Ticala | Jelena Zlatar Gamberožić

SPISATELJSKA

Dragi,

Nadam se da si dobro. Zapravo, znam da si dobro jer ti si ekvivalent za „dobro“.

Znam, dugo ti se nisam javljala ni odgovarala na tvoje upite o tome kako sam i jesam li dobro, još otkad sam otišla na ovu dugu spisateljsku stipendiju. A ta stipendija je pravi paradoks. Reći ću ti zašto.

Jer ja mrzim pisati.

Znam, znam. Pišem godinama, napisala sam mnogo knjiga, čak sam ti ih i poklanjala, sa slatkim, samozadovoljnim posvetama, ali stvar je u tome što je pisanje za mene jednako smrti.

Naime, dok pišem, ne živim. Ne osjećam ništa oko sebe. Uronjena sam u slova. Nema ničega. Ne postoje boje. Ne postoji krv. Ne postoje ljudi. A nema ni mene. Mislim da me ima jer ja sam ta koja oblikuje riječi i rečenice, ali zapravo, to nije stvarno. To je siva tvar, ono što mozak zna, racionalizira i analizira, ponavlja i melje, ono što ruke odabiru na tipkovnici laptopa i ono što pokušavaju prenijeti na papir, a samo katkad i prenesu. A to nije ništa. Djelić, možda. Možda čak ni toliko. Izvitopereni, iskrivljeni djelić. Koji je često samo obična, uređena i dorađena laž. Očito im zvuči dobro, kada su me odabrali i odabiru za daljnje usavršavanje pisanja, ali samo ja znam istinu. Znam da je to lakrdija. Manipulacija, točnije rečeno. Znam što treba napisati i onda to i pišem. Znam tko što želi čitati i dobro znam za koga pišem. Tužno, zar ne? Da me to barem veseli. Ali čak nema ni veselja.

Pakao je, da sumiram, pisanje. Vječno pisanje. Crno na bijelom. Slaganje misli i rečenica u glavi i zatim prebacivanja na papir. Hod po vlastitoj osamljenosti, gladeći je pritom, gledajući je kako raste, kako je sve veća i sve snažnija i kako se otima, divlja i nadobudna. Kako me odvaja od svijeta, od svega. Pisanje je uranjanje u nju, kupanje u njoj, danonoćno.

Što da radim s njom, s mojom osamljenošću? Mogu je opipati kao veliki plašt oko sebe dok hodam, dok gledam kroz tramvajski prozor. Nemam s kim razgovarati o njoj. Pisci se drže svatko za sebe, svatko u staklenoj kocki vlastite samoće. Nema prolaza.

S čitanjem je drugačije, dapače, suprotno. Čitanje je ulaženje u tuđi svijet, voajerstvo s pristankom. Čitanje je skidanje plašta. Krišom, u privatnosti vlastite sobe i vlastitih misli. Čitanje hrani pisanje, ali ne onako kako se obično misli, da bi se usavršio izričaj, jezik i ostale floskule. Hrani ga da bi se barem na trenutak pobjeglo od težine samoće, ako nema drugih ljudi oko tebe, a nema. U situaciji kao što je moja, jednostavno nema.

Hladno mi je u ovoj, stranoj zemlji. Kaputi ne pomažu. Deka nikad nema dovoljno. Nagomilavam ih jednu na drugu noću, dok u prevelikom mraku pokušavam zaspati, ali i dalje osjećam kako mi se lice i ruke sleđuju ako ih izvadim van. Prostor oko mene kao da se pretvara u led i taj led je možda najbliže onome kako se osjećam iznutra.

Jednu noć sam sanjala da se spremamo na vožnju u tvom autu. U snu, iščekujem taj trenutak kao najradosniji u životu. Ti ćeš držati volan u rukama i gledati u cestu, tek tu i tamo ćeš se okrenuti prema meni i osmjehnuti, kao na našem početku. Sjećaš se? Došao si po mene autom i onda smo se odvezli u snježnu noć, u sigurno. Gledala sam kroz stražnji prozor kao dijete, zahvalna čitavim svojim bićem što me odvodiš u vožnju po snijegu. Gledala sam tvoj mirni profil, oči u kojima se nije naziralo ništa prijeteće, ništa tužno ili teško. Samo mir i zadovoljstvo što smo sami.

Činilo mi se kao da brišeš moju tugu.

Koju tugu?

Znam da si se uvijek pitao koju. Da ti nije bilo jasno zašto sam toliko tužna.

