Zbiljka | Miroslav Kirin

ŽELIM BORU VRATITI NJEGOVU USPRAVNOST

Od bora u žardinjeri do prozora rastegnuo sam uže, želim boru vratiti
njegovu uspravnost.
Pio sam kavu i gledao ga povijenoga. Svakoga jutra. Danima. Kava je
mijenjala okus
zbog pogleda na nj.
Ne znam kad se i koliko povio, kako se to dogodilo.
Gledao sam ga a da nisam zamijetio kako mi se pred očima povija.
Rekao bih od tuge,
ali tuga nije nešto što se pripisuje drveću.
Sličio je meni, no on je bio povijen, ja nisam,
premda bih trebao biti.
A onda, kad je postalo nepodnošljivo, a pod izlikom da mi zaklanja vidik,
ja sam ga uspravio.
Njega, bora, ne svoj pogled, dotle još nisam dospio.
Mora da je pucalo u njegovoj poniznoj povijenosti
kad se mlado deblo izvijalo, propinjalo u neku novu slobodu što ju je
podržavalo jedno zategnuto uže.
Mora da mu je sad još teže biti uspravan gledajući mene, preslabog da
podignem pogled i da nam se dvije oslobođene visine sretnu.