Ticala | Jelena Zlatar Gamberožić

VATROMET

– Manipuliraš sa mnom! Što zapravo hoćeš?!

On nastavlja i tako to traje.

A ja se trudim.

Koprena umora je već dugo na mom licu i niže, oko mojih dojki, u kojima već danima osjećam neobično stezanje kao da su stiješnjene limenim oklopom. Opipavam ih onako kako je prikazano na Internetu i u brošurama i tražim nešto, kvržicu ili sličnu abnormalnost, ali ne pronalazim ništa. Ponekad, dok kružim dlanom preko njih, učini mi se da je koža na jednom mjestu, sasvim lijevo na lijevoj dojci, zategnutija i deblja nego na ostalima, ali to je možda samo dojam. Dojke su oble, male i pravilne. Njihova površina je blijeda i glatka. Što je ispod površine, ne znam.

Nakon susreta s njim, osjećam prenapregnutost u mišićima, kao nakon dizanja tereta. Moj je mozak, kad se rastanemo, orašasta površina zagrijana do usijanja.

– Kad smo zadnji put bili sretni zajedno? Veza bi trebala biti zabavna! Dvoje ljudi bi trebali uživati u svemu!

Slažem se i pitam se zašto se moje tijelo ne slaže, zašto se toliko napinje u njegovoj blizini. Sjednemo li negdje pojesti sendvič, gledam kroz zamagljeno staklo kao utopljenik i uvijek, baš uvijek zamišljam da sam tamo nekim drugim poslom. Na neobaveznom sastanku s kolegama. S prijateljicom, nakon duge šetnje pored rijeke. S mamom, na brzom ručku, usred kupovine.

To se mijenja jedino kad mi se približi i blago me poljubi ili primi za lice. Napeta žica u meni tad se opušta. Svaki djelić kože poleti u susret jagodicama njegovih prstiju. Teret mi spada s ramena, diže se s vrha moje glave. Ne znam što mi poručuje tijelo ni napetošću ni opuštanjem. Kada bi barem moglo govoriti.

Poslije, pred spavanje, dok s glavom na jastuku promatram smog u noći, buka tijela se smanjuje. Organi se opuštaju, a misli svode na blage obrise: Tmina. Zvijezde. Tišina.

Umor je ipak najgori. On dolazi uredno, nakon napinjanja. Prišulja mi se bez pravila i najava. Zatekne me u miješanju variva. Jutarnjoj vožnji do posla. Pri tuširanju. Zgromi me naglo i silovito. Prišapne jedno kratko: besmisleno je, nakon kojega mi udovi otežaju, a u glavi se najavi šum koji blokira sve daljnje planove o pokretima. Promašenost koja me prelama mučna je i otporna kao smrtna bolest.

Svejedno se trudim. Želim napraviti od nas dvoje nešto poput vitraja s crkvenim motivima svete mise: ruke sklopljene u molitvi, šarenilo halja raznih svetaca. U pozadini Bach. Miris tamjana. Boja smeđeg drveta. Mir koji obavija sve nas koji prisustvujemo, koji smo u tom trenutku bezrezervno vezani u molitvi. Nema natrag, nema naprijed. Tamo smo, klečimo, pjevamo. Zajedno, što god nas snašlo. A snalazi nas.

– Sputavaš me! Zašto me stalno kontroliraš?

Želim reći da ne mogu kontrolirati ni svoje disanje, a kamoli njega. Udisaji me zbunjuju: slabi su i osjećam da ne ulaze dovoljno duboko u mene. Znam da su prije bili jasniji i da sam se budila odmorna. Pri buđenju, osjetila bih da mogu jako udahnuti i započeti dan s mnogo zraka u plućima – oko mene su se otvarala različita vrata s dugačkim hodnicima. Vidjela bih cestu s automobilima kilometrima u daljinu. Velike prazne dvorane. Sve je bilo prostor u kojem sam mogla zamahivati.

Sada nema zamaha, ali zato ima vitraja. Radim ga zato da bi ga on mogao razbiti. Naglo, šakom. Dok sagnuta pokušavam sakupiti šarene komadiće po podu, kreće sva sila njegovih niskih udaraca zaodjenutih u riječi. Mora se osigurati da neću ustati. Bori se prljavo, drugačije ne zna. Udara kako zna i umije, naslijepo, samo da me izbaci iz ravnoteže. To je sigurno neka borilačka vještina, pomišljam. Ali ne znam koja. I ne znam pravila. Možda je jedino pravilo da pravila nema, a cilj je jedan: nokautirati protivnika. U tom slučaju, bolje je da legnem i pravim se mrtva.

