Ticala | Jelena Zlatar Gamberožić

GRADILIŠTE

Navršio sam tridesetu, ali nisam uspio ništa. Baš ništa.

Obrazovanje mi je neslavno propalo zbog manjka para, jer ti jebeni faksovi su skupi, pogotovo veleučilišta, a propali su mi i honorarni poslovi, poslovi preko veze, poslovi preko sreće. Par mjeseci bio je maksimum, nikako nisam uspio sastaviti pola godine stalnog rada. Nije da nisam želio. Nakon svega, ona me ostavila i uopće je ne krivim zbog toga. To što je ne mogu prestati sanjati, moj je problem. I što sam se, uz sve ostalo, uspio navući na travu. Na jebenu travu, od svega na što se čovjek može navući. Da je barem nešto moćnije, opasnije, poput heroina. Alkohola. Ali ne. Joint za jointom i nisam više mogao zamisliti dan bez nekoliko smotuljaka.

Zato sam, čim sam ga pronašao, čvrsto zgrabio ovo radno mjesto iz snova. Čuvanje gradilišta noću. Prekrasno. Upravo to mi je bilo potrebno. Noćna bdjenja u tišini, prostor u kojem mogu sakupiti misli na miru. Spavat ću danju, računao sam (ionako ti dani više za mene ne nose ništa posebno zanimljivo), a raditi noću. Neću imati kompjutor, glupi Facebook, Internet. Sjedit ću u maloj prostoriji koja mi je namijenjena, s dva stola, stolicom i televizorom, kupit ću si dva sendviča i cigarete da ubijem glad, a kavu ću uzimati u obližnjem kafiću do kojeg nema ni desetak minuta hoda. Zatvara se u jedanaest sati, taman kad mi počinje smjena. Puno kofeina, sendviči sa šunkom, TV i što mi više treba?

Do jutra (sedam ujutro, kada mi smjena završava), u glavi će mi biti malo bistrije. I tako svaki dan. Uz svitanje, i u meni će se javljati sve jača vidljivost, kao kad se magla razilazi na cestama. Nakon mjesec dana (koliko posao traje) imat ću svježe koncepte o svom životu koje ću uredno početi ostvarivati. Činilo mi se da je ovaj plan ostvariv.

No prije toga, morat ću preživjeti noći. Trideset noći, konkretno. Bit ćemo sami: mrak, gradilište i ja. Ponijet ću sa sobom bilježnicu u koju ću zapisivati ideje i misli. Sve što mi padne na pamet. Tako ću si krčiti put. Krčenje prašume do ovo malo zdrave pameti što mi je ostalo.

Nikada nisam bio zadovoljniji isplaniranim.

Gradilište nije bilo jako udaljeno od centra grada. Tramvajem sam za nekih pola sata mogao biti na glavnom trgu. U njegovoj blizini bio je taj kafić i stambene zgrade, a preko puta šuma.

E sad. Ta šuma. Ona me malo mučila. U vezi šume i mene postojalo je nešto opasno. To je zato što sam jednom, kao klinac od šest ili sedam godina, zaglavio u šumi po mraku. Samo, ne onom običnom mraku. Sad ću objasniti. Bio je to, zapravo, samo vrlo veliki park, ali udaljio sam se od roditelja koji su se, po običaju, nakon pola sata šutnje i tjeskobnog hodanja jedno pored drugoga počeli svađati. Ja sam neko vrijeme hodao pored njih, no kad je mama, kao i uvijek, viknula tati: Onda odseli!, nisam želio dalje slušati i otrčao sam u dubinu. Mrak je padao neobično brzo, ili sam se to samo ja, trčeći, izgubio u nekom dijelu u kojem je kroz granje prolazilo vrlo malo svjetla. U jednom trenutku postao je sasvim gust: ljubičast, a zatim crn.

Stao sam, naslonio se na jedno od drveća i zatvorio oči od straha. Nije mi bilo jasno što se događa. Osjećao sam kao da propadam u gusto jezero od katrana, lišća i dlake. Kora drveta pod mojom rukom više nije djelovala kao kora. Nešto je u njoj pulsiralo, toplo i živo. Gdje sam to završio? Zašto sam se uopće udaljio od roditelja? Jesam li zaspao? Jesam li udario glavom i sada haluciniram? Pojela me neka velika životinja? Ili možda unutar parka postoji paralelni park, paralelni svemir u kojem se drveće pretvara u pulsirajuće meso. Hoće li me to meso progutati? Ta i još mnoga pitanja vrzmala su mi se nasumično po glavi.

