Ticala | Jelena Zlatar Gamberožić

OPREZNOST

Dobro, kuhinja je konačno prazna. Možda su nakratko izašli? Mora biti tih, jer svjetlo je još upaljeno. Ta bijedna narančasta lampa, jedva se drži na špagi. Trebao bi je odmah otrgnuti, zavitlati i baciti kroz prozor. A tek cvjetići na tapetama. Kao da se netko ispovraćao po zidovima. Zeleno, narančasto, crveno – jeziva kombinacija. A trebala bi valjda pružiti dojam topline, obiteljske idile. Zajedno sa smeđim stolom. Hrast, nego što. Ogroman je. Prevelik za tu malu kuhinju. Zapravo mu je uvijek izgledao kao lijes. Ma kako uopće mogu sjediti ovdje satima? Sve je tako… bljutavo. Štednjak je prljav, police rasklimane… kao kulise sa scene nekog naglog propadanja. Trulež. Zar ne prelazi taj raspad na njih? Mora, sigurno, kao dio nekakve jebene zaraze. Možda im treba baš trulo, raspadajuće, da se oviju njime. Tapetama, zidovima, narančastim svjetlom… Ali najgori je miris. Ustajalost. Čudno kako se nikako ne može naviknuti na njega, a tu je već tjedan dana. Nikada nije mogao podnijeti taj miris, ni onda kad je majka bila živa. Možda zato što je nekako čudno slatkast… kao krv.

Krv… trulež… ali zašto… o čemu sada to razmišlja? Došao je tu, na neplaćeni odmor u svoju vikendicu na jezeru, koju otac i brat već tjednima brižno uređuju, pomoći: urediti što se može, ako se može, ali kako da to napravi kada mu sve ovdje djeluje kao set nekog jeftinog horora? Kud se moraju gnjaviti baš s ovom kućom? Zašto su otac i majka bili odlučili ovdje živjeti zadnjih pet godina? Jebeni Amityville, a zapravo samo obična stara vikendica. Smiri se, Josipe, govori samome sebi.

Brat i otac, dakle. To je ono što je ostalo od njegove obitelji. Brata nije vidio deset godina. Deset. Ta riječ čudno zvuči dok je izgovara u praznoj kuhinji. Brat, s kojim se igrao čitavog djetinjstva na mostu pored kuće. Hvatali su ribe rukama. Brat ga je jednom cijeli dan uvjeravao da je ribu držao u ruci; uhvatio ju je, ali mu je iskliznula. Josip nikada nije bio ni blizu toga da ribu drži u ruci, ni na sekundu. Brat je uvijek bio brži i nekako pronicljiviji. Prokužio bi stvari samo jednim pogledom svojih prodornih očiju. Kao i onda, te njegove oči i sada stalno prodiru u Josipa, skeniraju mu svaki djelić tijela; jetru, pluća, srce. I, što je još gore – ne prestaje ga gledati. Kao da je Josip kriv za sve što se dogodilo među njima. I, što se uopće dogodilo? Ni sam to ne zna. Pa nije bio u zemlji kad je majka poginula, vratio se tek nešto kasnije. Što je trebao, preletjeti ocean istog trena da dođe istraživati ovu kuću i njihove jebene obiteljske odnose? Došao je čim je mogao.

Možda je brat od ove žabokrečine poludio. Možda su obojica oduvijek bili ludi. Kvragu i obitelj i tko ju je izmislio. Još će na kraju i fizički nasrnuti na njega, kakve je sreće. Raskomadat će ga i ostaviti negdje duboko u šumi, pa ga nitko nikada neće ni naći. Reći će da je otišao u lov i izgubio se. Da je ionako bio „labilan“.

Za svaki slučaj, ali samo za svaki slučaj, treba uzeti nešto za samoobranu. Tek toliko. Vražji su i otac i taj macho brat. Nikad se s njima ne zna. Oni su labilni, u tome je problem. Isto kao i njegov šef. Odi, Josipe, negdje u prirodu na mjesec dana, probaj se riješiti stresa… rekao mu je. Riješiti stresa? Ovdje? S ovom dvojicom? I zašto toliko brzo nakon što se vratio iz Amerike? Kuhao je kavu tom šupljoglavcu svaki dan, sa četiri vrećice smeđeg šećera, baš onako kako tikvan voli. Trebao je svaki dan i pljunuti u nju, kad bolje razmisli. Nezahvalnik.

