Teleidoskop | Andrijana Kos Lajtman

ZABORAV

Prije koju godinu dogodila mi se zanimljiva nastavna situacija – držeći seminarsko izlaganje, jedna je studentica uzgred spomenula Drugi svjetski rat, nadovezujući se na književnu problematiku o kojoj je trenutno govorila. Sasvim spontano, ne znam ni sama iz kojeg razloga – jer teško je racionalno dokučiti zašto bi se nešto toliko opće uopće propitivalo u razgovoru s 20-godišnjacima – u jednom joj trenutku uputim pitanje koje se nekako samo odlomilo: „A kada je bio Drugi svjetski rat?“ Uslijedila je duga šutnja puna praznine. Kada ni nakon ponovljenog pitanja – jer za tren pomislih da me nije razumjela ili dobro čula – nisam dobila drugo nego šutnju, do mozga mi se nekako probila misao da djevojka ne zna odgovor. Potpuna nevjerica i bezrječna začuđenost s moje, ukočena smirenost, i nešto što nije bio sram, ali bi možda mogla biti slutnja, naznaka srama, s njezine strane… Pa onda preljev toga nečega neugodnoga na cijelu grupu, koja kao da je preuzela dio crvenila na sebe, svjesna ozbiljnosti trenutka mnogo više od djevojke uhvaćene u neznanju… Ta me situacija toliko dojmila da mi je danima još bila u glavi, a eto, sjećam je se i nakon nekoliko godina. Jer postoji nešto što smatramo da je izvan kategorija znanja i neznanja, nešto što doživljavamo općim i samorazumljivim informacijama koje bi svaka odrasla osoba trebala imati, a kamoli ona visokoobrazovana, a kamoli ona koja, recimo, kao spomenuta studentica, pretendira poučavati druge. Moj početni šok vrlo brzo je zamijenila ljutnja – ne na konkretnu studenticu, nego na sustav koji dopušta da se takve stvari događaju, upakirava ozonske rupe u projekciju vlastite budućnosti.

Ta me pak situacija posljedično podsjetila na jednog prijatelja koji je svojedobno iznio tezu da bi u školama ukinuo bilo kakvo učenje povijesti – kaže, ukinuo bih povijest jer se društvo mora resetirati, krenuti ponovno od nule.

Blagoslov zaborava.

Prokletstvo zaborava.

Crne rupe, koje jedu crne rupe, koje jedu crne rupe… crpe, crpe…

*

„Muslimani vjeruju da je pakao toliko dubok da kamen koji baciš u nj pada sedamdeset godina prije nego što dođe do dna. Kaže:

– Sada znam zašto sedamdeset godina. To je trajanje ljudskoga života. Nema meni druge nego bježati tako.

Pitam ga koji je to način, kako on to bježi. Zakotrlja mu se preko jezika:

– Iillaa al’abad – Zauvijek.“

(K. Novak, Ciganin, ali najljepši)

*

Razmišljam što bih ti darovala.
Kad bi se vrijeme moglo razdrobiti u zrnca,
prosula bih ga u svim bojama,
pokupila u mali pješčanik.
Pa ti ga tutnula u dlan, kao jabuku.

*

Danas pravoslavni kršćani slave Božić. Prije trinaest dana, Božić su slavili katolici. Tek u 4. stoljeću, u vrijeme cara Arkadija, proslava Božića odvojena je od Bogojavljenja – uvedeno je da se obilježava 25. prosinca po Gregorijanskom, odnosno, 7. siječnja po Julijanskom kalendaru. Tog istog dana Rimljani su imali praznik „Dies natalis Solis invicti“, dan u kojem se slavilo sunce i njegovo neprestano obnavljanje. Proslava Božića, kažu povijesni izvori, stavljena je na taj dan da bi se potisnulo rimski blagdan.

Zaborav. Je glad. Za novim.

Kao mora, uroborosni krug.

Na Dnevniku, HRT prenosi reportažu iz nekog pravoslavnog sela. Polaganje badnjaka, zastiranje domova slamom, tradicionalna jela… Prije trinaest dana bila je reportaža iz katoličkog sela. Polaganje badnjaka, zastiranje domova slamom, tradicionalna jela… Ne, Bogočovjek ne boluje od amnezije, on samo istinski uživa u privilegiji zaborava. Pa se rađa iznova, u pećini zaumnosti, s većim i manjim razmacima.

*

Imala sam devet godina kada sam prvi put putovala na more. S tetom i tetkom, u radničko odmaralište tetine firme u tadašnjem mjestu Filip i Jakov (današnji Sveti Filip i Jakov), pored Zadra. Bilo je to moje prvo veće odsustvo od kuće, na 10-ak dana, možda i duže. Iako sam bila opijena morem, nakon nekoliko dana obitelj mi je počela nedostajati. Mama. Tata. Sestra. Brat. Pokušavala sam prizvati njihova lica i glasove u sjećanju, no ubrzo, postajalo je sve teže. Neki djelić slike, neki sitni detalj portreta, redovito bi se gubio. Panika zaborava, taj strahotni osjećaj necjelovitosti.

