Teleidoskop | Andrijana Kos Lajtman

EPILOG:
PLAVI I CRVENI MAKOVI
ILI
MOGUĆNOST ZABORAVA

„Pitanje smrti često se krivo reducira na iskustvo smrti; tzv. ‘straha od smrti’ kao straha od onoga što se tada proživljava. Ali to je besmislen jezik, nesuvisao, zato što smrt – mrtvost – nije nešto što egzistira, stvarni entitet (ona je tek regulativni mentalni pojam). Ona je negativ pojma života, kao pozitiva, koji jedini tu jest stvarni entitet. Dakle, nisu posrijedi dvije činjenice suprotnog predznaka (+1 i -1), nego prisutnost i neprisutnost činjenice (1 i 0).“ (Cingel, 2015)

Dakle, nisam tužan zato što sam mrtav, nego zato što više nisam živ, ističe Ivan Cingel.

*

Može se pucati ili ne pucati, ponavlja teoretičarka Ahmetagić, kao što ponavlja Camus.

Može se istodobno nositi noževe i križeve.
A može se i sebe nadrasti, pomislim, okrošnjiti se nebom.

*

Trogodišnji dječak, kojeg je majka ubila i bacila u more, susjedi koja mu je jednom nešto kupila uhvatio se za nogu, ne htijući je pustiti.
Nitko ništa nije primijetio.
Zamišljam ga u društvu riba nepoznate vrste.
Imaju toplu krv, i plaču.

*

Gostujući na izvedbi predstave Bunar, u Prijedoru, spavala sam u sobi iznad kazališta.

Soba je imala veliki prozor čiji je okvir nalikovao na sliku. Prozor je gledao u nebo, a na njegovom su se platnu, kao na platnu nestvarne slike, jedna pored druge smjestile crkva i džamija. Jedna u bližem, druga u daljem planu. Obje u istom kadru. Između njih bor, gotovo jednake visine, a na samom vrhu bora – ptica. Ptica-međaš, ptica-zastava, kao zvijezda na vrhu bora. Nebo je bilo oblačno, no kroz rascijepe sivila probijale su se dijagonalni traci sunca i prskali prizor kapima crvenila.

Djelovalo je nadrealno, kao i uvijek kada se razglobi nebo.

*

S nevjericom zurim u makove u napuštenom susjednom dvorištu. Još do jučer crveni, danas su plavi.

Živi, a plavi.

Iscurila im krv, preko noći.

*

Što ako nas nakon ovog pakla ovdje, čeka drugi pakao? – pita me T.

Što ako naša esencija samo prenosi svoje temeljno svojstvo u neku drugu dimenziju?

Pa mi objašnjava  – recimo, kada se smrtno zaljubiš u osobu koja ne mari za tebe. Tvoj pakao trajat će i nakon što tijelo ode, ništa ga ne može nadjačati jer upravo je patnja ono sržno što si bio.

*

Celofan kojim smo obavijeni. Kao sendvič u ruksaku, kao pita u tepsiji.

Baš takva je smrt, mislim cijele te sunčane nedjelje koja me skoro koštala glave – uletio mi je u putanju, iz suprotnog smjera, i na koncu ipak zaokrenuo, u zadnjim sekundama.

Trava uz cestu. Bila je kriva.

Visoka kasnoproljetna trava, meka i zelena.

Vlat do vlati, vlat do vlati,

smrt su stope moje.

*

Park, visoka stabla, krošnje lipanjskog svjetla što ti se zavrtlože u glavi.

Jedan kos mrtav u travi.

Jedan golub skakuće u lokvi na stazi.

Zažmiriš prvo, pa napokon pogledaš u se, kao u zeleni ponor.

Jer voljenje i jest daljina, kaže Vladimir Vukomanović, Vlada.

Voljenje. Jest. Daljina.

*

Moja baka, Rozalija D., već godinama gubi bitku s Alzheimerom i demencijama raznih vrsta. No čak i sada, kada je gotovo potpuno svedena na šutnju ili ponavljanje nekoliko riječi u maniri mehaničke lutke, ponekad joj se dogode proplamsaji svjetla. Kao da joj rečenice, ničim izazvane, prokapaju s visina. Drhtave i anemične, rečenice ogrnute papirnom propusnošću leptirovih krila, ali ipak rečenice.

Prije nekoliko dana, kaže mi da joj je došla Smrt. Najnormalnijim tonom, kao da kaže da joj je netko od familije došao u posjet. Pitam je kako je bilo, kad je Smrt bila tu. „Spominale smo se“, kaže sigurno, gotovo veselo.

Na moje znatiželjno pitanje: „I, kaj veli Smrt?“, kratko odgovori: „Da bu dobro“.

*

Kada spavaš u kazalištu, i sanjaš, je li predstava to da tamo sanjaš ili je predstava ono što sanjaš?
Jesu li glumci oni koje sanjaš, ili oni koji su te ispratili u san?
Hamlet ne bi nikada riješio svoju dvojbu, da nije bilo Mišolovke, predstave u predstavi.
No ni osam mrtvih tijela ne bi prekrivalo pozornicu.
Sanjati ili ne sanjati, nije pitanje.
Pitanje je gdje počinje san.
A gdje san u snu.

*

Prva smrt s kojom sam se suočila, bila je smrt moga dede Andrije. Andrije po kojem sam dobila ime. Andrije koji je kao dječak danima zurio u brzu i prozirnu Dravu, tražeći zrnca zlata. Da bi preživio, kao i njegovi.

Kada je deda umro, imala sam sedam godina. Smrt mi je tada bila još sasvim čudna kategorija i sjećam se da sam pomislila kako možda dedina smrt nije stvarnost, nego moj san koji sanjam. Pomislila sam da postoji opcija da ću se probuditi u vremenu prije smrti, u vremenu u kojem je deda još uvijek živ. Dugo sam imala na pameti tu mogućnost, svaki put kada bih se sjetila Andrije. No onda, jednom, prošlo je od dedine smrti možda već i godinu dana, postalo mi jasno da je malo vjerojatno da sanjam san koji toliko dugo traje.

I mogućnost sna nepovratno ishlapi.

Ostao je tek žućkasti trag, kao na prozoru nakon kiše, kao na bjeloočnicama nakon bolesti.

*

Struna zvuka, oslonjena na ivicu tišine.
Drhtave oči koje se smiju, kao što se nikada ni jedne oči još nisu smijale.
Gledaš u njih dobro, da ne zaboraviš, da nikada ne zaboraviš.
Jer ne znaš koliko zjene pamte, i dokle seže nezaborav.
Koliko ptica može izdržati na vrhu bora.
Teleidoskop ima leću, i svijet u koji upire oko, iz dana u dan.
Čovjek ima minutu razglobljenog neba, crvenilo posred horizonta, oči koji drhte. I beskrajan bunar tame. (Ne)spokoj zaborava.