Ticala | Jelena Zlatar Gamberožić

UZIMANJE

Ti silaziš niz puteljak kao filmska zvijezda sa skupim sunčanim naočalama na licu, ne gledajući okolo, ali svjestan svakog pogleda. Svaki tvoj korak je odmjeren, usmjeren i važan, on govori o tebi, on govori za tebe kao tvoj glasnogovornik. Kosa ti je nehajno razbarušena: bolje je tako. Trud se ne smije primijetiti. Hlače su malo ofucane. To je važno. Nije ti stalo do izgleda: ono bitno i vrijedno, duboko je zakopano negdje u tebi. Samo, gdje? Ponekad malo proviri i zasjaji, ali treba kopati. Treba se potruditi. Mnogo je i onog drugog: obješenjačkog, buntovnog, bonvivanskog. Potrudiš se i to pokazati, iako je najvažnije svima dati do znanja da je u dnu tebe najskupocjenije zlato. Jasno je da ga svi koje susretneš jedva čekaju iskopati. Gledaju te sa željom, divljenjem, uzbuđenjem. Čak i ako se njihovi pogledi ne skupljaju na tebi kao rojevi, zamišljat ćeš da su tu. Da bi upravo ti, svojim dubokim, značajnim očima, mogao srušiti u blagu izmaglicu svakoga tko bi ti se usudio dovoljno približiti.

Zanima te kako izgledaš, koliko ćeš postići i kada ćeš to postići. Zanima te što misle o tebi i koliko će te hvaliti. Zanima te pisati da bi mogao pisati o sebi, slikati da bi mogao slikati o sebi, glumiti da bi mogao glumiti sebe. Zanima te prenijeti svima na svijetu kakvu kavu voliš. Kakav seks preferiraš. S koliko si godina naučio voziti bicikl. Nitko i ništa te ne zanima ako nema što reći o tebi. Ruku na srce, to su bitne stvari. To si ipak ti. A ti, da hoćeš, mogao bi biti… ali nećeš. Skroman si. Za sada, dovoljno je ovo što jesi. Filmska zvijezda u nastajanju koja se spušta do kafića popiti kavu. Ovaj put s predanom publikom. Sa mnom.

Sjedaš i naručuješ. Razmišljaš jesi li privlačan konobarici, jesi li ispao dovoljno cool, dovoljno sposoban, dovoljno smiren. Je li „Kavu s mlijekom, molim vas“ zazvučalo dovoljno muževno, a opet toplo? Sa smeđim šećerom, naravno. Bijeli nije dobar za želudac. A važno je u kakvom je stanju želudac, da se ne bi prenapregao, ili, ne daj Bože, zabolio.

Naočale skidaš po uigranom ključu: zamah ruke, ni prevelik, ni premalen. I, već su tu te tvoje oči, sada ogoljene, koje skeniraju ljude. Tko je danas u ovom kafiću? Netko tko bi mogao biti od koristi? Kakve? Netko tko bi te mogao obožavati? Bolje im je. Jer ako nisu ovdje, čemu onda silaženje, čemu ova kava? Na taj način ne smiješ gubiti svoje vrijeme.

Zatim me primjećuješ: oho, i ja sam tu.

Dakle, da vidimo. Što ja znam i što ja mogu? Kojim svojim dijelom mogu trenutno najviše poslužiti? Već si ponovo u sebi, prepipavaš svaki svoj dio, od glave do pete, pomno i pažljivo ih u mislima dotičeš i masiraš, razmičeš i razmišljaš što im je potrebno: koji dio moje pažnje, mojih misli ili mojeg strpljenja?

A ja ti u tome pomažem, stručno i pametno.

– Kako si? – pitam brižno.

Važno je pitati, približiti se tebi i u mislima te zibati u velikoj kolijevci mašući ti iznad glave perima i hraneći zrnima grožđa.

