Ticala | Jelena Zlatar Gamberožić

LJETO ME JE VOLJELO

– Ljeto me je voljelo – kaže on polako.

Oko njegovog lica plešu sitni truni prašine. Bolnički jastuci puni su masnih mrlja koje u punom sjaju cvjetaju na suncu. Žmirka na krevetu svojim sitnim, vodenastim očima. Tanke bijele ruke je stavio ispod glave, a noge ispružio kao da će svakog trena početi raditi trbušnjake.

– Puna tri mjeseca? – pita ga ona, gledajući u dio koji je ostao od njegovog trbuha podno rebara nalik visokim izbrazdanim planinama; toliko visokima da bi se mogla popeti na njih. Razmišlja koliko je tanka granica između njegovog trbuha i leđa i bi li se slomio da se pokuša presavinuti u struku.

– Da – odgovara. – Posvuda sam vidio rascvjetale grane mogućnosti za bijeg.

Osmjehne se slabašno. Okrenuo se licem od sunca i širom otvorio oči koje joj sada izgledaju kao mutne lokve. Ne može odrediti gdje mu završava šarenica, a počinje zjenica, djeluje kao da ga netko iznutra puni vodom. Možda su njegovi organi postali kaša, pomisli. Bubrezi, srce, pluća, probili su svoje opne i sada se iznutra sudaraju, pretaču jedno u drugo i međusobno miješaju.

– Kakav bijeg? – gleda ga napeto i dodiruje svoj vrat.

On se pomakne i lagano se strese od hladnoće. Ma kakva kaša, u njemu više nema gotovo ničega, toliko joj je jasno. Tankoća koja ga je snašla, gotovo zaskočila u zadnja tri mjeseca koliko ga nije vidjela, znači da je sve iz njega nekamo izašlo. Njegovi unutarnji dijelovi su se pozdravili i napustili nastambu, goodbye i doviđenja. Ostala je samo koža, nekada čvrsta i tamna, a sada obješena svuda oko njega, bijela kao kreda, s plavim mjestima od uboda igala. Poželi uzeti škare sa susjednog stola i odrezati kožu koja visi, taj višak koji mu sigurno smeta, a i ružan je za gledanje. Čini se da ne bi kapnulo nimalo krvi na pod, u tom dijelu njegovog tijela kao da nema nikakvog protoka. Usta su mu suha i ispucala, a ostatak koji ga prekriva nalik krpama koje valja odstraniti. Jedino što se izdvaja je njegov glas: snažan i dubok. Glas koji iznutra drži na okupu ono što je ostalo. Glas koji još postoji, prkosi ostatku tijela i ne može ga se stišati.

– Zabavljao sam se dok sam im bježao. Dugo se već nisam zabavljao. – Riječ zabavljao izgovara polako, kao da je strano tijelo koje krvari u njegovim ustima. – Ali sada su kosci već počeli ciljati.

Glavu ugura dublje u jastuk i učini joj se da će se s njim stopiti. Njegova mala, bijela glava izdubit će jastuk i, kada ga ponovno pogleda, tamo više neće biti ničega.

– Kosci? – pita ga ipak.

Ne zna što se događa u ovom novom njemu, ako je to uopće on; što je ugledao i u koje se doba vratio. Možda se sjetio nečega što je davno vidio. Ne vjeruje da je on ikada bio na polju, taj gradski dečko, kako se sam često nazivao; da je ikada uživo promatrao kosce, samo možda na Van Goghovim ili čijim li već slikama u koje je često buljio. Iako, znali su se jedva osam mjeseci. Nije mogla biti sigurna. Nikada je nije zanimala težina slika, pjesama, snova, a sada je oko njega ta težina posvuda: kosci, polje, bolest kojoj mora svjedočiti, barem nakratko, bol u koju mora gledati, ovako izbliza. On, koji je istovremeno utišan i pojačan na neobjašnjiv način. Sve je to pred njom i dotiče je svojim tankim i opasnim prstima, poziva na uživljavanje i suosjećanje, premda već kasni kod frizera.

– Kosci koji rade u polju – objašnjava joj polako, kao malom djetetu, smiješeći se. – Oni rade to što moraju. Ciljaju me. Razumiješ.

Slovo „š“ zašušti blago u njegovim ustima i pričini joj se da je to opet pravi on. Poželi ga dotaknuti po usnama kao toliko puta do tada. Sjeti se onog osjećaja koji ju je oplahivao kada ga je dodirivala. Nije ništa drugo gotovo ni činila s njim nego ga doticala: po kosi, koži, usnama i očima. Njegovo tijelo, snažno i tamno, bilo je magnet za njezine dodire, za njezino sljubljivanje uz njega: rukama, usnama, nogama. Njezina vlastita koža bez njegove činila joj se nedovoljnom, nedovršenom.

No, ovo što sada gleda na krevetu nema veze s onim što je dodirivala. Tko je ovaj on koji leži ispred nje? Možda je pravi on ispod, a ovo je samo maska u koju su ga obukli, kao na filmu. I tko zna bi li ovo naizgled opušteno tijelo, bijelo, slabo i s lokvama umjesto očiju, trebalo njezin dodir jednako snažno kao što ga je trebao on?

