči, samo tada. Kao užareni pupoljci cigarete.

*

Pupak svijeta veže se uz Delfe u Grčkoj. Bili su poštovani jer se vjerovalo da se tamo nalazi kamen omphalos koji predstavlja centar, pupak svijeta. U antička vremena to je bilo prebivalište delfske Sibile, proročice posvećene bogu Apolonu. A na Apolonovu hramu je pisalo: „Upoznaj samoga sebe, upoznat ćeš cijeli svijet.“

Zato pišemo o sebi, omamljujemo se mišlju da je moguće uhvatiti zrno u koje smo posađeni.

*

„Ali mjesto kamo sam želio stići, na početku… samo torbe na tlu, noć, dugačak zagrljaj, moja čista košulja. Ostatak svijeta će već proklijati iz tih detalja, mislio sam“, govori Nuzat.

Ali svijet ponekad ne proklija.

*

U romanu Venka Andonovskoga Pupak svijeta (Papokot na svetot) pupak svijeta je slovo. Žena-slovo. Pisala sam o tom romanu, i govorila o njemu na konferenciju u Ohridu 2013. Shema koju sam nacrtala izgledala je ovako:

Bio je zadnji dan rujna i kupala sam se u ohridskom jezeru. Miris te ohridske vode nikada neću zaboraviti. Širio se iz točke u kojoj se ljeto sljubljuje s jeseni, plavo sa zelenim. Stopljeni do neprepoznatljivosti, usedefljeni u biserovoj zjeni.

*

I onda ta slika koja mi se povremeno vraća.
Sjediš pognute glave, mršavog tijela kakvo već imaju ptice.
Gledam ti vrat, to mjesto na vratu. Mali goli krug, hladan i vreo istodobno.
Osjećam kako ti koža drhti, naježenom abecedom kojom pišu i hrabrost i bespomoćnost.
Ne dotičem te, a ne mogu spustiti pogled.
Da ne pomaknem točku, da se ne zagrcnem ranjivošću.