Teleidoskop | Andrijana Kos Lajtman

ELIPSE

Jedan od dragih mi književnika, Dževad Karahasan, svoje tekstove oblikuje kao pripovjedne elipse. Nedavno sam pisala o tome. O elipsi određenoj dvama središtima kao simbolu rascijepljene prirode čovjeka, želje da bude ja i ne-ja, istodobno. Svijet je raspolućen, u tome čuči njegov užitak, i njegova rana.

Dodirni me bez dodira.

Tako da te utoplim u sebi, a da iz sebe ne izađeš.

*

Čitam te unatrag, klupkam,

načinom mačke.

Još samo malo, i ugledat ću zametnuti početak.

Kao kad konac hvataš prstima, pa mu kroz ušicu igle provučeš kraj.

No srce ti odjednom zavibrira,

mi zavibrira,

i slova se opet okreću naglavačke.

Papir i dalje pulsira pod prstima.

*

„Dvije u njemu krvi, jasno razdvojene“, pišeš.

Njegova je krv pola njezine,

njezina je, cijela, pola njegove,

četvrtina nečije.

Ima i onih krvi što su od osmina sastavljene,

pitat ću starog Mendela, išlo mi je to u gimnaziji.

*

Na samom kraju Pamukova romana Kafamda bir tuhaflik (Čudan osjećaj u meni), Mevlut, nakon četrdeset i tri godine života u Istanbulu, shvaća da su on i Istanbul ustvari isto, da je ovaj svijet samo neki drugi svijet sakriven u njemu. Da mu je grad desetljećima upućivao znakove i riječi. Pa mu odlučuje odgovoriti, u zadnjoj rečenici romana, spoznajom do koje je došao u svom petom desetljeću, kada mu se počeo javljati strah koji u mladosti nije osjećao – da će uzalud proživjeti život i biti zaboravljen.

*

Danas mi se, s drugog kraja svijeta, javio netko za koga već dugo nisam znala je li uopće živ. Poslao je pjesmu Nazima Hikmeta.

*

Mevlut je u Istanbul došao 1969., iz jednog sela kod Konije, da bi se pridružio ocu u gradu, u uličnoj prodaji kiselog mlijeka. Kasnije je na ulicama Istanbula počeo prodavati bozu, u večernjim satima, i tom je poslu ostao vjeran više od četiri desetljeća.

Ulični prodavač boze.

Ekshumator pitke vode.

I kapima se može pisati.

*

Moja prijateljica Sarajka piše: „1472 dana, 1472 noći sam živjela u opkoljenom Sarajevu. Znam zvuke projektila kalašnjikova, PAM-a, PAT-a, VBR-a, tenka, minobacača, avionske bombe…. Nije bilo vode. Nije bilo struje. Nije bilo kinderlade. Nije bilo novih knjiga. Nije bilo novih ploča.

Sve te dane sam se pitala kako izvan neki ljudi žive svoje živote dok dišemo isti, posuđeni, zrak…“

Dok dišemo isti, posuđeni zrak, nebo nam se cijedi niz lice.

*

Zaljubivši se na jednoj svadbi u oči mlade djevojke koju je vidio prvi put, Mevlut joj mjesecima šalje pisma. Napisao je više od stotinu pisama te je na koncu oteo djevojku na njezin pristanak i odveo je u Istanbul. Ipak, zahvaljujući svojevoljnoj intervenciji Mevlutova rođaka koji je pisma dostavljao djevojčinoj starijoj, manje lijepoj sestri, Mevlut je oteo pogrešnu djevojku. Kada je u noći otmice prvi put pogledao u lice svoje voljene, žmarci su mu prošli tijelom. Bile su to druge oči, a ne one kojima je posvetio tisuće stranica.

………………..

………..

…….

.

*

Razdaljina promašaja, kažeš.

Milujem te razdaljinom, daljinom ušuškavam.

*

Slučaj ili sudbina, pitanje je koje Mevlut do kraja života nosi u sebi.

Kao proziran oblutak u grlu, kao mraz na kosi.

*

„I love you

like dipping bread into salt and eating
like waking up at night with high fever
and drinking water, with the tap in my mouth
like unwrapping the heavy box from the postman
with no clue what it is
fluttering, happy, doubtful

…

like flying over the sea in a plane for the first time
like something moves inside me
when it gets dark softly in Istanbul

…

like thanking God that we live“

*

S Rajihom, otetom djevojkom, bio je sretniji nego ikad u životu.

Ipak, Samiha je i dalje bila ona kojoj je pisao pisma. Samo je sada, kada bi mislio na njih, imao pred očima Rajihu.

Je li važnija ‘namjera srca’ ili ‘namjera jezika’, pita se Pamuk.

Dva repa,

kao zmije u ljubavnom čvoru.

*

Nazim Hikmet, smatran prvim modernim turskim pjesnikom, bio je poznat i kao ‘romantični komunist’, ‘romantični revolucionar’. Odrastao je u Istanbulu, no velik dio života zbog svojih lijevih političkih ideja proveo je u zatvorima te u egzilu u Rusiji. Umro je u Moskvi, 1963.

The day before tomorrow, engleski je naslov jedne od njegovih zbirki.

*

U anđelu ne može biti noć, sjetiš se.
Pa okrećeš glavu na drugu stranu jutra, i puštaš da ti pluća samo dopola potamne.

*

kao nizozemski polder raskomadan krvotok
dva jezika i dva srca
kapilarno zakrčen svijet
hihoće se
hihoće
u zakrivljenim stranama ogledala
emet
met

*

The day before tomorrow.

*

„A taj osjećaj nije ništa drugo nego nepovjerenje u vlastiti život, strah da ćemo ga uzalud potratiti.“ (Andrijana Kos-Lajtman, Istanbul kao sudbina i forma spoznaje)