– Prije su samo prolazili kroz polje sa svojim lukovima i strijelama, ne gledajući me. Ja sam pokušavao doći do cilja na svakakve načine, isto ne gledajući ih. To mi se činilo najpametnijim. Cilj je bio… – zamisli se – … jednostavno izaći iz polja. Pobjeći. Znao sam da sam spašen ako to učinim – pojasni.

Ona gleda kroz prozor u grane drveća što se svijaju na suncu. Čini joj se da bi bilo prekrasno kada bi kraj njegovog prozora rasla trešnja. Sada bi njezini blijedoružičasti cvjetovi ulazili u njegovu sobu kao rascvale grane mogućnosti koje je maloprije spomenuo. Kada bi barem ušle, presavinule se u plodnom padu i zasjenile ovog čudnog, izmijenjenog, uvredljivog njega.

– Činilo mi se kao da traže nekoga jer su gledali uokolo, ali mene nisu vidjeli – kaže umorno, a zatim promuklo nastavi. – Jurio sam kroz polja žita, sretan što me ne gledaju. Ponekad sam poskakivao od sreće. Imao sam tako mnogo snage. Nisam vidio što je iza žita koliko god sam se trudio, ali nešto je moralo biti, uvjeravao sam se. Izbjegavao sam ih vrlo spretno. Čim bih nekog ugledao, promijenio bih smjer i nastavio trčati prema kraju polja. Nisu se obazirali na mene. Znaš li koliko sam pretrčao? Kilometre i kilometre. Svakog od njih sam izbjegao, baš svakog. Mislio sam da pobjeđujem, da rasturam u toj igri.

Duboko uzdahne i ispusti zrak od čega mu usta proizvedu čudan ton, krkljanje koje dotad nije nikada čula. Lice mu oblije rumenilo, kao nakon velikog napora. Što će se još dogoditi, hoće li mu pjena početi izlaziti na usta, pita se ona gledajući svoj novi sat. Koža remena još uvijek miriše kao u dućanu i nada se da joj se miris bolnice neće previše uvući u njega i u odjeću.

– To me… zavaralo – kaže jedva i ušuti.

Nastavlja šutjeti i duboko disati. Ne zna što mu je i što da napravi, pa mu stavlja ruku na čelo. Odmah je pomiče. Nije očekivala da će mu čelo biti toliko vruće, kao da ponovno proživljava ta tri mjeseca trčanja bez odmora po neposijanom žitu. Zamišlja njegove kosce i žito, predano trčanje do cilja. U misli joj se uvuče slika maratonskih trkača kada dotrče do cilja i protrče preko trake s visoko podignutim rukama u znak pobjede. Mišićavi, jedri trkači koji nakon čaše vode mogu trčati još dugo. Njihova ponosna i nasmiješena lica.

– Što te zavaralo? – pita ga, osjećajući da joj se u glas uvlači nestrpljenje.

Iz čaše je izlila malo vode na tkaninu i prislonila mu je uz čelo. Čini joj se da mu temperatura raste iz trenutka u trenutak, ali ne želi zvati doktore, ne još. Želi da joj kaže sve, do kraja. Nejasno osjeća da sličan razgovor više neće voditi i da je pristojno saznati što se dogodilo. Nema potrebe vraćati se k njemu. Učinila je sve što je mogla, a možda i više od toga. Tko to uopće može procijeniti?

On ponovno progovara, čudnim glasom, kao iz dubokog bunara.

– To, kako sam trčao. Kako sam mogao, kako sam ih sve izbjegao. Nisam ni mislio – pokuša se uzdignuti u krevetu i sjesti, s ostacima kose slijepljenima uz čelo i zamućena pogleda – da ću moći toliko trčati. Da mi je toliko važno pobjeći iz polja.

Traži njezin pogled i hvata je za ruku koju mu je prislonila uz čelo.

– Razumiješ? – ponavlja glasnije – Čitavo ljeto… to je užasno dugo, shvaćaš li? Zbilja sam se trudio. Vjeruj mi.

Ona povlači ruku iz njegove i s njegovog čela i u torbi potraži mokru maramicu kojom bi se mogla obrisati. Ne pronalazi je. Sjeti se lonca punog čaja koji je ostavila u stanu i iz kojeg se pušilo. Čim se vrati, uzet će onu najlakšu bež porculansku šalicu koju je dobila za prošli Božić. Žličicu meda. Možda malo limuna. Kima glavom gledajući ga.

– Eto, to je bilo to – nastavlja on – ljeto. A sada, svaku noć, čim krenem u trčanje, već me ciljaju. Podignu lukove i strijele visoko iznad glave i ciljaju prema meni. Zatim, baš onda kada pomislim da sam gotov, spuste ih. Trčim i dalje, ali sada me vide. Svaki od njih, svaki kojemu sam prije vješto izbjegao, sada luk i strijelu drži uperene prema meni.

