Zbiljka | Miroslav Kirin

O VRANI
(koja me rano jutros dočekala na vrhu police s knjigama i nije ni trepnula)

Sunce nema izbora, želi se ogledati čak i u tekućem izmetu
ptice na podu. Gotovo sam nasrnuo jezikom na njega.
O, kako bi to bilo jadno! Ne možeš na izmet jezikom, čak
ni u Pasolinijevom filmu. Izmetu se ništa ne može, sam se
proizvodi, sam ide na tržište, sam umire. Vrano, u tebi stanuje
sunce, jer ono ne može stanovati u samome sebi. Znam zašto
si došla u ovu biblioteku – prekopavati po smeću. Nisi došla
posrćući za slijepim Borgesom. Jedno bi te njegovo osvrtanje
uništilo, danima bi ti perje letjelo naseljem. Pratim te tragom
izvrnutih kanti za smeće. Mora da sam negdje skrio to svoje
smeće, zašto bi inače došla? Ta svađa između vas dvije, to
kriještanje na stablu katalpe punom grozdova bijelog cvijeća,
dovela te ovamo. Ne može drukčije, iz svoga smeća ulijećeš
u tuđe. Misliš da je život podnošljiviji ako postoji taj drugi.
Imaš dva oka, jednako kao i ja, ali kada me promatraš, promatraš
me mojim očima. Tvoje ti ne pomažu, zanijele su se ljepotom
mirnog travnjaka do kojeg možda više nikad nećeš doprijeti.
Ako ispod njega počiva more, ne znači da si ti galeb. Možda
da se zaputimo nekamo zajedno? Trebalo bi moći letjeti, i
moći se nositi s tim smećem u kljunu, u ustima, u ušima.
Zar izbor uopće postoji?
Eno ga, zrcali se na suncu!