Zbiljka | Miroslav Kirin

O POGLEDU

Njena sagnuta leđa, pramen tamne kose na potiljku koji svako malo potresa kretnja ruku, dolje, izvan vidnog polja, pod čija se nečistoća skrila u sjeni hladnjaka sa suhomesnatim proizvodima i ja koji možda stojim s druge strane, osvijetljen, sa spremnom rečenicom kojom ću zamoliti dvadeset dekagrama kuhane šunke u crijevu, kažem „možda“ zato što nisam siguran mogu li ičim ovjeriti svoje stajanje ispred hladnjaka, a nitko mi ne može potvrditi da doista stojim ispred. Ima li išta jednostavnije od pitanja kojim ću prodavačicu zamoliti da mi nareže salamu, na što će ona kimnuti, rukom posegnuti u hladnjak, izvući jednu, onu već rezanu, odnijeti je do stroja za rezanje, zatim odvagati narezano, pa još malo rezati sve dok ne bude onoliko koliko sam tražio. Leđa su joj se načas uspravila, tijelo se zavrtjelo i prenijelo glavu na drugu, osvijetljenu stranu, sad joj pomalo nazirem lice, više hipotetski, jer još nisam siguran jesam li ondje, no njezine oči i dalje bježe, love prizore u zakucima ispod hladnjaka, istražuju nakupine prašine i smeća, možda i životinjice što su se rastrčale kad je podignula zagubljeni komad sira i stavila ga u kantu. Na polici iznad je polovica raženog kruha: njegova se površina osušila i ta mala suša već prodire u samo njegovo središte. Kad prodavačica zamijeti da se dokraja osušio, da se okamenio, bacit će ga. Za druga dva, bijela kruha još ima nade. Možda netko uđe, premda je deset minuta do zatvaranja, i kupi ih jer njih nije poharala suša. Iznad kruha su vrećice s mlincima i krušnim mrvicama i nekoliko pakovanja prepečenca. Prodavačica se uspravi, napokon joj vidim cijelo lice, izduženo, maslinasto lice obrubljeno tamnom dugom kosom, možda, ako se malo potrudi, ona ugleda i mene i potvrdi da sam ondje i čekam je. Ali još me nema ispred hladnjaka sa suhomesnatim proizvodima i ona u posljednjih nekoliko minuta svog mizerno plaćenog posla ulazi u malu prostoriju i, vjerojatno kao i svakoga dana, uzima metlu i mete one nakupine na podu. Glava joj se opet gubi između sagnutih ramena, crvena se kuta nabire i njiše lijevo-desno, cijelo se tijelo presavija, skriva u naborima. Do trenutka kada će, uspravljena i bez nabora na kuti, doći preda me i ponuditi se, šutke, jer ne može više ni riječ prozboriti, iscrpljena i suha poput onoga kruha na polici iznad, pet minuta prije zatvaranja dućana, ja sam već pregledao sve ponuđene proizvode u hladnjaku, usporedio kvalitetu ponude s visinom cijene, još jednom pogledao na sat, zavrtio se na vršcima cipela, promatrao drugog prodavača koji je, sagnut ispred police sa sredstvima za pranje suđa nešto črčkao u svoj notes a lice mu je krasio zagonetan osmijeh. Popravio sam ruksak na leđima i posve slučajno, kažem, slučajno, uhvatio pogled prodavačice. Ali mene u njemu više nije bilo.