Ticala | Jelena Zlatar Gamberožić

KUKE

Albert se ne sjeća što se dogodilo neposredno prije nego što je pao u nesvijest.

Zna da je bio vani i popio dva pelinkovca u klubu svojeg najboljeg prijatelja – to je sve što mu se probija kroz svijest dok se budi na podu kluba. Prijateljevo zabrinuto lice nadvilo se nad njega u izmaglici. Ostale ljude ne prepoznaje. Zabrine se da je možda povraćao. Ne bi volio da su ga ljudi vidjeli kako povraća nasred kluba po sebi ili, ne daj Bože, po njima. Tko zna što bi frendovi mislili, o ostalima da i ne pomišlja, a kad bi se vratio doma onako smrdljiv, starci bi ga ubili.

(„Nemaš više petnaest godina Alberte, studij je skoro iza tebe!“)

Čega se još sjeća? Izašao je van, u taj klub, nakon dugo vremena. Zapravo, izveli su ga. Mislili su da mu je to potrebno nakon onog što mu se dogodilo.

Drugi prijatelj prilazi mu s čašom vode i podiže mu glavu.

– Stari, jesi dobro? – pita ga tiho.

Albert kimne glavom. Nije smio piti pelinkovac, koliko mu je puta otac rekao da mu alkohol škodi.

(„Imaš šezdesetak kila, Alberte. Znaš li koliko je to malo za momka? Jači vjetar mogao bi te otpuhati.“)

– Molim vas, raziđite se, sve je u redu – kaže njegov najbolji prijatelj ljudima koji su se već počeli povlačiti s mjesta događaja.

Albert uzme gutljaj vode. Voda ima slatkast okus u njegovim ustima. Možda je pomiješana s krvlju od udarca u lice? Ne osjeća bol. Osjeća samo da mu je glava od stakla, da bi se mogla razbiti u mnogo komadića ako opusti vrat. Zamišlja svoju glavu kako pada s ramena kao staklena kugla, i krhotine po podu. Ljude koji se izmiču komadima stakla, srećom, obuveni. Ipak, nada se da mu je s licem sve u redu. Ne bi bilo dobro da dođe kući krvav, razbijen ili ispovraćan. Nikako ne bi bilo dobro.

Što još? Ah, da. Otac mu je umro prekjučer. Srčani udar. Jutros je bio sprovod.

Pokušava osjetiti noge, protegnuti ih i podići se, ali ne može. Kao da su od gume. Slabost osjeća i u rukama, čaša je teška poput utega. Još će malo posjediti na podu, popiti koji gutljaj vode. Prijatelji su oko njega, sve je u redu.

Dakle: otac je mrtav. Majka i on stajali su kraj lijesa na sprovodu. Oni s jedne, a svi ostali s druge strane. To je bio prvi put u dugo vremena da je majka izašla negdje sama, bez oca. Dok je lijes uz prikladnu glazbu polako tonuo u zemlju, promatrao ju je pored sebe stalno se pitajući gdje je otac, zašto nije pored nje, zašto je ne smiruje i ne utišava njezine jecaje. Ili barem ne govori Albertu da je utješi. Ili da nije prikladno odjeven. Da se nije rukovao sa svima koji su došli. Da vijenac nije dovoljno velik. Stavio je ruku oko majčina ramena, a ona je spustila glavu na njegovo. Svećenik je tješio sve prisutne time da će svoga brata uskoro susresti u kraljevstvu Božjem. Albert je spustio glavu vrlo nisko, ne želeći gledati nikoga od prisutnih. Povrh svega, otac je bio ateist. Ovaj svećenik dodatno bi ga razljutio.

(„Ovaj sprovod je sramota, Alberte.“)

Dakle: oca više nema, majka je u lošem stanju, prijatelji su ga izveli van da se malo opusti. Posljednjih dana bilo je zbilja stresno: osmrtnica, izbor glazbe za sprovod, veličina i boja slova na nadgrobnoj ploči, kupnja grobnog mjesta za četvero (iako je njih samo troje: otac, majka i on), vađenje svih očevih stvari na uvid da bi ih se na kraju ostavilo točno tamo gdje su i bile. Košulje, brijaći pribor. Knjige. Cipele. Majka nije željela maknuti čak ni očeve cigarete iz ladice. Dozvolila je Albertu samo isprazniti pepeljaru.

Što još?

Ah, da. Žalovanje.

– Alberte, kako si? – slušao je sa svih strana posljednja tri dana.

Kopao je po svojoj nutrini u potrazi za odgovorom. Nešto je nedostajalo u njemu, to sigurno. Otišlo je s ocem, kako bi se to možda pjesnički reklo. Nešto se ispraznilo s njegovom smrću i izašlo iz Alberta, kruto, teško i tamne boje.

