Ticala | Jelena Zlatar Gamberožić

NEPOMIRLJIVI

Gledam malo u svoje noge, malo u ruke, malo u trbuh. Kao da ih vidim prvi put.

Razmišljam koliko bih sebi bila zanimljivija da izgledam drugačije; bih li se promatrala na neki nov, nepoznat način. Ovako, moje tijelo nije za mene nikakva nepoznanica. Dobro poznajem svaki nagib, uzdignuće i uleknuće. Znam kako će na što reagirati, kako će se u kojem trenutku pomaknuti, što će sljedeće napraviti.

Drago tijelo. Mnogo je već godina sa mnom i rijetko me izda, čak nam je i tada nekako zabavno, smijemo se i gledam koliko će ono izdržati prije nego što se vrati u početno, poznato stanje. Znam koje su mu granice, a koje želje.

Ne mogu mu, naravno, uvijek u svemu udovoljiti, ali se trudim. Ono tad i nije baš zadovoljno. Smirujem ga i tješim da će biti bolje, ali znam da mi ne vjeruje. Stvar je u tome što rijetko napravim nešto samo po njegovom, zato je nezadovoljno. Uračunavam ga u odluke, jasno, ali nije jedini faktor. To mu nije po volji. Pita me gdje bih bila bez njega i ja ne znam, ali ono zna i onda se naljuti. Povuče se u sebe tako duboko da mi se čini da ga više nema, sve dok se opet ne javi. A kada se pojavi, boli kao izravnavanje slomljenog prsta. Bol ulazi u mene kao prevruća voda koja se u prvi mah čini ledenom.

Pita me tijelo:

– Što bi se dogodilo da me poslušaš?

– Ne znam – odgovaram. – Mislim da ne bih bila sretna.

– Ma nemoj – ljuti se ono. – Kako znaš kada nikada nisi probala? Zar sam ti stvarno toliko nebitno da mi ne daš ni šansu?

– Nisi – odgovaram, braneći se – ali nisi ni toliko važno.

– Aha – odgovara ono, i sada znam da je sasvim povrijeđeno.

Zašuti.

Naime, lagala sam. Ne znam ga tako dobro, nikada se ne smijemo zajedno, ne sjećam se kada nam je zadnji put bilo zabavno. A da znam kako će reagirati, to kažem iz nade da ću jednom znati. Još uvijek ne znam. Ni kako, ni kada, ni na koga. A kada zašuti, pretvaram se u strepnju.

Trudiš se ti vraga, misli ono, čujem ga. Sad ćeš vidjeti, kaže. Strašno je pakosno, ne znam odakle mu tolika mržnja.

I zatim krene.

Neće se odmoriti. Napinje se. Ne prihvaća san. Ne prihvaća hranu ili se natrpa pa je izbacuje. Ustreptalo je, cijelo titra od nervoze. Neće leći, neće se opustiti. Boli, bridi, pa se umrtvi. Škaklja. Naglo mijenja kilažu, dovodi se do mučnine, povrjeđuje se.

Neće udahnuti do kraja pa srce počne jako udarati, kao da će iskočiti. Postaje bijesno, pa riječi koje iz mene izlaze djeluju izopačeno. Počinje se umarati, prijetiti svim mogućim bolestima. Trza se, bacaka, peče. Radi sve ono što me živcira, što me plaši. Ukrasi se svim simptomima koji me uzrujaju. I svima koji me žaloste. Ja tada ne mogu reći ni učiniti ništa.

Zatim uključi požudu. Uključi požudu, razapne je i izbaci, ismije misli, svrgne osjećaje. Ili se s osjećajima udruži, ako je posebno ljutito.

A kad se udruži s osjećajima… postaje nepobjedivo. Oni postaju nepobjedivi. Kada se udruže, puštam ih. Odlaze nekamo, znam kamo, ali uopće ne želim znati za to. Gubim se, nema me više. Kad se oni namjere, puštam ih da se snalaze kako znaju.

Vraćaju se mnogo kasnije. Pokisli i nejaki, kao dvoje živahne djece koja su mislila da mogu preplivati nabujalu vodu. Gotovo su se utopili pa se vraćaju, preplašeni i uzbuđeni. Skaču jedno drugome u riječ, žele reći što je koje doživjelo i kome je bilo strašnije.

Hladna sam, mirna i uskoro zašute. Gledaju me velikim očima. I ja njih gledam. Samo se gledamo. U meni se sprema oluja.

Znaju da je vrag odnio šalu.

Osjećaji se prvi ispričavaju, oni se uvijek osjećaju krivima.

– Nema problema – lažem im.

Izgovaram riječi utjehe.

– Drugi put ćete uspjeti. Nema veze, malo ste se poigrali, a i nešto ste novo doživjeli.

Oni daju obećanje da neko vrijeme neće ni proviriti. Uostalom, krivo je tijelo, ono ih je nagovorilo. Uvijek ista priča, oni nisu bili za takve akcije, to se njima ne sviđa, tijelo je sve osmislilo…

– Dobro – prekidam ih.

Umaraju me i oni i njihovo opravdavanje. Ništa drugo i ne rade osim što se opravdavaju i ispričavaju za sve što naprave. Kukavice. Šaljem ih unutra i odlaze. Jadna je njihova poslušnost.

Ostajemo tijelo i ja.

Gledamo se. Tko će prvi?

Ništa mu nije žao, naravno. Njega ne žalim kao osjećaje. Mrzim ga i sada se gledamo i mrzimo. Njega bih mučila, umrtvila zauvijek. A ono mrzi mene. Dovoljno je samo sebi, zna da je pobijedilo što god se dogodilo, dok god živim. Gleda me s podsmijehom. Njegova je zadnja, svaki put. Mi ne možemo jedno s drugim, a stalno se osjećamo. Umorno je. I ja sam preumorna za svađanje s njim. Ljutnja prelazi u umor.

– Kvragu, zašto mi to radiš? – pitam ga.

– Zato što hoću to što hoću i kad hoću i tamo gdje hoću – odgovara mi. – Ne znam zašto je to tako, to znaš ti.

– Ne znam – prekidam ga.

– Uglavnom – nastavlja – nisam dobilo ništa osim žalosti i umora. Malo ispunjenja, sasvim malo.

Rezignirano zašuti.

Možda bi se sada ipak malo odmorilo, pomislim. Ide. Odmarat će se dugo koliko ga poznajem, a poznajem ga bolje od bilo koga. Pokrivam ga i tiho izlazim iz sobe. Već spava.

Ja ostajem opet sama, obeshrabrena. Sjedam za stol.

Gledam malo u svoje noge, malo u ruke, malo u trbuh. Kao da ih vidim prvi put.