Koji nož da uzme? Ovaj ne… ni ovaj… e, ovaj je dobar. Oštar, a uzak. Odlično. Tek toliko, za slučaj da njegovi dečki nešto pokušaju. Otac neće, taj ne zna ni paučinu skinuti, ali dragi brat bi mogao. Kako samo stalno bulji u njega, a misli da ovaj to ne primjećuje. Nije mu ni neugodno tako buljiti. Prokletstvo, njegov vlastiti brat. Da je barem i on otišao nekamo vani raditi kao Josip, to bi ga naučilo i životu i uljuđenom ponašanju. Što oni, jadnici, ovdje znaju o bontonu, ili o bilo čemu.

I povrh svega, Josip je načuo da mu se brat bavio raznoraznim sumnjivim poslovima dok je on rintao preko bare. Fino, stvarno fino. Što bi majka rekla o tome da je još živa, to je isto pitanje. Brat je oduvijek bio njezin ljubimac. A što je i ona znala? Sigurno nije znala da je stalno potkradaju. Nije bilo dokaza za to, ali Josip je znao da se otac i brat ne bave ničim legalnim. Je li brat barem nešto zaradio kroz te silne poslove? Nije tako djelovalo. Vjerojatno su dugovanja u tim krugovima bila veća od zarade.

Dobro, uzeo je što je trebalo, a sada će se vratiti u sobu. Sav se oznojio od živciranja. Krasan odmor.

– Kuda s tim, majstore?

Sranje, on o vuku, a brat na vrata. Nevjerojatno. Kao da mu je usađen neki čip u mozgu i sada ga prati posvuda. Neka. Samo treba djelovati smireno, bezbrižno. Uzeo je nož, pa što sad? Krenuo je narezati… luk, eto. A gledaj tog milog brata. Sav u crnom. Ide mu uz kosu. I oči. Kao da se spremio za vlastiti sprovod. Grozno, kako mu je takva misao uopće mogla pasti na pamet? Stvarno postaje morbidan. To je od njih, ne daju mu nimalo mira. Kako će se vratiti šefu? Bit će još uznemireniji. Jadan. Na njegov duševni mir nitko ne misli. Na ugovor koji ima u svojoj firmi. Na RAD, kojim privređuje kruh. Ne, ovim seljačinama je samo do pecanja, lake zarade i uređivanja te uklete kuće. Ali treba nešto reći, treba ga odvratiti…

– Pa nigdje… tu. Mislim, idem narezati kruh…

Vraga, brat mu ne vjeruje. Gleda ga kao da zna. Prokletnik.

– A gdje je taj kruh? U sobi? Kod susjeda? Kuda si krenuo?

Kako mu je samo stao na put i misli ga spriječiti. Udariti? Ili možda prebaciti preko stola u dva pokreta, a onda zgnječiti tijelom. Vidio je to na televiziji.

– Josipe…

Približava mu se. Ne smije ispustiti nož. To je njegova igra, hoće da mu nož ispadne i da mu se Josip preda. Zna svoju moć. Ne smije ispustiti nož, ne smije… ali njegova ruka, vruća je, a tako gruba… ne može se oduprijeti… Znao je da su brat i otac zli, ali kada je o tome (uvijenije i indirektno, naravno, nije on zadnji glupan) pokušao pričati kolegama, nitko mu nije vjerovao.

– Ajde, polako. Smiri se, što ti je? Samo te zajebavam. – Brat se odmiče od njega. – Tata te zove da središ prozore…

Kvragu, uspio ga je uplašiti. Ne smije ništa pokazati… ali i ne može. Ne može se pomaknuti.

