Zbiljka | Miroslav Kirin

O STOLCIMA

Stolci, čemu se žrtvujete? Kada vas je zapravo pomilovala
milost vjere? Živite od težine drugih, jer vlastite nemate?
Čija je ispovijed uz kavu bila najmučnija, ili najzabavnija,
još niste doznali, i to vas drži na mjestu. Posve je besmisleno
da koncem svoje noćne smjene konobarica izlazi kako bi vas vezala
lancima. Ionako nikamo ne biste otišli. Svugdje vas čekaju slične
priče. No nitko nikome ne vjeruje. Konobarici je vaše vezivanje
posao, mora to činiti, nije da u njoj nema ljubavi za vas, mora,
ostat će bez posla. Po vama će, kada sve utihne, skakati mačke
kako bi se parile. Psi će se provlačiti između nogu kako bi se
pomokrili. Padne li snijeg, učinit će vas vidljivima. Inače vas,
skutrene u mraku, nitko ne vidi. Kao crno ste roblje na dnu broda
što još plovi prema Americi. Snijeg dođe kao pobuna, lanci učas pucaju,
lijeću zrakom kao morske lastavice. Zamišljam kako potom stolci
jedan po jedan odlaze, svaki svojim putem. Opraštanje ne traje dugo,
predugo su bili zajedno, nemaju si više što reći. Ostajem sjediti
na jednom od njih. Već je topliji, toplina mog tijela postala je i njegova.
Nismo li možda zamijenili uloge? Pa sam ja stolac koji razmišlja
o propuštenoj prilici da ode s drugovima dok je još vrijeme, dok još
nije svanulo i ponovno se pojavi konobarica. A stolac je postao ja,
kojega je neka ljudska nužda istjerala iz kuće i sad toplinu svoju dijeli
s onim koji je tuđu težinu uvijek spreman podnositi.