Ticala | Jelena Zlatar Gamberožić

CRVENKASTI OBLAK

– Sve što postoji u meni, dosad se hranilo samoćom – kaže mi dok sjedimo za stolom u ugodnom smeđem kafiću s mnogo knjiga.

Ruke širi u nelagodi, a zatim lagano dotiče kosu. Rečenice izgovara vrlo tiho, iako nas od buke kafića ionako nitko ne bi mogao čuti. Treba reći stvari koje zapravo ne želi. Ili želi, ali zna da ga ostavljaju ogoljenim. Gleda ravno ispred sebe, plaho.

– Ima mnogo toga čega se sramim – dodaje i spušta glavu.

Nabraja. Pitam se zna li da govori stvari koje se inače ne govore. Nikome. Vjerojatno zna, ali tako je odlučio. Diže glavu i primjećujem njegov pravilan profil. Nježan i kao nacrtan, oblikovan nekim posebnim materijalom, primjerice porculanom. Gleda kroz prozor i šuti. Shvatim da čeka moju reakciju i ne mogu osmisliti izraz ili pokret koji bi bio dovoljno blag za ono što mu želim pokazati. Teško mi je koncentrirati se na njegove riječi, na riječi uopće, uz tiho pjevušenje koje čujem u njegovoj blizini. Ne mogu udahnuti do kraja i to me zbunjuje.

Zatim nastavlja.

Njegov glas ponuka me da nakratko zatvorim oči. Želim se lišiti svih dodatnih šumova i slika. Osjetiti samo taj ugodan titraj, svakim milimetrom kože. Smanjiti se i utisnuti u njega. Njegova kosa, mekana vuna, poziva me da je dotaknem. Ne vidim je, ali znam da je tamo. Uokviruje njegovo lice i izdaleka, uvijek kada mi prilazi, izgleda kao da dolazi oblak. Topao oblak crvenkaste boje.

Želja za dodirom ostaje, postojana i čvrsta. Shvati da je trenutno nepozvana, pa se brzo sklupča u najskriveniji kut koji je mogla pronaći. Krenem prema njoj, no rukom mi pokaže da stanem. Zaustim, no ona stavi prst na usta. Spremna je čekati dok se ne spremim.

Njegovo izlaganje završava. Rekao je što je htio i sada je sve na meni. Pitam se je li mu sada lakše ili teže, da li se teret digao ili se spustio još niže u njegovo tijelo. Dižemo se i njegova visina me zbunjuje. Nisam dosad shvatila da je toliko viši od mene, a možda je u zadnjih sat vremena narastao. Znam da ja bih, da sam nekome rekla sve ono što se ne govori. Da o tome nešto ovisi. Da o tome možda, ali samo možda, ovisi sve.

Glavu okreće u svim smjerovima, kao da se pita gdje se to našao, u kojem filmu. Njegova kosa prati pokrete njegove glave kao u usporenom filmu. Poželim nestati u njoj, u mekoći i toplini kojom zrači.

Novac ostavljamo na stolu i silazimo uskim stepenicama.

– Zdravo – kaže mi na rastanku. – Znaš kako ćeš me naći.

Te riječi iz njegovih usta izađu polako i nenametljivo, kao pahulja.

Ne želim biti odvojena od njega ni sekunde. Stojim neodlučno ispred kafića, na ulici, i rastvaram usta dok se on okreće i odlazi. Oblak njegove kose iznad crne jakne sve je manji i na kraju izgleda kao crvena točka u daljini. Možda bih trebala potrčati za njim, ali ponovna težina pri udisaju me odvraća.

Nešto ipak treba obaviti prije nego što se sretnemo opet. Okrećem se i odlazim u drugom smjeru.