*

Budi se teško, kao da izranja iz guste crne vode. Ne sjeća se što je točno sanjao, no to mu se često događa u zadnje vrijeme. Zna samo da su ti snovi toliko živi da se mora dugo probijati do onoga što se događalo prošle večeri, a još više do događaja iz prošlog dana. Najbolje je da pokuša sve polako i kronološki obuhvatiti. Dakle: otac, brat, stara lampa, večera, nož, opet brat… otac. Otac…

Što je bilo s ocem? Ništa. Osim što se ženi. Nije bolestan, ne umire, kao što to pristojno čine ljudi njegovih godina. Ne, on se ženi. Izgovori riječ na glas, a ona čudno zazvuči u njegovim ustima, ostavljajući iza sebe gorkasti okus. Buduću gospođu ne poznaje, zna samo njezino ime. Anastazija. Kakvo je to ime i tko joj ga je nadjenuo? Zvuči kao da dotična radi u kupleraju. Zašto se ne može zvati nekako običnije: Ana? Branka? Kako će sada to djelovati? Ivo i Anastazija. Njezino ime će progutati ime njegova oca. Sigurno ga je progutala ionako. A nasljedstvo? Hoće li sada sve ovo: kuća na jezeru, stan u gradu, ostala skupocjena imovina njegove majke, pripasti Anastaziji? Čemu to vjenčanje? Zar se ne bi mogli samo šetati i držati za ruke kao običan stari par… a onda, tu je i još nešto. Ima li Anastazija djece? Hoće li se morati upoznavati i s njima? Hoće li oni naslijediti Josipov dio, dio koji mu po svim zakonima, od majke pripada?

Osjeća bubnjanje duboko u desnom uhu, što mu se događa većinu jutara; kao da neka nestrpljiva, gusta tekućina želi probiti snažnu unutarnju branu, i prosukljati kroz njegovo uho.

Koliko bi moglo biti sati? Glava ga užasno boli. Je li možda pio sinoć? Ne, naravno da nije, toga bi se sjećao. I što bi točno pio? Ta dva vražja izaslanika, njegov otac i brat, ne piju alkohol, pa ga i ne kupuju. Na njega nitko nije mislio, na to da bi on možda volio popiti koju čašicu ljute, kada već sav iscrpljen dolazi na odmor u njihovu vikendicu. Kada je išao spavati? Ne sjeća se da se spremao za krevet. Da ga nisu donijeli ovdje? Obučen je u svoju prugastu pidžamu. Što se, dovraga, dogodilo?

Gleda uokolo. Velikog zelenog sata nema na zidu. Sjeti se i zašto: svaku noć spremi taj zidni sat u ladicu jer više ne može zaspati ni uz najmanji zvuk. Ni uz zvuk ni uz svjetlo. Kako su stvari krenule, uskoro neće moći zaspati uopće. Vrag odnio… no dobro. Ne treba početi jutro s tolikom nervozom. Da vidimo: gdje ga je spremio? Diže se, traži po ladicama, ispod kreveta, ispod fotelje. Nigdje ga nema. Obuzima ga ljutnja što je opet u toj dječjoj sobi i što je sve na svom mjestu, kao da se nikad nije iz nje ni maknuo: igračke, enciklopedije, nekakve glupe razderane dječje makete. Treba izaći odavde. I treba se vratiti u grad. Uostalom. Što on zapravo ovdje može? Previše je nervozan da bi pomagao oko kuće i sve mu se čini podmuklim. Misli su mu preskliske. Nema s kim razgovarati o onome što ga muči. Mora se samo praviti da je sve u najboljem redu i onda će i biti. On neće dirati njih pa neće ni oni njega. Barem se nada.

Duboko udahne. Samo polako. Već će smisliti što i kako dalje, ali tek nakon kave.

Oblači se oprezno, kao da ne želi napraviti neku kardinalnu pogrešku – zaboraviti hlače ili kravatu zavezati za nogu. Nasmije se ideji da takav izađe pred oca. Što li će taj bijednik uopće misliti o njemu? Što li već misli o njemu? Samo polako, ne treba se oko toga toliko uzrujavati. Oni misle to što misle i planiraju to što planiraju bez obzira na njega. Već osjeća da mu ruke lagano drhte. Usrana kuća i jezero i brat. Neće više s tim bratom ovako labavo. Zapravo, razbit će mu facu onu podsmješljivu, ako ga samo još jednom onako skenerski pogleda.

