Zbiljka | Miroslav Kirin

O DISANJU

Teško diše i hrapavost tog disanja prodire kroz zid.
Istina, potraje da razlučim taj zvuk od ostalih – radijskog programa u sobi, vode koju prije ponoći pušta u kadu kako bi se okupala, rasprave u stanu iznad, dizala kojim stiže nakon cjelodnevna izbivanja. Netko teško diše, i kad to napokon shvatim, ustajem i prvo utišam radio, emisiju Poezija naglas, u kojoj glumac upravo čita pjesmu Miris čaja slovenskog pjesnika Primoža Čučnika. Čini se kako pjesnik želi opisati tananost prijateljstva. No mene više zanima tananost toga što se zbiva sad i ovdje, želim doznati tko i zašto tako teško diše kasno noću, i kako je moguće da to čujem kao disanje nekog pored sebe, kada pored mene nema nikoga, jer ti već spavaš, i dostaje da zastanem pred vratima spavaće sobe pa da se uvjerim kako ono teško disanje nije tvoje. Ah, to dijete, kašlje i plače, ponovno kašlje i plače, mogao bih pomisliti, ali ne pomišljam, jer to su samo stihovi japanskog pjesnika Mijazawe Kenjija, iz knjige što je upravo čitam i čije mi riječi odzvanjaju kao vlastito iskustvo. Uostalom, točno jest da teško diše, ali ne i da kašlje i plače, što sve čini još složenijim, možda i težim. To disanje bez podrijetla oteža i moje pa stanem razmišljati o njemu, disati u intervalima, čas brže čas sporije. Je li to disanje djeteta? starca? Tako je ravnomjerno, ne hropće i ne staje da bi potom provalilo iz pluća. Tako bi valjda trebalo zamisliti disanje nebesa: jednolično, kao da ga nema, a ipak je tu. Cestom prolazi automobil i načas mi prekida osluškivanje. Kao da je disanju šum automobila umekšan tek palim snijegom ponudio spasonosnu stanku, časovito odmorište, kao malu podvalu, jer opet će nastaviti jednako mučno. Od tog se časa, čini se, disanje počelo hvatati za svaki šum, osobito za onaj lutajući, bez podrijetla, sličan sebi, u njemu traži kratkotrajni spas, mogućnost da odahne. Teško disanje živi od protjecanja vremena – mučnije je što vremena ima više, i zato ga sebi nauštrb odgađa, produžuje, skriva se u izvoru svakog, pa i najmanjeg šuma, poput onoga kad netko blizu izdahne, a nisam siguran jesam li ga čuo, ili me zapahnuo svojom vlažnom toplinom. Već mi je uho na zidu, jednom drugom, trećem, četvrtom. Nema disanja u zidu, ono možda prolazi kroza nj, ali u njemu ne ostaje, tek kao fantom kruži sobom i tjera me da se zbunjeno osvrćem, i uzalud tražim tijelo u groznici koje negdje s naporom diše i zove me da ga upoznam, i da ga tim poznanstvom lišim bar dijela tereta što ga nosi kroz noć: onoga što se gomila kad bolesnik shvati kako nikome nije stalo do njega i kako može do mile volje s mukom disati, a da će to zidovima stambene zgrade odjekivati poput šumećih vodoinstalacija. Zašto bi nekoga zabrinulo hrapavo noćno disanje, osim da o njemu misli kao o uzroku svoje nesanice? Zar nije uzeo lijekove i primirio se ispod pokrivača, mora li zato druge gnjaviti, misli netko tko je ustao iz svoje postelje i prislonio uho na zid. Kada ponovno legne, možda će njemu disanje postati problem, zaboravit će kako se diše a da se ne misli na disanje. Uskoro će mnoštvo sjena kliziti spavaćim sobama u potrazi za pravim ritmom disanja. Jedan će o drugome misliti kako mu je upravo on upropastio san i lakoću disanja. Drugi će se odjenuti, odnosno, već se odjenuo i sišao na ulicu. Lopatom čisti snijeg, i to je ono što sam možda čuo kao teško disanje: tek ravnomjerno struganje lopate po snijegu sred noći, i s njim nabiranje nebesa.