Znaš koju: ovu. Koje se neću riješiti nikada, kako izgleda.

Strah da se strop spušta sve niže nad mene i da će me uskoro zgnječiti.

Da u drugoj sobi spava čudovište koje će me uskoro dohvatiti.

Da je užarena lava sve bliže mojim nogama koje koračaju po uskom užetu iznad nje.

Nema načina da izađem iz te more, osim da uđemo u tvoj auto.

Ne znaš o čemu govorim?

Uz tebe se nisam bojala. Jednostavno. Ušli bismo u zaštitno polje. Ne shvaćaš što je zaštitno polje? To je kupola u koju noćne more nemaju prolaza. Štit koji si ti, nekako, stvarao. Oaza koja me štitila od mene.

Kako?

Ne znam. Nešto se događalo, uveo si me u nešto što nisam mogla zanemariti. U nešto od čega se nisam mogla otrgnuti. Pokazao si mi izvor koji je ubijao moje košmare. Noćne more o kojima oduvijek pišem.

Želim ti napisati kako je bilo nakon tebe, što se događa posljednjih deset godina.

Ne živim. Pišem.

Zašto?

Jer te nema.

Kada pišem, to znači da sam ranjena. Da sam u bolovima kakvi se rijetko viđaju. Savijena na zemlji, da patim, da ne živim, da ne mogu ni s kim razgovarati. Sramotno je biti ranjen, razumiješ li?

Nisam željela pisati, znaš to. Počela sam kad si otišao. Morala sam nekako dalje. Mislila sam da je najbolje zapisivati.

Ne ponavljaj se. Stvori radnju. Obogati jezik. Piši kratke rečenice. Jasno i razgovijetno. Budi objektivna. Budi subjektivna. Piši iz srca. Pisanje je zanat. Nauči.

Okej. Shvatila sam. Nije tako velika nauka biti mrtav.

Ne prepoznajem se. Nismo se vidjeli jako dugo. Bi li me ti sada prepoznao?

Ako da: tko sam ja? Tko sam bila? Kako se vratiti? Daj mi siluetu, skicu, i pokušat ću se nacrtati do kraja, onakva kakva sam bila kraj tebe.

S tobom sam znala kako funkcionira svijet i hodala sam po gradu pažljivo i polako. Nije bilo žurbe. Nije bilo razloga za tugu. Mislila sam da je to to, da smo ugrabili toplinu.

Bila sam razmažena. I više od toga. Bila sam sretna.

Sjela bih na bicikl i uputila se tvojoj kući. Već bi mi po putu, negdje na biciklu, postajalo lakše. Teret bi se slijevao s mojih ramena poput vode. Poznaješ li taj osjećaj? Kako bi se slika tvog doma približavala, zrak bi postajao topliji. Pod ispod mene također. Kao i ulice i zgrade oko mene.

Nadomak tvoje kuće, više me ne bi bilo. Ne onakve kakva sam krenula. Do tebe bi došla druga osoba. Ne znam tko, ali nju sam voljela. Bila je mirna kao jezero. I nije imala straha.

Ta „ja“ nije pisala.

Odlazak od tebe uvijek je bio povratak u onu sebe koju ne volim. U sebe u kojoj ne vidim sretnoga kraja. U sebe koja ne može ono što može ona „ja“ s tobom.

Slova su tuga koja teče iz mene. Nemoj se zabuniti i pomisliti da time tugu zatvaram na papir. Nema oslobođenja. Nema izlaza. Nema rasterećenja i nema radosti.

Ima pisanja. Samo pisanja.

Kad bi mi barem zabranili da pišem. No papir trpi sve. Uostalom, tko bi mi zabranio?

Možda jedino ti, ako bi me stavio u auto i odvezao nekamo gdje ne mogu dotaknuti mobitel, papir ili olovku.

Kad bi se barem odlučio vratiti. Jednostavno – doći.

Mislila sam da te netko može zamijeniti, ali ne može.

Svi drugi potiču moje pisanje. Oni misle, svi misle, da želim postati spisateljica. Da to već jesam.

A ja se samo želim osloboditi pisanja.

Zato, ako vidiš moju sljedeću knjigu, ne daj se zavarati.

Ne vjeruj ničemu drugom osim praznom papiru koji ćeš jednom, nadam se, dobiti od mene.

Tek onda ćeš znati da je sve u redu.

U onom trenutku kada više neću morati napisati ni riječ.

Tvoja.