Ne može pričvrstiti remen od sata zbog drhtanja. Prokleti sat. Sat… pa da, ima ručni sat: koliko je sati? Pažljivo pogleda kazaljke. Dva sata poslijepodne. Je li to moguće? Kada je išao spavati sinoć? Odmah nakon onoga u kuhinji, koliko se sjeća. Nije valjda spavao šesnaest sati u komadu? Možda bi mogao pitati oca ili barem pokušati procijeniti prema njegovoj reakciji je li spavao predugo. Sve mu je to od stresa i putovanja. Možda je zbilja umislio sve to oko brata i oca. Ipak ih nije dugo vidio, a onda i sve te novosti oko ženidbe.

Izlazi iz sobe i oprezno se šulja po hodniku. Trebao bi otići na zahod. Ali gdje je kupaonica, kvragu? Nikako se ne može sjetiti. Kuću su dijelom renovirali, još mu je jučer otac govorio kako su radnici uredili kat i kupaonicu, ali koja su to bila vrata? Trebao je pažljivije slušati. Najbolje da se vrati u sobu i da još par trenutaka pokuša doći k sebi. Jučer se sigurno još nešto dogodilo, ali on sada jednostavno ne zna što je to moglo biti. Da ga nisu drogirali? Sigurno ga je brat drogirao. Ali zašto? Možda je rješenje jednostavno, primjerice, žele prodati njegove organe. Nasmiješi se: Otac pozvao sina u pomoć pri uređenju vikendice na jezeru kako bi mu uz pomoć drugoga sina izvadio bubreg. To zbilja zvuči kao nešto što bi se njemu moglo dogoditi. Odjednom postane svjestan glasova. Očevog, bratovog i ženskog. Zar je otac pozvao nekoga na ručak? Polako se približava izvoru glasova.

– Josipe? Jesi li se naspavao? Uđi, zašto stojiš tamo?

Jebiga, otac ga je ugledao. Pomakne se još malo izvan dosega njegovog pogleda. Začuje korake. Dolazi po njega.

– Kako si, sine?

Otac je blag prema njemu sve ovo vrijeme. Praktički se rastapa. Sigurno se osjeća krivim zbog Anastazije. Ili zato što nikada nije sudjelovao u njegovom odgoju i životu. Pa neka se osjeća loše, i treba. Najlakše je tako, nikad ga nije bilo i evo ga sad: spremio sam ručak, jedi, odmori se…

– Bos si, nije tako toplo. Obuj se. Čekamo te za stolom.

Stavlja mu pažljivo ruku na rame kao da se boji da bi ga time mogao uznemiriti. I zašto ga sad tako zabrinuto gleda? Patronizirajuće, kao kakvog luđaka. Kao da nije imao čitav život za to, nego ga je sad našao savjetovati kako da se obuče i govoriti mu da dođe za stol. Sad bi on njemu: Josipe sine ovo, Josipe sine ono. I što još? Da mu se pridružuje za obiteljskim ručkovima, da mu pomaže izgraditi vikendicu, da spava u svojoj dječjoj sobi, da bude njegov sin, njegovo dijete? Da se smješka, da ga oslovljava s „oče“ i ispituje o zdravlju, i kog još vraga? Da bude sladak pred njegovim ljubavnicama… sad bi on sve to. A onda bi ga se riješio, baš kao što se riješio i majke. Osjeća kako mu bijes kipi prema površini. Upravo suprotno, oče. Dobit ćeš upravo jebeno suprotno.

No treba biti oprezan. Ne treba mu pokazati da je sve shvatio. Treba čekati pravi trenutak, a onda ga pokositi. Za sada, nema materijala. Ali ako još malo ostane ovdje s njima, svakako će se nešto naći. Otac ga očito želi ugurati u svoj život. Nema problema. Josip će to spremno dočekati. I više nego spremno. A onda…

– Evo, dolazim za minutu! Oprosti što sam tako dugo spavao, valjda me iscrpio put…

Najprijaznije što može. Mora ostati ovdje još dovoljno dugo da nađe nekakve dokaze, a onda sve preda policiji. Na očevu licu očita olakšanje. Naravno. Važno je samo da ne talasa. Da bude pravi uzorni sinčić. Obuva cipele i vraća se u kuhinju mnogo sigurnijim korakom. Odjednom se osjeća posve budnim.

