Zbiljka | Miroslav Kirin

SVOJE BI SE TEŽINE HTIO RIJEŠITI PA O TIJELO VJEŠA UTEGE

Svoje bi se težine htio riješiti pa o tijelo vješa utege.
Ali što će mu utezi kad je sam sebi dovoljan teret.
Dok trči, on to ne zna, jer da zna, ne bi trčao, po krošnjama bi vješao
čudno voće.
Zato trči, svako poslijepodne, onda kad mu sunce po stazi razvuče sjenu,
onako tanku kakvim se ujutro pred ogledalom zamišlja.
Preselio se taj sitnobrki čovo u te dvije bućice u rukama
a svaka zemlji teži kao
obješeno tijelo gornjostubičkog seljaka na slici Krste Hegedušića.
Još mu i kapljice znoja odnose tijelo, raspršuju ga uz prašni put, unose
genetski razdor u okolno bilje.
Kroz sportsku mu majicu napokon probijaju rebra, kao da i ona
napuštaju
tijelo.
Svakoga dana pušta sve duži sve tanji brk – možda će ga spustiti i do
zemlje,
mravima otvoriti put do svojih nozdrva, predati im se,
neka ga razvuku, ono što preostane, po cijeloj zemlji,
gdje god mu se vukla sjena.