U stanu, neodlučno se ogledam. Pitam se što učiniti. Trebam li nešto uzeti. Sve je puno stvari: ormar odjeće, police knjiga. Balkon cvijeća. Iz prašnjavog ugla gledaju me zimske jakne i cipele. Stari stripovi koje sam tako pomno skupljala. Krenem prema odjeći, a zatim zastanem i okrenem se prema nakitu. Nema ga mnogo. Dugo u ruci držim ogrlicu srebrne boje koja se može savijati na svakakve načine, kao zmija mijenjajući oblik.

Sjetim se ljeta, ogrlice na pocrnjeloj koži izbodenoj komarcima, koži koja svrbi pri svakom pokretu. Sporih i opreznih šuljanja po otocima. Straha od susreta s različitim ljudima, vedrim ljudima, spremnima za zabavu, s velikim sunčanim naočalama i odjevenima u bijelo. Lažnih osmijeha. Mora, koje me gutalo i izbacivalo po želji. Svih prilagodbi kojima sam se podvrgla, izvijajući se poput ogrlice. Svih onih s kojima sam veselo čavrljala i dijelila sobu, čije sam frizure, odjeću i ruke gledala, a da to nisam željela, ne zapravo. Svega što sam im ponudila, a što su uzeli, nesvjesni uzimanja, ponašajući se kao da im ionako pripada.

– Neki ljudi jednostavno daju manje, znaš – rekao mi je on.

Nisam željela u to vjerovati. Ali nisam se mogla uvjeravati ni da punine ima, ako je nema. Ulazila sam u njih, ali tamo nije bilo ničega. Prazni, napušteni hodnici. Lijepe slike koje su, kada bih im se približila, pokazivale kičaste, razočaravajuće oblike.

Glad u meni zjapila je prazninom.

Sjednem, pogrbljena, na krevet. Gledam kroz prozor. Sunce se lomi u crnim granama ispred zgrade. Znam samo jedno. Ako uđem u njega, kroz taj nepredvidljivi gusti oblak u nepoznatu, crvenkastu sferu, nemam nikakvih garancija za povratak.

Dakle, trebam sa sobom sve uzeti. Ponovno se ogledam. Omiljene fotografije iz djetinjstva, kada je dobra djevojčica pokušala, za ljubav roditelja, naučiti svirati violinu. Zatim crtati. Pisati. Televizor, obiteljski poklon kojeg, sada već djevojka, nikada ne koristi. Bratovi zvučnici i glazbena linija koju mlada žena nijednom nije uključila.

A možda ne trebam uzeti ništa. Samo otići, otisnuti se prije sumraka. Dug put je preda mnom.

Ostavljam ogrlicu na krevetu, a zatim je ponovno podižem. Oblačim bijelu majicu i traperice. Najdraže kožne čizme koje držim pored vrata. One će mi trebati, znam. Tamo kako idem ima blata, visoke trave, a možda je i tlo močvarno. Pogledom kružim po sobi, kuhinji, hodniku. Do jučer moj, samo moj prostor, žulja me i peče poput ljetnog sunca na koži. Izlazim. Zadnji pogled na oprani veš, uredno posložen na sušilu u spavaćoj sobi. Zatvaram vrata. Bicikl je u hodniku, privezan za ogradu. Hoće li mi barem on nedostajati? Prilazim mu i želim ga dotaknuti, ali udah još jednom predstavlja nepremostiv napor. Učiniti tih par koraka čini se nesavladivim kao preskočiti provaliju.

Krećem prema mjestu susreta.

Osjeća li on ikada težinu u hodu i disanju ili pak stvarnost osjeća težinu kraj njega, sapliće se i pada? On djeluje kao da nadmašuje zbilju, igra se s njom kao s lopticom, nekada ozbiljnije, nekada s nestvarno snažnim humorom od kojeg se u mojem tijelu uskomešaju rojevi. Nonšalantno uzima kutije svih dosad izmišljenih igara i baca ih na pod. Figurice ispadaju posvuda. Kocke se vrte i zatim stanu. Gledam šarena uputstva i čini mi se kao da se od mene polako udaljavaju svi poznati elementi. Moji ormari, ogrlica, sjećanja, čak i dijelovi tijela. Sve s čim sam se cijelo vrijeme mučila, dok su se drugi zabavljali, prozračni i laki. U njemu s nedokučivom alkemijom oživljavaju bajkoviti svjetovi i plešu u divljem kolu koje prvo obuzima čitavo moje tijelo, a zatim ga rastvara na osnovne dijelove: dlan. Oko. Suosjećanje. Toplinu.