Tada možeš krenuti. Tvoja prekrasna usta mogu oblikovati riječi. Tvoji unutarnji dijelovi sretni su, prozvani. Možeš reći kakve si volje bio neposredno nakon buđenja ili kako te nekako neugodno pogledala prodavačica u dućanu kada si tražio još malo veći kruh. Kako ti taj-i-taj ipak nije želio učiniti petu uslugu po redu koju si tražio. Iako, to nisu usluge. Taj-i-taj bi trebao biti sretan što je uopće u kontaktu s nekim na tvojoj razini. No oprostit ćeš. Što uopće možeš u ovom svijetu nego praštati, stalno, svima? Nećeš valjda mrziti. Netko kao ti prašta gotovo svakodnevno, jer ljudi jednostavno ne razumiju. Ni tebe ni tvoju umjetnost, a pogotovo tvoje riječi. Rekao bi da su grozni, ali čemu uopće trošiti riječi na njih?

Sunce se poigrava tvojim licem i počinje ti smetati. Naočale vraćaš natrag i zamoliš konobaricu još jednu čašu vode. Ako ne dođe, poludjet ćeš. Posluga je nemoguća. Ovaj kafić je toliko ispod onoga što zaslužuješ. Mislio si se žaliti, ali previše si fin, previše pristojan.

Prekrižiš zato nogu preko noge i zapališ cigaretu uz uzdah.

Ljudi jednostavno ne rade dovoljno i ne slušaju te, u tome je problem. A ne znaju stvari napraviti sami. Kada bi svi radili ono što trebaju, ono što ti misliš da trebaju, ti bi postigao toliko mnogo više. Ovako, kvragu. Ali ne, ne zamjeraš nikome. Pa ti si iznad zamjeranja. Dobroćudan, i tako pun idealistične naivnosti prema svima.

Vrijeme prolazi u mojem suosjećajnom kimanju i komentarima koje ponekad dopustiš. Nakon što te pomalo umori pričanje o sebi, ušutiš. I očekuješ. Očekuješ od svijeta, od mene, od konobarice. Barem to da ti donesemo komad papira na koji bi mogao nastaviti zapisivati. Kako te izuzetno razočarala ta-i-ta. Nije shvatila da bi ti morao dobiti više od ostalih. Kako to ne shvaća? Kad je sve postalo toliko bez pravih kriterija da ne iskačeš iznad ostalih svaki put?

Ako već ne donosimo taj papir, zašto se ne raspitujemo o tome kako je tvoj zub? Još prije nekoliko dana rekao si da te boli.

– A ja sam… – pokušam.

I krrrc! Osjetim čudno pucanje. Stolica na kojoj sjedim se zaljulja od tvojeg pogleda i moram se primiti za stol da održim ravnotežu. Nešto nije u redu. Skrenula sam s tvoje struje svijesti. To nije opcija. Slušaš dok možeš povezati sa sobom. Slušaš dok možeš reći ja u idućoj rečenici. I uvijek uspijevaš.

– Mene to tvoje ne zanima – kažeš povrijeđeno i tvoje fino porculansko čelo se mršti u razočaranju.

Kako sam samo mogla biti tako neoprezna, tako potpuno bezosjećajna?

Ipak, danas imam cilj. Želim ti pričati o nečemu. O nečemu posebnom, drugačijem. Želim da se zajedno udubimo u to nešto što nema direktne veze ni sa mnom, ni s tobom, ni s nama. Želim ti reći da možda ima. Pričati o tome kako nešto funkcionira na drugom kraju svijeta, izvan našeg obzora i dosega, o nečemu što ne možemo povezati ni s čim što nam je poznato, ni s čim što smo ikada dodirnuli, okusili ili opipali. Kako bi to bilo, ha? Pričati o nečemu što toliko ne razumijemo, što djeluje toliko nestvarno, fantastično i čudno da nas plaši? O nečemu što najvjerojatnije nikada nećemo vidjeti. Želim da se nagnemo nad to kao nad nepoznatu životinju, da mu posvetimo sat, dva. Samo toliko. Je li previše, ako uzmemo u obzir sve ostalo vrijeme koje imamo na raspolaganju i koje ćemo najvjerojatnije posvetiti tebi?

Samo, ti ne pričekaš ni sekundu da razmisliš o nečemu ako to nisi ti, sam, u nekoj barem varijanti, u nekom iskrivljenom zrcalu. Tvoj svijet je samo onaj unutar tvojih zidova, unutar onoga što toliko voliš, što zoveš sobom; tvoj svijet je svaki tvoj titraj, orgazam, svaka tvoja riječ dok je sa zanosom izgovaraš. Ljubav, izgovaraš toliko dublje, toliko poetičnije od ostalih. Ja, najčudesnija riječ u ovom jeziku.