Samo, nije točno znao što je to. Vjerojatno organ koji svatko od nas nosi, „roditeljski“ organ, mislio je. Izraste u nama još pri rođenju, ako su roditelji tu, naravno, jača i mijenja oblike kako rastemo i kako se odnos s njima mijenja. Mijenja i položaje u tijelu. Nekada se nalazi na vrhu jezika, a nekada u dnu želuca. Albert ga je najčešće osjećao u plućima kao crnu grudu prošaranu crvenim kapilarima. Grudu koja mu je disanje često činila nemogućim.

Poželi izaći iz kluba i sjesti na klupu. Ljeto je. Toplina će ga umiriti, razbistriti mu misli.

– Izašao bih malo… – počne govoriti, ali glas mu zazvuči čudno. Snažno odzvanja u njemu kao da je prostorija ispunjena jekom.

Prijatelji kimaju s razumijevanjem dok se on nesigurno pridiže. Samo da mu se dignuti s tog poda i sve će biti lakše. Noge ipak poslušaju. Strašno su tanke, primijeti dok ustaje. Mora raditi na učvršćivanju bedara, otac ga je toliko puta na to upozorio.

(„Alberte, slab si, nejak, nikakav. Počni vježbati što prije.“)

Pasti u nesvijest u klubu, kako neugodno, pomišlja dok izlazi na svjež večernji zrak i sjeda na klupu. Što ako otac sazna?

Ali da.

Otac to više ne može saznati.

Ponovo ga ispuni nejakost, a organi mu se učine obješenima i mlitavima kao u lutke. No osjeti još nešto: dosad nepoznatu opuštenost koja mu se poput slapa spusti iz glave preko grla sve do želuca, prepona i nogu. Organizam mu ulazi u stanje mira, pomisli, kao nakon rijetkih susreta s marihuanom, koji bi sigurno bili češći da se nije bojao očeve reakcije kad bi saznao. Osjeti kako mu se kut usana širi u smiješak, a noge poprimaju lakoću. Njegovo tijelo djeluje odvojeno od njega i počne ga jako zanimati što će sljedeće napraviti.

Sjedne na klupicu i pogleda iznad sebe u mračnu krošnju. Prođe rukom kroz kosu. Trebao bi se ošišati, otac mu to stalno ponavlja.

(„Izgledaš kao djevojka. Smanji taj žbun na glavi. Nije ni čudno da se baš nijedna ne zanima za tebe.“)

Ali. Otac to više ne može ponavljati. Otac je, kako bi se reklo, otišao. Zauvijek. Napustio igralište. Ostavio majku i njega. „Sa žalošću obavještavamo…“, „U najdubljoj tuzi obavještavamo…“. Ne, „Javljamo svima poznanicima…“, „Objavljujemo…“? Kako je ono išlo, kako je glasio tekst osmrtnice? „Iznenadno preminuo“? „Blago i u snu preminuo…“? „Naš dragi otac, suprug…“? Ne sjeća se točne formulacije, iako su se majka i on potrudili da sve izgleda savršeno. Birali su riječi satima. Albertu se to činilo nepotrebnim, sve je ionako bilo dio jedne te iste šprance.

– To je najmanje što možemo, Alberte – ozbiljno je rekla majka.

– Da, mama – odgovorio je poslušno. – Najmanje što možemo.

To je i posljednje što moramo, pomislio je.

U grudima osjeti snažan nanos, kao udarac vala u suhe stijene koji je odlučio popuniti rupu nastalu nestankom „očevog“ organa. Ne sjeća se da je ikada osjetio nešto slično. U prvi mah osjeti da će ga nanos udaviti, ali zatim, kako se počne povlačiti, učini mu se da se u njegovim plućima skuplja još nešto. Nešto što bi mogao nazvati uzbuđenjem. Nešto slično onome kada je u srednjoj školi saznao da je primljen u glumačku skupinu, samo njih desetero u konkurenciji od tisuću, i da će biti pripreman za…

(„Ne dolazi u obzir da zanemariš školu zbog tih gluposti.“)

… predstavu koja se trebala izvoditi po čitavom svijetu. Otac to nije dozvolio. Osjećaj naglog uzleta zamijenio je pad.

Nešto manji ushit osjetio je kada je upisao Dramsku akademiju.

(„Ekonomija je ono što ćeš studirati, Alberte. Zaboravi glumu.“)

Pretpostavio je takvu očevu reakciju. Nije pogriješio.