Hodam dugo. Put je vijugav poput ogrlice koju sam na kraju jedinu ponijela sa sobom. Bljeska uz moju kožu. Dodirujem njezinu površinu koja mi ugodno hladi dlan. Uz vrat me steže jače i ne popušta.

Konačno stižem do mirne površine dubokog, crvenkastog jezera. U njega se ne ulazi postepeno, sjećam se njegovog upozorenja, već se naglo uskoči i zaroni. Površina jezera djeluje mekano, a unutar jezera nazire se vir ispunjen nečim poput vate. Oblak.

„Ulazak na vlastitu (ne)odgovornost“ piše na ploči pored, u travi, a sličice pokazuju čovječuljka koji se na jednoj davi, očiju izbuljenih u panici, a već na drugoj pluta na leđima krokodila i razgovara na prastari mobitel, velik kao cigla. I bez sličica, prema boji u kojoj se ljeskaju mali valovi, shvaćam da to može biti samo njegovo.

Pronašla sam pravo jezero.

Gledam u površinu pa se ogledam oko sebe. Ovaj krajolik mi je nepoznat. Nema putokaza. Oko jezera raste gusti šaš. Pada mrak. Gledam svoje ruke u kojima nema ničega. Ništa više ne posjedujem. Dodirujem svoje tijelo. Koža mi je vruća pod dodirom. Kakva je voda jezera, topla ili hladna? Hoću li nestati u dubini ili izroniti? Što će se dogoditi? Nema načina da saznam. Moram se baciti.

Ponovno se sjetim ljeta, uigranog geganja po suncu uz glumljenje idile i opuštenosti, skakanja u more s najviših stijena, težine svakog pokreta, bezbrojnih pokušaja bez pomaka. Svih stvari koje sam držala u rukama. Ogrlice koja se savija. Bijele, mirisne posteljine. Boca alkohola koji sam uvijek pila u društvu ljudi s kojima ni na trenutak ne bih poželjela biti trijezna.

Svjetlost konačno tone u crno granje i nestaje.

Sjednem na travu i počnem prikupljati misli, ali shvatim da ne znam kako krenuti jer ih nema. Samo ona ista želja za dodirom i dalje čeka, sama, u svom kutu. Odmičem se od nje, prebirem po drugim kutovima sebe, ali nigdje nema ničega, krajolik moje unutrašnjosti je pust i bezbojan. Ne znam zašto. Nemoguće da je sve nestalo, ako je ikada i bilo tu. U mraku mene i na mom vratu sjaji jedino srebrnkasta ogrlica. Primam je u ruke i pažljivo skidam preko glave. Trenutak je još držim u rukama, a zatim odlažem pored sebe u šaš.

Promatram tamu kako se približava s brda.

Shvatim da me ne zanima zašto više ničega nema. Od svega, samo me njegov mir i nemir zanimaju, zauvijek. Crvenkasto-žuta plinska svjetiljka, oblak koji razbija sav prethodni i nadolazeći mrak. Skidam majicu, a zatim i čizme. Na kraju izvlačim noge iz traperica. Sve uredno slažem pored ogrlice i potapšam. Možda ću se jednom vratiti po njih, ali to baš i nije vjerojatno. Boja jezera gasi se zajedno sa suncem.

Sumrak je vrijeme koje je odredio. Razumijem zašto.

Podižem se, primičem vodi i zatvaram oči.

Nije potrebno sve vidjeti.

Odgurnem se od tla i uskoro osjetim blag dodir jezera, vunast i utješan.

Ispod njegove površine, prvi put shvaćam što znači udahnuti.