Zbiljka | Miroslav Kirin

PREDA MNOM SE LJUŠTI ČOVJEK

Preda mnom se ljušti jedan čovjek.
Da bih opisao kako to izgleda, silazim za njim s tramvaja, pogledom
zahvaćam kašetu s rajčicama što je čovjek drži uzdignutu na lijevom ramenu,
i to je u redu, ljudi, pogotovo trgovci, svašta tegle sa sobom.
Ali pogled, ćudljiv kakav već je, ne napušta te rajčice, uporno sjedi na
njima, gnječi ih, ili su već bile zgnječene i prije nego što je zasjeo na njih.
Da, pomislih, trule su, pa i nagnječene, sok se zgušnjava u njihovu podnožju,
a ono što se ne zgusne diže se u zrak koji su zaposjele ose (ne znam
otkud, nisu mogle biti s nama u tramvaju).
To me već brine, teret truleži na njegovim ramenima, što ga prisiljava da je nosi?
Može biti da se trulež izdigla kroz njega, doputovala iz
dubine i sad cvrči na granici tijela, a on je nosi, pokazuje svima čiji se
besramni pogled ne skanjuje zuriti?
Ili će biti da mu je ta trulež nametnuta, došla odozgo, sa strane,
odnekud, pa je zbog nečega biva prisiljen tegliti?
Pogled potom spuštam (napuštam rajčice, kažem im zbogom) na njegovu slobodnu
ruku, nabreklu od težine što mu zapravo oduzima slobodu pa
pomišljam kako na njemu nije slobodno ništa osim nogu, a i one ga
tegle, ne idu kamo bi htjele, nekamo svojeglavo, preko ceste, između auta,
kamo ubrzo nestaje,
s tri prepuna najlonska logora naguranih plastičnih boca.