Što još? Ah, da. Sljedeći tjedan ima ispit na faksu, uvjet za sljedeću godinu. Samo, studij ekonomije ga uopće ne zanima. Gadi mu se provođenje vremena tamo, slušanje o financijskim modelima. Završit će ga, to se razumije samo po sebi, ali ne želi se baviti ekonomijom. Otac mu je već pronašao posao u svojoj firmi, pa se mora pripremiti.

(„Radit ćeš tamo. Ne želim čuti ni riječ.“)

Dakle: očeva firma, financijsko upravljanje, teretana, šišanje. Tim redom? I odustajanje od glume, čak kao i od hobija, što posebno boli, kao kuka između plućnih krila.

(„Svoje slobodno vrijeme nećeš trošiti na idiotarije. Je li to jasno?“)

Pretpostavlja da je otac u pravu. U jednom trenutku, treba se prilagoditi svijetu oko sebe i pripremiti na to da više ne smije ovisiti o starcima. Financijski ili ikako drugačije.

(„Ne, Alberte. Već si se odavno trebao prilagoditi.“)

Da, tata, pomisli mireći se sa situacijom i razmišljajući o ispitu. Mora reći ocu kada je i što obuhvaća. Ali. Otac je umro. Naglo, u snu. Prekjučer. U miru božjem. Umro je. Mrtav je. Ne može ga prijaviti u svoju firmu. Ne može ga ispitivati od čega se sastoji ispit.

Ne može mu zabraniti da ode u glumačku grupu.

Albert gleda u svoje ruke. Bijele su, s jako izgrizenim noktima.

(„Znaš li što to govori o tebi?“)

Osjeća kako iz njega nešto izlazi, ona gruda bolno zarivena u njegovo meso, u predio oko pluća. Kao da se iz njega izvlače konci. Konci? Ili ipak nešto mnogo bolnije. Igle? Ne… deblje je od igala, čak i onih za pletenje. Nešto kao… kuke? Prvo iz jednog plućnog krila, kuka koja je zabodena duboko u mekanu masu i učvršćena tamo. Sada tu kuku nešto, blagi ljetni zrak ili nevidljiva ruka, izvlači van iz dubine. Bol je jaka kao ništa što je dosad osjetio, ali nakon što kuka prođe kroz kosti i kožu i nađe se izvan njegovog tijela, Albert više ne osjeća ništa. Dotakne se lijevo po grudima, u blizini srca, po predjelu gdje je do prije nekoliko trenutaka osjećao bol, ali, naravno, nema krvi ni bilo kakvih ožiljaka. Isti proces uskoro osjeti desno u grudima. Debela, željezna kuka započinje svoj put. Veća kuka od bilo koje koja postoji, zabodena tako da mu je ukliještila čitav gornji dio trupa.

– Samo polako – želi reći nevidljivoj ruci koja vadi kuku kroz bljeskove boli. – Ako uspijemo…

Ni druga kuka, nakon što izađe iz njegovih pluća, ne ostavlja trag. Albert blago trlja grudi rukama. Zatim promatra tlo ispod klupe. Možda su kuke sa sobom izvadile pluća ili barem jedan njihov dio. Možda je očeva gruda negdje na travi, razmrljana. Želi vidjeti kako izgleda. Pipa po mraku ispod sebe. Nešto mora biti tamo, osjećaj da mu je nešto izvađeno iz unutrašnjosti je prevelik. Ali na podu nema ničega, a mrak je pregust da bi išta vidio.

(„Kuda gledaš, Alberte? Kao muha si bez glave!“)

Albert prestaje dirati pod i protrlja svoja tanka bedra. Ogleda se oko sebe dok njegova gusta kosa pleše oko njega. Ne može procijeniti koliko dugo već sjedi na klupi ispred kluba. Shvaća da mora kupiti nove hlače, ove su izlizane i stare.

(„Hodaš u prnjama kao neki klošar, Alberte.“)

Opet pogleda prema krošnjama, kada ga prene zvuk mobitela. Mama.

– Umirem od straha! Zašto se ne javljaš? Izgubili smo tatu, ne bih podnijela da ti se nešto dogodi! – majčin glas šušti u slušalici, isprekidan. Shvaća da je ona na rubu suza.

Albert prolazi rukom kroz kosu koja mu se petlja pod prstima.

– Sve će biti sjajno, mama! Ne brini se – izgovara prije nego što razmisli o značenju svojih riječi.

S druge strane slušalice ne čuje ništa. Shvaća što je rekao. Val krivnje ga obuzme, pa brzo ustane i doda:

– Htio sam reći da je sa mnom sve u redu. Uskoro ću doći doma.

S druge strane začuje uzdah i prekid veze.