Oko tebe, učini mi se na ovom snažnom suncu, zatvara se velika prozirna kocka koja te istovremeno čuva i ograničava. Zatvoren si, zagrađen u njoj i iz nje gledaš i njušiš uokolo u potrazi za onim što na brzinu možeš uzeti, ukrasti izvana prije nego što se vratiš. Tvoj njuh je mnogo bolje razvijen od tvojega vida. Namirišeš za sebe ono što možeš strpati u usta ili u džep. Plijen zatim u kocki pažljivo razmotaš, a zatim raskomadaš i uzmeš ono što ti treba. Ostatke bacaš u kanalizaciju. Hodaš uokolo s tim preciznim radarom, svojim njuhom, koji te uvijek upozori na ono što možeš ugrabiti. Ponekad, nakon što je raskomadaš, shvatiš da u tvojoj lovini zapravo nema ničega za tebe. Bijes tada šikne iz tvojih očiju. Na taj način, koliko puta si već sam sebi to rekao, ne smiješ više gubiti vrijeme.

Uzimaš mnogo i stalno. Gledam te kako to uvijek činiš, kako uspijevaš, kako svijet postaje neiscrpno vrelo iz kojeg se poslužuješ. Divim se tome. Svjedočim tome kako brineš za sebe, kako na glavu stavljaš kapu od najfinije vune i u svakom razgovoru nježno potapšaš svaki dio svojih misli i osjećaja, a pogotovo svoje tijelo. Kako se ugodno griješ na tuđim vatrama i strastima. Kako u bilo čijem trudu pronađeš komade ukusne hrane za sebe. Kako slatko mljackaš dok konstatiraš da ipak nisi dobio ni približno dovoljno.

A onda se događa nešto čudno, nešto što me zbunjuje.

Što više uzimaš, to si prazniji. Umjesto da te sve što uzimaš ispuni, učini debelim, velikim, iskusnim i vine u plodnost u kojoj bi stvarao i davao, davao i stvarao, sve si tanji, manji, i pogled ti je sve razočaraniji. Na tvojem su licu tuga i nemir koji se ne daju prikriti. Tvoja glad je sve veća. Kosti lica se čudno izobličuju u hijenski cerek.

Gdje onda sve što uzmeš odlazi? Što činiš s tim? Preobražava li se to u nešto novo i ako da, u što?

Jer, kada se preciznije zagledam, u svojoj kocki ostaješ samo ti, potpuno sam. I sve proždrljiviji. Slina ti curi iz usta kao bijesnom psu, a lovački pogled nazire se već izdaleka.

Sve to ti govorim i ti slušaš. Ipak se radi o tebi. Dok tumačim, osjećam se loše jer mislim da možda griješim. Da stvari vidim pogrešno, ružno. I ti se čudiš. Kažeš da to nisi primijetio. Ne razumiješ gdje se to vidi. Vide li i drugi, brineš se. Je li još netko to spomenuo? Čini ti se da ti je danas frizura dobra, bih li te mogla prije nego što nastavimo par puta fotografirati? Tek toliko, jer nemaš mnogo svojih fotografija. Ne voliš se pokazivati.

I zatim, ako sve i jest tako kako sam rekla, onda i ja sigurno imam nešto od toga, kažeš.

Razmišljam. Što imam od toga?

Oduvijek si bio takav. Nikada nisam imala ništa od toga, ali sam te predano obožavala.

A sada, iako te više ne obožavam, nije da te mrzim. Ne osjećam ništa više.

Iako to nije važno.

Neće te dokrajčiti ni moja mržnja, ni nečije obožavanje.

Neće te dokrajčiti ni sve ono što si uzeo, a ni oni koji su ti to dali, kada shvate što se dogodilo i počnu oduzimati ili se čak osvećivati.

Izgleda da te izigralo i izjelo, a uskoro će te dokrajčiti, nepovratno i bez mogućnosti pomilovanja, upravo ono što te tako brižno čitavo vrijeme čuvalo i hranilo.