Kada se umori od udaraca, pokušam ja. Ne udarati riječima, samo ih izreći. Ali ne ide mi. Sjedim, a u glavi mi se magli. Dišem teško, a grudi me žuljaju i peku ispod majice kao da ih netko po bradavicama dotiče kipućom žeravicom.

Kroz gustu maglu, čujem njegov glas:

– Zar ne smijem uzeti pauzu? Zar se ne smijem ne javljati? Što je ovo, samica za dvoje?

To se, dakle, trebam zapitati: moram li ga kontrolirati? Kad već ne mogu sebe? Moram li ga kontrolirati jer ništa u djetinjstvu nisam mogla? Moram li ga kontrolirati jer sam žena? Žena koja teritorij obilježava kontrolom? Privlačenjem pažnje i zahtjevima? U meni nema plodnog tla za ta pitanja. Ona ostaju visjeti između neba i zemlje, na tankim konopcima. Neće se pomaknuti tjednima, sudarajući se u ljuljanju s jedne na drugu stranu, stvarajući u mom mozgu čudan, mukli zvuk.

Magla oko nas sve je gušća, a predmeti sve manje vidljivi i nejasniji, kao da se naglo smanjuju. Moj vidokrug suzio se u rupicu svjetla iz koje čujem samo jedan zvuk – njegov glas. Nejasan, preglasan. Njegove riječi su i dalje šamari kroz mutno.

You have a right to remain silent, but I wouldn’t recommend it, sjetim se citata s nekog feminističkog sajta.

I šutim.

Što bi rekle one koje su taj sajt radile? One sigurno u grudima ne osjećaju ovo čudno kuckanje, ali možda zato ne znaju da treba pregrmjeti neke stvari. Treba preživjeti oluju, nakon nje stiže sunce. Vitraj ne može nastati u jednom danu, ni u njih šesto. Treba mnogo više vremena. On će se lomiti, on se lomi svakodnevno. Sva stakalca treba pokupiti s poda i namjestiti onako kako su bila. I tako svaki put.

– Idem, ujutro imam nešto – kaže on i uzima svoje stvari.

Želim se pomiriti, barem djelovati pomirujuće. Važno je da ne ode ljutit, tada stvari pucaju brže, rasparaju se po sredini kao pretanka tkanina. Tražim po pamćenju, prebirem, udicom pokušavam izvući nešto što bi mu bilo zanimljivo.

– Želiš li vidjeti moje slike s otoka? – pitam brzo. – Na fotiću su mi.

Nećka se. Gleda tvrdo ispred sebe, a ja iskorištavam trenutak, uzimam fotografski aparat i brzo tražim. Pokazujem mu fotografiju s trajekta.

– Gle, trajekt. Uvijek se osjećam slobodno na njemu. Nekako… slano i vječno.

Pogleda me s čuđenjem.

– Mislim, more je… taj zvuk valova. Postoji oduvijek i postojat će zauvijek, zar ne?

Ušutim.

Nije dobro. Gleda me kao da pričam sasvim nepoznatim jezikom.

Kao što me gledao i posljednji put kada je odlazio, a kada sam mu pokušala objasniti.

– Premaglovita si – rekao je na kraju. – Ja stvari više volim bačene kao komad krvavog mesa pred sebe.

Gledala sam ga zadivljeno, pitajući se hoću li ikada biti takva. I, ako postanem, ako stvari doista postanu takve, ako se počnemo gađati komadima riječi i znakova, hoću li mu onda ikada uspjeti pokazati što zapravo želim?

– Ti si kamilica – rekao je tada, kada je zadnji put odlazio.

Zatim je ustao i uputio se prema vratima. Sjećam se njegovih leđa dok je obuvao tenisice. Polučučnja, nogu savijenih u koljenima. Htjela sam nešto reći, možda ga čak i zagrliti i nasloniti se na njega, ali samo sam tiho spuznula s kreveta na bijeli čupavi tepih i nastavila tamo sjediti nakon što su se vrata zatvorila.