O, jebote, pomisli Albert. Noge su mu vrlo lagane, kao i cijelo tijelo koje kao da se pretvorilo u mjehur od sapunice. Poželi skočiti visoko u zrak, tek toliko da vidi koliko bi se vinuo. Osjeti kako mu srce ubrzano kuca. Pita se kako bi bilo sada napraviti sto sklekova. Bi li mogao? Ili bi bilo bolje trčati? Trčati sve do doma, a onda još dalje. Kupiti mami cvijeće na dolasku. Shvati da pocupkuje u mjestu, kao da se sprema na maraton. To je to, pomisli.

To je to.

Sutra će ponovno krenuti u glumačku grupu, a zatim opet pokušati upisati Dramsku akademiju, naglo shvati. Nije li vrijeme upisa? Deveti mjesec? Majci neće ništa reći. Zatim će se, ako upiše Akademiju, odmah ispisati s ekonomije. U očevu firmu neće ući ni pod prijetnjom oružja. Ošišati se neće barem godinu dana, kosa mu se sada čini poput prijateljskih krila s kojima bi mogao poletjeti do vrha krošnji koje promatra. A teretana? Ona ga neće vidjeti nikada.

Slap djetinjastog zadovoljstva oblije ga. Osjeti kako je mokar od njega.

Naravno, postoji mogućnost da se na Akademiji ne snađe. Da mu gluma neće ići. Da je ekonomija ipak bila logičan, najisplativiji izbor.

(„Kad mene jednom ne bude Alberte, nećeš se snaći ni par dana. Vjeruj mi.“)

Usne mu se razvuku u osmijeh.

– Ali tebe nema, tata. Nema te već par dana – izgovara Albert tiho u mrak.

Svjetla prijateljeva kluba pale se i gase naizmjenično. Boje se mijenjaju: žuta, bijela i crvena. Nitko ne izlazi iz njega i nitko ne ulazi. Možda bi se trebao vratiti, nastaviti piti, zagrliti prijatelje, reći im da je sve u redu. Da je sve stvarno u redu. Vjetar u granju zašumi jače. Albertu se pluća pune zrakom.

– I znaš što još, tata? Nikada te više neće biti – kaže malo glasnije.

Pogledom potraži mjesec. Izgleda kremasto, jestivo i nježno. Sivi oblaci čitavog ga prekrivaju, a zatim se pomiču s njega, ostavljajući ga samog. Vjetar koji jača vjerojatno najavljuje kišu. Ono što vidi od mjeseca djeluje mu kao osjetljiva unutrašnjost, pluća ili srce koje želi dotaknuti i sačuvati.

Osvrne se oko sebe. Drveće šumi blago i pomirljivo. „Čitavo vrijeme me veliki vjetar nosi okolo“, prisjeti se poslovice koju je davno čuo. Je li otac u vjetru, negdje oko njega, u atmosferi, u miru koji izvire iz guste trave? Ljudi pričaju da voljenu osobu osjećaju oko sebe dugo nakon što je više nema. Da je osjećaju u dodiru vjetra. U čaši iz koje piju vodu. U jutarnjoj svjetlosti. Je li i otac sada negdje oko njega?

Ne čini se tako.

Ova trava je nešto drugo, mjesec je neki drugi, a i vjetar, to nije više vjetar koji ga nosi okolo. To je vjetar koji obilazi njegovo tijelo i puni ga slatkim sadržajem, snagom koju nije ni slutio da ima. Začepljuje rupe u njemu, mekan kao vata. Zgušnjava ga i otvrdnjuje, stvara osovinu od njega.

U grudima osjeti širenje koje mu obuhvaća čitavo tijelo, a zatim ga nadilazi i poput velikih usta guta u sebe.

Ako nastavi osjećati to širenje, boji se da će se raspuknuti i ponovno onesvijestiti, ovog puta na livadi ispred kluba. To je, dakle, bio taj osjećaj neposredno pred nesvjesticu. Snažan i moćan poput koraka šumskog diva. Osjećaj širenja do raspuknuća, bubrenja i rasta. Naglog, nemuštog i nerazumnog rasta. Uklanjanjem grude, pluća su se oslobodila i sada se nadimaju tako snažno da se Albertu čini da se već povećao za barem par brojeva. Ponovo će se srušiti od te sile koja je odlučila napraviti rošadu u njemu.

Nije važno. Mogao bi padati u nesvijest zauvijek, izgubiti se u toj slatkoj epilepsiji do kraja života koji će provesti bez kuka zabijenih duboko u ono ružičasto i mekano u plućima, u njegove jastučiće, kuka od kojih mu je bilo nemoguće išta dosegnuti, ikada prodisati.

Što još?

Ništa više, hvala.

To je sasvim dovoljno do kraja života.