Zbiljka | Miroslav Kirin

O UPOTREBI
(Diane Labrosse: Musique pour objets en voie de disparition)

Stvarima nije potrebno mnogo, dostaje trenutak pa da se smjeste u ravnoteži tihog samodostatnog postojanja, između priručnosti drugima i vlastita užitka. No sve dotle dok se to ne dogodi, trepere djelomice osvijetljene ili odgurnute u mrak bića nalik sebi, jednako osuta zebnjom. Znaš što se dogodilo stolu koji se požalio da je na njemu previše prašine? a premalo otisaka podlaktica? mrvica od kolača? krugova od šalica za čaj? Nedavno su ga odnijeli. Mjesto njega, dolje na podu su utisnuti okrugli tragovi, kao da je u sobi ispred prozora stajala bređa srna i čeznutljivo promatrala park s jelama, javorima, grmovima mahonije i djecom koja, kršeći roditeljske mjere opreza, trgaju plave bobice i gnječe ih u šakama. Jedno je dijete njihov svjež sok razmazalo sebi po licu, druga se djeca, skrivena iza grmlja, njima gađaju ili se valjaju po snijegu. A što je bilo s klinom na vješalici o koji već cijelu vječnost nitko nije objesio kaput ili jaknu, ili bar praznu platnenu vrećicu? Izgrizao je sam sebe od zavisti što neprestano drugi dobivaju a njega zaboravljaju, oglodao se do kosti, više je sad igli nalik. U bezizlaznim trenucima pozne jeseni na njega se nabadaju izbezumljene muhe. Gore na ormariću je boca koja ne sadrži ništa osim samoobmane: već mjesecima vjeruje kako je ono što se u njoj zateklo pošto su je začepili – zrak. Može li zrak izdržati toliko dugo a da ga nitko ne diše? Zar ga diše staklo, njegova prozirna krhkost? Mravi su davno odustali od uspona do njezina grla, ne čeka ih ništa slatko, čak ni opasnost da se survaju na dno boce. Ne zalijeću se ni pčele, eno ih isisana tijela u paukovoj mreži. Ručni se sat u ladici komode zaustavio na 9 i 37, vijesti su prošle, kao i reklame, što se čeka? Kožnati se remen ohladio, ruka ga odavno nije privijala uza se, ljušti se, blijedi mu boja, pucaju žilice od naprezanja ne bi li se iznutra čulo tiktakanje. Srećom, ne zna da su ga zamijenili za digitalni, koji pak i ne zna za se, jer se ne čuje. Evo, sad će se otvoriti ladica, u nju zavući jača, desna ruka i staviti ga na lijevu, koščatiju. Već se čuju koraci. Vjeruj, čuju se. I što ako mu, od iznenađenja, otpadnu kazaljke pa zakaže kad bude morao pokazati točno vrijeme (i s vremenom nestanu svi koji žive u njemu)?