Nije se vratio toliko dugo da sam pomislila da se neće vratiti nikada. Nakon što je jedan dan ipak nazvao, odlučila sam da ću ovaj put uspjeti – da ću naći nešto što će ojačati sve ove godine provedene zajedno. Bit će to rečenica. Putovanje. Ljetovanje. Nešto što će ga priljubiti uz mene. Zašiti uz moju kožu.

No, nisam uspjela. Činilo se da se opet udaljava.

Zato ovaj put ne smijem pogriješiti jer sada također ustaje i odlazi prema vratima. Moja uloga nije bila dobro odigrana. Moglo je to i bolje, kolegice, sljedeći put se malo više potrudite, čujem glas duboko u sebi. Idem za njim. Ne smijem ostati u sobi. Na vratima kratko zastane i kaže:

– Fotografije su bile fora. Ostalo… – i glavom polako okreće lijevo-desno.

To je siguran pad, pomislim. Drhtim i pitam se što će sada biti.

Izlazi. Gledam u prazno stubište. Susjedi su za ogradu zavezali bicikle. Mračno je. On silazi stepenicama u par skokova i zatim ga više ne vidim. Trebam li trčati za njim kroz tamu?

Okrećem se natrag, prema hodniku i neodređeno krenem prema kuhinji. Prilazim zdjeli s voćem, ali nemam snage podignuti ruke, rezati kore. Čini mi se da bi se zbog naglih pokreta ruku nešto u mojim dojkama rasprsnulo. Možda bi se razlile po kuhinji. Moram smanjiti titranje u njima. Moram čuvati snagu za vitraj. Ruke su nakon skupljanja i slaganja stakalaca drhtave i udaraju po prostoru nekoordinirano, ali su i zadovoljne. Jedino tada znaju da su učinile nešto korisno.

Ogledam se po stanu i ulazim u kupaonicu. Uzimam ogledalo. Oči su mi nadsvođene gustim crnim obrvama. Lice je nametljivo, kao da traži nešto od ogledala, odgovore ili možda tek savjet. Trebaš se još više potruditi, savjetuje me ogledalo nijemo. Vitraj nije nastao za jedan dan. Prinosim ogledalo bolnim grudima, ali prene me zvuk izvana. Ostavim ga na perilici rublja, izađem iz kupaonice i pogledam kroz vrata balkona.

Vatromet.

Već dugo nisam vidjela vatromet. Jedini put što ga se potpuno jasno sjećam bio je kad sam se prvi put napila. Pokušala sam hodati po ravnoj bijeloj crti koju je netko kredom na podu nacrtao za mene. Vatromet je u pozadini divljao, tako mi se činilo. Svi su mi se smijali i dobacivali. Bila sam uvjerena da ih zabavljam i da ćemo postati bliski: mladost, zabava, boje na nebu, pijanstvo koje se lomi u smijehu prijatelja. Ispala sam smiješna.

Gledam kroz mutno staklo. Crnilo noći prošara crveno i žuto. Točka sužavanja u mojoj glavi kroz koju se čuo samo zvuk njegova glasa, počinje se širiti. U pokrete mi uđe blaga lakoća, kao nakon visoke temperature. Oblijeva me tiho veselje. Boje iskaču, zatitraju i nestaju na noćnom nebu. Prozori balkona su prljavi, primjećujem, iako sam ih nedavno prala novim sredstvom za staklene površine. Ne znam kako stvoriti red, kako stvari održati potpuno čistima. Trebam se još malo više potruditi, ali sada to nije važno. O tome ću misliti poslije, kada šarenilo završi.

Mogu vidjeti i najsitnije detalje, gotovo sve nijanse palete. Zelenu, ljubičastu, plavu. I tanke, obojene linije koje ostaju nakon vatrometa. Poželim da potraju i već osjećam čudnu nostalgiju zbog toga što će proći. Svaki put kada krene, kada se novi cvijet počne razlijevati nebom, osjetim val nade, kao da će u tom trajanju nastati ona misao, onaj osjećaj, formula koja će promijeniti stvari.

– Ti si kao vatromet – govorio je nakon prvih zajedničkih noći. – Ne znam koju boju bih volio vidjeti prije. Sve u tebi, oko tebe, užasno je uzbudljivo.