Ušuti i vrati glavu natrag na jastuk. Zatvori oči. Rukom si pokuša rasplesti slijepljene vlasi, a zatim diše, duboko i mirno, kao da spava, mršteći se. Ona odlazi do susjednog kreveta i iz paketa mokrih maramica na kredencu uzima jednu. Brižno briše ruku i uređene nokte, jedan po jedan. Zatim vrati pogled na njega. Svojim vodenastim očima, sada otvorenim, promatra je šutke i ona zna da mora nešto reći, pokazati da prati njegovu priču, njegovo spajanje sna i jave. Inače bi se iz njegovih očiju moglo nešto izliti, iz njega bi moglo izaći to što još uvijek uspijeva, kao poklopcem, zadržati u sebi.

– Imaju li lica? – pita ga.

Njegove oči okrenu se prema stropu i ponovno se pokušava pridignuti, ali ne uspijeva.

– Nemaju. Obučeni su u bijelo, s kapama i dugim bijelim plaštevima. Nešto kao Ku Klux Klan. Samo, ne znam zašto kao oni. Ne znam što sam njima skrivio. Premda, uvijek sam imao nešto tamniju kožu.

Glas mu postaje isprekidan od napora dok se pokušava nasmiješiti i gotovo se potpuno pretvara u zastrašujuće šištanje koje, čini joj se, izlazeći iz usta, istovremeno u njima i nestaje. Valjda u blizini ima doktora, ako se počne gušiti. U hodniku čitavo vrijeme vlada potpuna tišina.

– Prije sam mislio da ću dospjeti izvan žita, do druge točke, ali sada znam da neću. Dizanjem luka i strijele me upozoravaju da je sve to uzalud. Tretmani i terapije, pokušaji osnaženja organizma, sve je besmisleno. Sljedeći je stadij odapinjanje strijela u mene. Smrt.

Dugo gleda u jednu točku.

A što ako se to događa, ako on već nestaje, upravo sada, pred njom, pomišlja ona naglo. Neće moći ništa. Misli joj, uostalom, otkako se ovo počelo događati, nisu bistre kao prije. Oko njih je bodljikava žica. Gledati smrti u oči, sjeti se rečenice, možda izreke. Ne može ona to. Mora se zaštititi. Mora postaviti nešto konkretno između sebe i kosaca koji s lukom i strijelom šeću po polju. Ali kako? Treba misliti o drugim stvarima. A ako se to zbilja dogodi sada, ako ga pogode, pokrit će ga plahtom preko glave, prekrižit će se i pozvati doktora. I onda izaći iz bolnice. Vani može obaviti sve razgovore. Ne smije ostati u toj sobi ni sekunde dulje nego što je nužno. Toliko shvaća. Čita to iz njegovih očiju, iz turobnog muka bolničkog hodnika, iz sunca koje se polako povlači s prozora i ustupa mjesto sjenama.

– Ne brine me smrt. Nego to kako sam naivno mislio da ću stići do cilja unatoč njima. Da sam jači. Da ću pobjeći.

Počinje se tresti čitavim tijelom u naglim trzajima i ona oprezno prebaci deku preko njega. Pažljivo, tako da ga više ni slučajno ne dotakne nijednim dijelom svoje kože. Još samo malo, odlučuje. Ovo ne smije potrajati. Što ako se vrata počnu zatvarati pred njom? Ako ne uspije pronaći izlaz?

– Ljeto. Tada sam slobodno prolazio kroz žito. Znalo je proći mnogo sati, a njih ne bih uopće primjećivao. Trčao sam i zadihano se osvrtao oko sebe. Nije ih bilo. Mislio sam da imam šanse. Ali uskoro bi se uvijek pojavljivali na horizontu. Nadao sam se da nisu oni, da su bjeličasti oblaci. Nisam bio u pravu. Pojavljivali bi se, prvo jedan, pa onda još nekoliko. Možda sam ih trebao gađati nečim, izraditi oružje. Ali sve što sam imao bilo je žito i mogao sam se samo skrivati u njemu. Kilometri i kilometri zlatnog žita… nekada bi bilo valovito u daljini, poput morskih valova. Poželio sam zaplivati. Kao ljeti, u moru. Satima, kao kad smo bili samo more, ja i sunce, ravno u lice. Sjećaš se toga, našeg jednokratnog, prvog i zadnjeg zajedničkog plivanja? Pokreti su mi bili kao tada, lagani kao da letim kroz nešto gusto. Ljeto me oduvijek voljelo. Nagradilo me zadnji put.

Njoj zazvoni mobitel. Zakoluta očima suosjećajno i nasmiješi se, a zatim se javi, dok ubrzano izlazi kroz vrata bolničke sobe. Na vratima mu zrakom pošalje poljubac. Njezine potpetice skladno i zvučno odjekuju hodnikom prvo u sporim razmacima, a zatim brže, kao ubrzani metronom, sve dok se konačno ne izgubi svaki zvuk.