Toga dana, za ručkom na sunčanoj terasi odmarališta, knedla u grlu više nije mogla rasti pa se prelila u suze, suze su prokapale u grah koji se ispred mene crvenio na tanjuru. Rijetke, jer sam ih zadnjim naporom pokušavala zadržati, a teške i krupne kao zrnjevlje po kojem su padale. Teta i dandanas misli da sam plakala zbog graha, da mi se jelo nije svidjelo.

Ljeto, suze u grahu, ono što nedostaje…
Rupe su uvijek s one strane jezika.

*

Milena, junakinja Novakova romana, tragičnim slučajem ostaje bez voljenog bića. Kada u kremi za lice pronalazi otisak njegova prsta, kremu spremi u frižider.

*

Kako da te balzamiram, kada se neprestano vraćaš?
Ni jutro, ni dan.
Samo zaleđene misli što se rimuju,
uvijek iznova.

*

Riječima računaš brzinu „koju mora imati biće (l) da se oslobodi gravitacije drugog (*l)“.
Ajin s indeksom l.
Formula zaborava.

*

Prije godinu-dvije bila sam u bolničkom posjetu jednoj starici. Odjel intenzivne njege, deseci bolesnika, nedostatak kisika… Ili, možda, tek neotpor tijela na miris smrti. Kako bilo, prije nego sam dežurnom bolničaru stigla priopćiti bijelu maglu što mi se odjednom stala podizati u glavi, sruših se i udarih glavom u pod. Prvih nekoliko sekundi nakon buđenja pamtim kao najstrašnije osjećanje. Praznina. Vakuum. Mliječna pjena što je prekrila sve – svaku misao, točku, cijeli svijet.

Ni tko.
Ni zašto.
Ni kada.
Ni kako.
Ni gdje.
Ni ja.
Ni ti.
Ni ime.

Ocean praznog, bez i jednog otočića. Praslika nebitka. Grlo bez krika. Slovo bez oblika. Tko sam, tko sam, tko sam?

A onda, na međi očaja, iz bjeline ipak proklije svijet.

*

„Mi smo vlastito pamćenje,
mi smo zamišljeni muzej nestalnih oblika,
hrpa razbijenih zrcala“ (J. L. Borges)

*

Majka moje majke, Rozalija, boluje od Alzheimera. „Poznaš me, kak se ja zovem?“, neka su od pitanja koja joj postavljaju članovi obitelji kada joj dolazimo u posjet. A meni se, kada to čujem, svaki put stegne srce i u trenutku zaboravim sve – i kako se zovem, i gdje sam, i što sam toj starici izgubljenih očiju. Jer znam da slijedi tišina, glasna tišina u kojoj se, udruženi i sljubljeni, čuju zvijeri i ptice iz prašume, i ljudski stid.

Gen za Alzheimera prenosi se po ženskoj liniji.

*

Na katoličkom sprovodu jedan od ključnih trenutaka jest onaj u kojem svećenik poziva sudionike na molitvu za pokojnika, ali i prvoga među okupljenima „koga će Gospodin pozvati k sebi“. Neki dan, stojeći u jednoj takvoj skupini na prozirnoj siječanjskoj hladnoći, pomišljam: Ima li On već sada odabranika, u trenutku kada stojimo ovdje na ledenoj vjetrometini, ili se toga dosjeti naknadno?

Eci, peci, pec. Ples grobljanskih čempresa.
Brojalice se pamte po zvuku, nikada po smislu.

*

Stara kuća bez vodovoda.
Baka, grlica, ‘dugooo spiššš’.
Badnjaci, tatine priče, kazetofon, trake.
Radioaparat Grundig.
Slikovnica na kojoj sam naučila čitati.
Krpice, konci, računanje uz pomoć dugmadi.
Stara krojačka radiona.
Teta, zastava 101, Palčica.
Lastavice, prvi dan osnovne, žuta haljina.
Snijeg, promrzle noge, drveni prsti.
Šutnja, krivnja.
Knjige, bicikl, košarka.
Crtanje.
Hladno. Teško. Riječi.
Zebnja.
Biti sam.
Ljeto. Drava. Bol.
Bilježnice, olovke.
Boje, tračnice, muzika.
Otići. Stići.
Vlak.
Grad.
Čekanje.
Bolest. Majka.
Strah.
Biti sam.
Oči.
Ruke.
Grlo.
Lica.
Nedostajanje.
Noge, put, autobus, avion.
Dvoje djece u pustinji.
Vreva višemilijunskog grada.
Zemlja lijepih konja.
Grad u kojem je granica.
Rascijep. Razmak. Rez.
Oči.
Oči.
Oči.
Želje.
Posvuda.
Pješčanik.

*

„…nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio“ (B. Ćopić, Bašta sljezove boje).

*

Paraosjet pijeska, pješčanik.