Zbiljka | Miroslav Kirin

O PTICAMA

Nikad neću moći ništa reći, nikad im se neću moći približiti. Ptice su prijelazna bića između kocke i piramide. U kocki je šifra za slatko, u piramidi energetsko polje vječne mladosti. Ptice imaju šuplje kosti, da se u njima odmara zrak, dok lete. U njima je moj san, za koji vjerujem da je istina, o kratkom letu s vrha brijega do kola sa sijenom na koja sam se meko spustio. Bijaše srpanjsko poslijepodne, tisuće su mušica letjele zrakom. Samo ptice imaju mlade ptiće, što je esencija svih potrebnih nježnosti. Zavist cvrčaka leži im kao teg u srcu, ali izdrže. S nijemim ribama je lako, one su točno ono što ptice jesu, ali u izokrenutom svijetu vode. Zato im pomažu da ljepše pjevaju, što je gotovo kršćanska misija. S njima je razgovarao sv. Franjo Asiški – ptice su mu zobale riječi iz usta, on pak njihov cvrkut. Messiaen mu je samo bio dobar učenik koji je približnom vjerno zapisao učiteljeve razgovore. Recite mi što je radost, pitao je i one su mu odgovorile. Kojim kablovima putuje? Možda bežično? Kome se treba javiti? I koliko to košta? Ali više se ne može razgovarati s pticama, čak ni onako kako je pokušao kineski umjetnik Zhang Huan kad je svoje golo tijelo namazao medom, posuo ga sjemenkama za ptice i potom se u žičanom kavezu izložio golubicama. Treba li ih baš tako privoljeti da razgovaraju s nama? Što? Eno ih i sad dolje, ispod prozora, zoblju. Povazdan. Odlete malo na granu, pa se spuste. I opet zoblju. Ne rastu, ne debljaju se, pjev im je jednak, bile site ili gladne. Zoblju, a nemaju što. Zimi kosovi uvjeravaju zemlju da je bogata, da nije osiromašila zato što je uvenula trava, što je s drveća opalo lišće, što je hladna i čini se da umire. Ti si privlačna, dovikuju joj i ponovno je kljucaju, prave otvore za toplinu. Treba li vjerovati tim stvorenjima u crnome? Glad u njima zalog je istine. Drago mi je što ptice i ja nikad nećemo moći razgovarati. Govorim, a nemam što, nemam kome. Otud privlačnost među nama koju niti jedan razgovor ne može zamijeniti.