Tada bi me počeo ljubiti, a nešto u meni bi se počelo razlijevati. Njegove ruke počele bi kružiti mojim tijelom brzinom i spretnošću od kojih bi se sama sebi počela činiti sasvim sitnom. Patuljkom, kojega treba svući i zatim s njim činiti što ga je volja. Tijelo bi se uredno gnijezdilo uz njega, čineći sve što je od njega zahtijevao.

Zvuk vatrometa ispunjava mi pluća novim zrakom. Vatromet je ljepši od vitraja. U njemu ima više života. To su isto stakalca, ali ona koja probijaju mrak. Koja mrak čine manje mračnim.

Sjedam na krevet. Gledam kroz vrata balkona i slušam fijuk kroz noć. Uhvatim se kako pozorno gledam u svoje noge. Pored kreveta su čizme koje sam izula kada smo ušli. Čizme su visoke, do iznad koljena, tamnozelene boje. Oblačim jednu i polako je prstima odmotavam prema bedru. Ruka mi klizi s unutrašnje strane bedra po crnim najlonkama. Desno od sebe i dalje čujem vatromet, ali ne želim se sasvim okrenuti prema njemu. Obavija me čudna budnost.

Oblačim i drugu čizmu, dižem se i skidam majicu preko osjetljivih grudi.

Stojim nasred sobe u crnim najlonkama i čizmama, gola od struka na više. Na grudima osjetim lagan lahor vjetra i napravim jedan korak, zatim drugi i treći. Osjećam uzbuđenje dok koračam kroz sobu. Grudi mi blago poskakuju svakim korakom ili su to tek trzaji, ali bol u njima se smanjuje. Vatromet vidim ispred sebe kada koračam prema balkonu i čujem iza sebe kada koračam prema kuhinji. Gore pa dolje, kao na modnoj pisti. Čizme imaju visoku, debelu, gumenu petu i u njima se osjećam stabilno. Sigurno.

Čizme, najlonke, golotinja. Sve brže prolazim kroz sobu. Osjećam da moram proći određeni broj puta kroz nju prije nego što vatromet stane. Zatvaram oči i čujem samo zvuk. Koraci su mi žustri i osjećam kako mi ispod pazuha počinje probijati znoj.

Uskoro klizim s jedne strane prostorije u drugu, bez ikakvog napora. Čini mi se da sam prešla iz jedne dimenzije u drugu, iz jednog stanja u drugo. U ovom stanju, misliti na vitraj čini se gubljenjem vremena. Čemu vitraj, kad treba proći toliki broj koraka brzinom od koje mi se čini da ću početi hodati visoko iznad tla?

Pomislim na njega. Postoji li u njemu uopće nešto za mene, u tom gustom i, sigurna sam, neukusnom njemu? Zamislim da ga moram svesti na zalogaj, na okruglicu. Kušala bih ga i ispljunula prije vremena. Gorku, pokvarenu masu.

A postoji li u meni, ovoj mačkastoj, goloj, lebdećoj meni, nešto za njega?

Zvuk polako postaje tiši i nepravilniji. Nagonski otvaram oči. Shvatim da sam okrenuta prema balkonu i da boje zamiru. Hodam puno sporije, ali i dalje se krećem naprijed-natrag po sobi. Konačno stanem i gledam kroz staklo. Više ne vidim nijanse, pa otvorim vrata balkona i izađem u ljetnu noć. Svjež zrak oblije mi tijelo dok promatram iscrtano nebo.

Vatromet skončava. U nekim se trenucima kroz mrak pojavljuju još samo male, blijede i kratke točkice, a zatim i one nestaju. Svjetlo točkica osvjetljava moje gole grudi bijelim, sve slabijim svjetlom. Zvuk se više gotovo i ne čuje.

Sjetim se trenutka kada sam shvatila da ću odrasti. Nakon Petra Pana. On se vraća Wendy nakon mnogo godina, a ona ga iz mraka moli da je povede natrag u Nedođiju. Tada ona ipak izađe na svjetlost, blijedu, mjesečevu svjetlost, blisku ovoj na kojoj stojim, i on shvati da je odrasla. Uplaši se njezine starosti. Ne želi nikamo s njom.

Čekam dok se i posljednja točka ne izgubi u tmini pa se vratim unutra.

Začujem zvono portafona i shvatim da se on odlučio vratiti.

Sjednem na krevet i dotaknem mekani materijal čizama.

On ponovno pozvoni. Dulje, i, čini mi se, nervoznije.

U dojkama osjetim poznato stezanje.

Ne pomičem se.