Zbiljka | Miroslav Kirin

PITAJTE CIPELU

Što radi cipela u travi u parku? Odmah je pitajte.
Dajte joj do znanja da je to nedopustivo. Pitajte je
zašto je sama, gdje joj je lijeva ili desna, zašto je ne traži.
Zašto je pristala na samoću. Poslije pljuska puna je
mutne vode. Noću se u nju uvlače kukci. No to je ne grije.
Pitajte je kako je tako daleko dospjela, da više ne zna gdje joj je druga.
Zar ne osjeća potrebu da je sretne, da se jedna drugoj ispričaju
i potom budu spokojne. Pitajte je i gdje joj je čarapa,
koju je netko morao skinuti, zbog vrućine, znoja. I nju mora
tražiti. Da se čarapa ne osjeća odbačenom. Zato brzo u potragu.
Negdje su i hlače, na njima džepovi, kad ih izvrneš, ispadnu
dokumenti, ili ispadne ništa. Opasač, ako postoji na tim hlačama,
drži li još tijelo, ili tijelo njega? Njemu je košulja lisnato stablo,
i cvijet, ponosi se njime. A najvrjednija je glava, ako je još gore,
koja zna gdje joj je lijeva, a gdje desna cipela. No ako nje nema,
nema ni cipele, ni lijeve ni desne, a ta cipela u travi u parku
samo je cipela bez svojega živoga tijela,
i to je ta žalost s kojom je natapa kiša.