Ticala | Jelena Zlatar Gamberožić

ČETIRI GODIŠNJA DOBA

Zima

Početak je tih. Ne događa se probijanje opni ni rušenje zidova. Nema vrištanja ni cirkuske muzike. Početak je blag, kao padanje snijega. Ne čujem ništa. Slika se zaledila na tebi.

Tvoje lice ne otkriva mnogo. Smireno je, zamišljeno. Kada me ugleda, nasmiješeno.

Upoznavanje teče polagano. Otkrivam tvoje tijelo i kosu. Spore pokrete i precizne rečenice. Smiješan hod koji često imitiram pa se dobroćudno mrštiš. Nezgrapno ulazimo u nas. Ti nemaš skrivenih misli. Ulaziš kao dijete. Govoriš ono što misliš i napraviš ono što si obećao. Ako ti se čini da si nekoga povrijedio, tvoje smeđe oči se oblikuju u tugu. Daješ sve što imaš.

Nadam se da nikada nikoga nisam povrijedio, kažeš.

Ne vidim kako bi mogao, odgovaram i grlim tvoje već drago, poznato tijelo.

Uvodiš me u sve što poznaješ postupno i pažljivo. Pokazuješ mi sve što imaš. Sve što znaš. Sve koje voliš. Pratiš moje reakcije, ali ne očekuješ brda i doline. Uzimaš koliko mogu dati. Ne tjeraš me ni na što. Ne nagovaraš.

Skroman si. Iako mnogo toga znaš i možeš, s tim se ne hvališ. Ovo je moja kuća, moj vrt, moj automobil, kao da kažeš, bez posesivnosti ili taštine. Ponosan si samo onda kada učiniš neku dobru, ispravnu stvar. Sve što želiš jest raditi mnogo, davati mnogo, učiti mnogo.

Dano mi je nešto neobično, pomišljam prije spavanja. Netko tko vrijedi. Razmičem kosu s lica u ogledalu i promatram se s čuđenjem. Želim zahvaliti na tome, ali ne znam kome.

Tvoja poruka na mom mobitelu svijetli duboko u noći: Samo sam ti htio napisati da mislim na tebe. Daješ mi neobičnu, ozbiljnu snagu. Tlo se oko mene mijenja, pretvara u čvrstu podlogu. U oslonac kakav nisam osjetila nikada prije.

Razoružavaš me.

Proljeće

Gradimo, smireno i svakodnevno. Ti nikada ne ostavljaš na cjedilu, nikada ne lažeš, nikada se ne poigravaš. Kraj mene si noćima: dok plačem, vičem, smijem se, dok ne znam što bih sa sobom. Čvrsto si uz mene, beskrajno postojan. I onda kada nemaš što reći, pružaš ruku prema mjestu gdje opipavaš moje srce i dugo je tamo držiš. Želiš da znam da si tu.

Učim voljeti sitne stvari. Tvoje polupokrete: kada rukom kreneš prema džepu ili glavi, ali zatim se predomisliš i vratiš je. Tvoj prolazak rukom kroz kosu, nakon čega je ona uvijek malo raščupanija. Kimanje glavom uz šaljivu grimasu. Tvoje diranje po prsima i rastezanje nakon što si taj dan mnogo radio. Način na koji spavaš. Uvlačiš dim cigarete. Na koji me grliš. Na koji mi prilaziš, uvijek nasmiješeno i sporo, kao da imamo sve vrijeme ovoga svijeta. Počinjem se nadati da imamo.

Sve cvate. Zeleno, bujno. Gradiš oko nas čvrstu zlatnu ogradu koja nas štiti od svega. Tvoje lice postaje nešto poput mojeg kompasa, ono u što gledam, zamišljena, radosna ili nervozna, svaki dan, svaki put pred san. Uvijek je drugačije. Na njemu pronalazim jedva vidljive bore, a u tvojoj kosi prve sijede vlasi. Na tvojem licu mogu zadržati pogled dulje nego na bilo čemu drugome. Kako je moguće da nečije lice krije toliko mnogo različitih izraza?

Odlazimo na izlete u planine. Zelenilo je u punom jeku. Ljubimo se i beremo cvijeće. Na vrhu, povjerim ti što želim i koliko mi mira i tišine za to treba. U tvojem blagom, prisutnom pogledu pronalazim taj mir. Luku za sve moje brodove koji u tom trenutku neizvjesno talasaju na pučini.

Volim pričati s tobom o svemu jer tako mnogo promišljaš o stvarima, kažeš.

I ja s tobom jer osjećam da te poznajem bolje nego što sam ikoga ikada poznavala, odgovaram.

Zelenilo i toplina me obgrljuju. Čini mi se da nikada više neću osjetiti hladnoću.

Ti znaš biti sam sa sobom. Naslućujem to po načinu na koji jedeš ili se tuširaš. Pažljivo proučavaš svijet, kao da ga vidiš prvi put. Nikada nećeš postati ogorčen, pomišljam. Kada si sam, jednostavno si sam: nešto radiš, gledaš, čitaš. Nikada ne pričaš o drugima. Ne ljutiš se ni na koga, ne mrziš nikoga, ne zamjeraš nikome, ma što se dogodilo.

Koliko god ga tražila, ne mogu naći razlog da te odbacim.

Ljeto

Započinjemo zajednički, sve zajednički. Naš stan, naš suživot. Nekada smo umorni, nekada ljuti, nekada nikakvi, ali znam da ćemo svaku noć biti zajedno. Da ću zaspati duboko u tvojoj kosi.

