Zbiljka | Miroslav Kirin

O VJEČNOSTI

Ni pitanje postavljeno pauku ne bi urodilo plodom.
I sam plod, prepušten vremenu, prestaje biti plod.
Mišljenje da pauk čeka muhu čista je zabluda, kao i mišljenje samo.
Ne čeka on nju, ona čeka njega. Iz njezinog se zatka rađa pauk. Koji je
potom poždere, s razumijevanjem za vrijeme. Zna kako je biti
zatočen u njemu. Muhi je lako, oblijeće oko njegove mreže, prelazi
razdaljine duboke kao svemir. Pauk jedino mora napraviti mrežu,
i kad je razapne, čeka. Ovisi o muhinom poimanju vremena. Bila je
na mnogim knjigama. Čitala poeziju, medicinske enciklopedije,
dječje sastavke o majci. To traje. Poslije čitanja nožicama si utrlja riječi
u tijelo, kao posljednju pomast. Jer gdje joj se upiju, tu više neće
moći disati. Upravo na nožicama nosi riječi Stephena Hawkinga.
Krajičkom oka, jednim od stotinu zrcala, vidjela ga je kako se
mukotrpno premješta s jednog kraja sobe na drugi. Zamalo se zaledila
u zraku, prestala letjeti. Zuj je gotovo stekao slobodu, riješio se
ovisnosti o tijelu, ostavio ga za sobom. Možda je to krajnji smisao:
osloboditi se tijela? Utrljat će i njegove riječi u svoje tijelo. Zajedno
će početi umirati, on u njezinom tijelu, ona u njegovim riječima.
Tko će izmjeriti razmak između njihovih smrti?