Za stolom sjede otac, brat i neka starija žena. To je valjda ta Anastazija iz kupleraja koju otac namjerava oženiti. Svi su ušutjeli kad je ušao. I bolje im je da šute. Sad će on pokazati tom svom prekrasnom bratu koji je zalizao kosu kao neki mafijaš i ovoj ženi. Ili ne, još ne. Još nije vrijeme. Treba biti drag.

– Dobro jutro. Je li možda netko ulazio u moju sobu jučer ili jutros? Ne sjećam se baš najbolje kako sam i kada išao spavati…?

Otac i brat gledaju ga zbunjeno. Brat odmahne glavom, a otac mu vedro odgovori:

– Ma tko bi i zbog čega ulazio k tebi, sine? Išao si spavati odmah nakon večere. Nego, Josipe, ovo je Anastazija. Sjećaš se, jučer sam ti pričao o njoj.

O da, kako se ne bi sjećao. Kuja koja će dobiti nasljedstvo. I taj brat kojemu je to sasvim u redu. Brat nema problem s očevom ženidbom, ma kakvi. To je njegov milje, kurve i krađe. Ima problem samo s Josipom. Opet gleda u njega. Kad mu razmrska to bahato lice kojim opet gleda i skenira, molit će ga da prestane.

No, treba biti strpljiv.

– Drago mi je da smo se upoznali, otac je mnogo pričao o vama.

Fino, i još smiješak. I ona njemu pruža ruku i smješka se, samo, gleda ga istim podrugljivim očima kao brat.

Ruka joj nije nakićena. Imao je dojam da će biti puna prstenja s predugačkim crvenim noktima, kao kod prave kurve. Ali ne. Možda je namjerno skinula nakit za pristojan ručak s ocem i njegovom obitelji. Otac je njezina najbolja, fina klijentela. Brat se ustao i sada stoji kraj štednjaka i miješa nešto u loncu. Pa, lijepo. Uselila se, znači. Sada svi oni zajedno kuhaju, rade, šetaju, spavaju. Tupi otac, mafijaški brat i ova kurva. Nije moglo bolje. Možda joj je njegov brat bio svodnik. Sve je moguće. Možda je ovo nekakav poslovni aranžman koji nema veze s ičijom naklonošću prema ikome. Krasna trojka. Samo, sada više nisu sami. Sad je došao Josip, a njemu se ne mogu tek tako podsmjehivati. Možda jednom, ali nikad više. Nanjušili su njegov strah i nelagodu, pa su mislili da mogu. Brat je mislio da može onako s njim, a i ova kurva misli da ga može ovako gledati. Ali nisu nanjušili ono drugo što postoji u njemu. I ne trebaju. To će doživjeti.

– Prestani! Josipe, prestani!

Što je sada? Otac viče. Trči do njega i prima ga za ruku iz koje silom vadi Anastazijinu. Pa zašto dramatizira, bio bi je i sam pustio. Anastazijino lice pokazuje bol, prima se za ruku, sjeda u stolicu. Zar ju je tako jako stisnuo? Valjda je, kad su se toliko uskomešali. Ali nije ju držao ni par sekundi… i sigurno nije bio tako grub. Što je njima? Otac skače do Anastazije, govori joj nešto, donosi led. Brat nije shvatio što se točno dogodilo ali gleda ga pogledom punim gađenja pomiješanog s čuđenjem. Samo neka gleda. Neka uživa, neće još dugo.

Ali nastalo je sranje, treba priznati. A takva sranja su zamorna i prije svega opasna. Stvara se oprez, isto tako je i u toj firmi u koju su ga premjestili nakon inozemstva. Pazili su na svaki njegov korak prije nego što su ga poslali na neplaćeni odmor. Došaptavali su se o njemu kada bi ga vidjeli na hodniku. Onaj jebeni šef – osjećao se kao zečić u laboratoriju s njim. Znojio se kao lud svaki put kad bi ulazio među te ljude. Umjesto da su pokazali malo suosjećanja, malo topline, samo su ga sumnjičili.

Ovako nešto se ne smije ponoviti. Mora pod hitno povratiti njihovo povjerenje. Samo, kako? Grozničavo razmišlja. Sad ili nikad. Jednom slomljeno ne može se ponovo sastaviti, majka mu je to stalno ponavljala.