Prolazi naše ljeto. Na trenutke presretno i uzbuđujuće, lebdeće i puno, a na trenutke nesretno i upitno, prazno i besciljno.

Provodimo ga na moru, u brodovima i dodirima. Prolazimo razne lokacije, bezbrižno, a opet brižno, sjedajući u trajekte ili na autobuse, jedva čekajući da se vidimo, udišemo i razgovaramo. Nekada je teže, a nekada lakše.

Mijenjam se. Ne cjepidlačim kao prije, ne tražim ljude kojih nema u ljudima kojih ima i počinjem prihvaćati stvari takve kakve jesu.

Sve može biti zabavno. Samo moraš pustiti smiješnim stvarima da se dogode, kažeš.

Puštam ih da se dogode tebi, odgovaram i oboje se smijemo.

Gubim svoju oštricu, obranu koja me obavijala pri svakom koraku, pred svima koje sam susretala. Počinjem pomno osluškivati svoje tijelo. Kada mi kaže da legnem, onda legnem. Ništa mu više ne uskraćujem. Fini baršun u kojem sam ušuškana čuva me od svega izvana, ali, na neki neobjašnjiv način, čuva me i od mene same.

Nadam se da će to blago iscjeljivanje potrajati. Zapisujem osjećaje. To kako mi se čini da je ovo rast. Tihi, raskošni rast. Da se pretvaram u stablo.

Toplina je stalna. Ne pomiče se, ne ustupa mjesto ničemu drugom. Čini mi se da ću na njoj s vremenom omekšati, opustiti se, otopiti.

Međutim, počinjem se meškoljiti. Nepostojanje oscilacija počinje mi smetati. Toplina je draga i ugodna, ali i ljepljiva. Zaglušujuća. Ne mogu se više pomaknuti od plutanja po utrobi sigurnosti koju osjećam. A moram. Želim. Ne smijem zauvijek ostati na mjestu. Koprcam se i unezvijereno osvrćem oko sebe u potrazi za novim, za različitim. Za oštricama kojih nema miljama oko mene. Želim ih samo još jednom dodirnuti.

Izlazim na prstima kroz vratašca naše zlatne ograde, iako se još uvijek jednom rukom za nju držim. Ne mogu u drugo, u novo, a ne mogu ni natrag u naše. Promatram horizont. Na njemu nema ničega, dok je ono naše prepuno. Miriše na sve što smo okusili, što smo otvorili, što smo izgradili. Unutar ograde je sve što će mi ikada biti potrebno, shvaćam. To je nepromjenjivo. Stvorili smo nešto što će ostati, što nije ovisno o vremenu i prostoru.

Ipak se nečujno udaljavam. Iskradam se. Bježim.

Praćena sam tvojim razočaranim pogledom. Tvojom tugom koja me raspolavlja po sredini i ostavlja krvav trag. Daleko od naše ograde, osvrćem se. Svuda je mrak osim tamo. Ogledam se.

Da me barem nema. Da me barem nikada nije ni bilo.

Jesen

Zajedno s prvom jesenjom kišom, vraćam se u naš stan. Prazan je.

U svakom kutu iz njega me gledaju tvoje mirne oči. Promatraju me pozorno, upitno i bespomoćno. Kako sam to mogla napraviti, otići?

Gdje si? Budim se usred noći i tražim tvoju ruku. Nema je.

Pokušavam drugdje, s drugima. Ali nedostaje mi ono mekano, toplo.

Trudim se vratiti natrag. Kucam, prvo pristojno, a onda udaram na sve strane: po našoj ogradi; tvojim vratima i prozorima. Otvaraš, umoran i udaljen.

Stalno sam tužan, kažeš. Ali to više nije tvoja stvar.

Želim ti pomoći, odgovaram. Dopusti mi.

Moram nešto učiniti, ili ne, moram učiniti sve, ali što točno? Osjećam čudnu paralizu. Ispred mene si, ali ne znam prodrijeti kroz tvoju tugu. Gledam tvoj krevet i stare ručnike na vješalicama u kupaonici i čini mi se odjednom sjajnom idejom uzeti te ručnike i počistiti sve; od tvojeg hodnika do dnevne sobe, od kade do sudopera. To bi bilo nešto, sigurno, ali bi li ti išta značilo? Zaključam se u kupaonicu da razmislim. Ugledam tvoju staru žutu majicu ispod umivaonika, u kojoj si prije spavao, a sada je, izgleda, koristiš za pranje poda. Boje mi se počnu mutiti ispred očiju. Tvoja samoća razlijeva se po čitavom prostoru, od majice se širi preko animiranog filma kojeg gledaš, lomi se na hladnjaku koji si polakirao u crno i zaustavlja na tvojem stolu na koji si preselio kompjutor.

Sada znam što trebam učiniti: trebam ti reći da osim tebe i tvog mira, naših polica koje si montirao, kuhinje koju si oblijepio tapetama, našeg kvrgavog kreveta i najčvršće ograde na svijetu ništa nije imalo smisla.

Zaustim, hvatajući tvoj pogled.

Nema prodora kroz njega. Zatvorio si vrata.

Nema veze. Sjednem pred zatvorena vrata.

Čekat ću.

Čekat ću zauvijek.

… i zima

Zima ponovno stiže.

U našem stanu prve pahulje. Neprobojna tišina.

Sve je uređeno, promijenjeno, pomaknuto.

U stanu seks, smijeh, moje ruke, moje biljke.

U stanu novo, nepoznato, pomičuće, inspirativno.

U stanu pričanje, promatranje, radost. Novi dodiri, nove slike.

U stanu novi ciklus.

Novi početak, nova nada.

I ti.