Zbiljka | Miroslav Kirin

O VRTU
(u Središću koji se sklonio u vlastitu depresiju ne bi li odgodio smaknuće)

Kako bi se spasio, vrt se uselio u jamu iz koje je nekoć
pobjeglo maleno jezero. Nestanak jezera nitko nije zabilježio,
čak ni fotografija – možda još lebdi nad nekom ledinom,
traži mjesto gdje će se spustiti i usput razgovara s iskorijenjenima.
Njegovo prebivalište je geografska kategorija: depresija, no na
nju se ne ide psihoanalizom. Vrt biva prisiljen da se zatvara
u samoga sebe. Uostalom, on i jest vrt zbog svoje zatvorenosti.
Kad mu maknu ograde od pletera, umre. I zato, kad ga se pusti
na slobodu, dječje naivno pita: što je sloboda? Na ovaj se vrt
ne ide buldožerima, kao što se ni na ljude što žele slobodu ne ide
tenkovima. Neće ga spasiti dobar urod povrća, ruke što vrijedno
plijeve korove, kičme što se samo u vrtu s radošću svijaju. U njega se
još dolazi kroz šiblje, po odbačenim ružičastim i plavim tepisima,
koji potom gore na popodnevnom suncu. U vrt valja doći u zoru,
i pritom treba žuriti, žuriti jer je već kasno, dok je svijet još nepomičan
u kapljicama rose, a zrele se rajčice ne podaju ničijem pogledu.
Ako još postoji utopija, a ovaj vrt ode kao i jezero prije njega,
njezin je začetak u nečujnoj selidbi zrnja koje će lebdeći zrakom
negdje već pasti, a to može biti bilo gdje,
najradije neko zabačeno, ni od koga zamijećeno mjesto:
tu izrasta vrt, nasumična radost.