Prima se za glavu i baca se na stolicu koju namjerno promaši. Pod je hladan, osjeti dijelom obraza koji je namjestio na pločicu. Razmišlja o tome da sa sobom povuče i stolnjak, ali predomisli se, samo udari u ormarić, snažno tako da se drvena vrata uz škripanje otvore.

Očev i bratov fokus s Anastazije se, kao po komandi, prebacuju na njega. Pritrčavaju mu i zabrinuto se naginju nad njegovo lice. Čak se i Anastazija malko podigla i gleda ga. Izgleda da joj ruka nije jako ozlijeđena, koliko može vidjeti iz daljine. Baš su kreteni, pa samo ju je malo jače stisnuo. Mogla je ne napraviti toliku paniku. Sada mora izvoditi čitavu ovu predstavu zbog nje. Zatvara oči.

– Josipe? Josipe, jesi li dobro?

Jadan otac, sav je u panici. Ovo sigurno nije očekivao. Gotovo da mu ga je žao. Živi svojim mirnim životom, uređuje vikendicu i peca na jezeru, a onda ovo. Ali Josip nije kriv. Otac je njega zvao. A onda ga je zajebavao i jučer i danas, kao i brat, tako da je jedva spavao, silno se uzrujao, drhtao je, u uhu mu je šumjelo.

Samo, sada je drugačije: neće više biti žrtva. Sada može pokazati snagu ratnika.

Polako se pridiže. Još se drži za glavu. Oko njega su svi i dalje zabrinuti i to je dobro. Treba još malo odugovlačiti, sasvim skrenuti pozornost s Anastazijine ruke. Zaboraviti na to.

– Oprostite – mrmlja pokajnički – to je samo napad, migrena… nekad od nagle boli ne mogu kontrolirati pokret… Anastazija, tako mi je žao…

Njezino se lice otvara prema njemu u nekoj vrsti majčinske zabrinutosti. Možda je stvarno pretjerao. Otac i brat su daveži, ali zašto je mislio da mu žele zlo? A ova Anastazija, ona je pak vjerojatno potpuno izvan čitave te drame. Možda stvarno voli oca i želi se udati za njega.

Stvarno, treba ponovo sve preispitati. Osjeti trenutak potpune trezvenosti i koncentracije. Učini mu se da sve stvari vidi jasnije i bistrije nego prije. Oca, brata, Anastaziju. Možda su doktori bili u pravu, možda je doista bio prezabrinut, paranoičan. Nije mu se tako činilo i svi su dokazi bili na njegovoj strani, ali doktor mu je rekao da se svima koji pokazuju simptome paranoje tako čini i da postavljaju pogrešne premise, primjerice, da su članovi njihove obitelji ubojice i tome slično. Vjerovao je tom doktoru, čak i kad mu je predložio da je bolje da ode raditi u inozemstvo na neko vrijeme, da se makne malo od svoje obitelji. Pokušao mu je objasniti da se brine za majku, kako mu se čini da bi joj otac i brat mogli učiniti nešto nažao zbog imovine, ali doktor ga je samo potapšao i rekao mu da su njegovi otac i brat dobri i radišni ljudi. Majka je, doduše, ipak poginula nakon što je on otišao, i to u prometnoj nesreći. Nesretan slučaj, svi su tvrdili, a Josip nije imao dokaza za bilo što drugo. Možda je njegova paranoja bila jednostavno predskazanje majčine tragične smrti. Doktor ga je ponovno tješio, rekao je da je okrivljavanje nekoga normalan dio procesa tugovanja, a u ovom slučaju, on je mogao okriviti samo oca i brata. Bespomoćnost nas često tjera da tražimo demone tamo gdje ih nema, upozorio ga je. Nije sve jedna velika teorija zavjere.

Možda je doktor bio u pravu. Treba dati šansu i ocu i bratu i Anasta…

Tok misli prekine mu dobro poznato kuckanje kazaljki koje začuje pored glave. Pomakne glavu prema njemu i u maloprije otvorenom ormariću ugleda svoj zeleni zidni sat.

Proguta slinu i okrene se prema ocu i bratu.