Ne znam koliko je vremena prošlo, ni kada sam otvorio oči, ali čim sam to učinio, šuma je opet bila okupana svjetlom, a vjetrić je prolazio kroz svjetlosmeđe granje. Znao sam da je opasnost minula. Mama me ubrzo pronašla. Tate nije bilo s njom. Pokušao sam mami objasniti da sam se našao u nekakvoj crnoj utrobi i da mi nije jasno što se dogodilo. Ljutito me držala za ruku i odvlačila od mjesta gdje se moje drvo pretvorilo u čudovište. Vikao sam pokazujući joj drvo, bjesomučno dozivao tatu, ali mama se tada okrenula i udarila me po licu. Rekla je da tata nikada nije ni bio s nama u šumi. Ušutio sam istog trenutka, začuđen. Kako to misli, nije bio u šumi? Ogledao sam se oko sebe kao da sam doista preskočio u neku drugu dimenziju, u šumu gdje mog oca više nema. Nikada nisam vidio majku tako bijesnu. Sikćući mi je rekla da je moj tata otišao. Davno otišao. Ali kako? Kamo je otišao? Istina je, zadnje riječi koje je mama izgovorila bile su onda odseli, ali to je bilo prije nekoliko sati, a ne davno. Ipak, koliko sam mogao razabrati, ovo nisu bila pitanja za mamu. Odgovore sam morao otkriti sam.

Vratio sam se kući s glavoboljom ogromnom kao crni svemir koji me to poslijepodne pokušao apsorbirati u šumi. Sljedećih dana krenuo sam u zbunjujuće istraživanje o nestanku svoga oca. Koliko sam uspio shvatiti od okoline, bake, djede i stričeva koje sam imao od rodbine, otac nas je zbilja napustio dosta ranije, toliko ranije da se ja toga nisam trebao ni sjećati. Radilo se o nesretnom slučaju, možda kakvoj elementarnoj nepogodi, toliko sam shvatio, a nisu mi htjeli ili znali objasniti detalje. Sve to, međutim, nije objašnjavalo moje čvrsto sjećanje na njega i mamu u šumi, kao ni moje nestajanje u mračnom, paralelnom svemiru.

Poslije sam sebe uvjerio da je moja pustolovina u šumi bila lažno sjećanje koje je pretvorilo tamu i izgubljenost koju sam osjećao nakon očevog odlaska u sjećanje na konkretno gubljenje u šumi. Povezao sam valjda strah i samoću njegovog napuštanja mame i mene s tim danom u šumi na neki način. Mozak igra čudne igre s nama, govorio sam si nakon nekoliko razgovora s psihoterapeutom. Iako se više nikada nije dogodilo ništa slično, šume sam izbjegavao. Čak i parkove. Kad god bih prolazio pored njih, pomislio sam kako bi mi se ponovno mogli zamrsiti putevi, kako bih mogao nestati, kao što sam umalo i nestao, kao što je i moj otac nestao, a nitko to ne bi primijetio.

Izuzmemo li šumu, gradilište nije djelovalo zastrašujuće: masa betona, začeci dijelova zgrade koji su izgledali kao korijenje, ali ne ono od drveća. Nema mjesta za paniku, govorio sam si, osim ako drveće preko puta, ono iz šume, ne počne hodati i ne dođe po mene. Uostalom, tješio sam se, radilo se samo o jebenoj šumi i dječjem, izvrnutom sjećanju. Nisam imao ništa za pušiti osim cigareta, nisam imao alkohola, nisam još od onda imao halucinacije. Nisam bio lud. Morao sam moći ovo odraditi. Morao sam, zbog sebe. Zašto nisam mogao zadržati nijedan posao, zašto bi mi uvijek nešto toliko zasmetalo da sam morao otići? pitala me i ona, prije nego što je sama otišla.

Nešto je naslutila, valjda klackalicu duboko u meni koja se nikada ne smiruje, iako na njoj nema nikoga.

*

I sada sam, eto, tu. Već gotovo četiri tjedna. Sjedim i zapisujem svoje misli, strahove i planove za poslije. Još moram izdržati malo, samo malo.

Što sam zaključio?

Prvo, da je ovo zbilja najjednostavniji posao na svijetu, barem što se mojih obaveza tiče. Sjedim, pišem, jedem, pijem kavu i smišljam što dalje. Pao mi je na pamet novi fakultet. Arhitektura. Donio sam i jednu knjigu o arhitekturi, Osnove arhitekture, razmišljajući da možda u ovom vremenu mogu naučiti dovoljno za prijemni ispit. A možda sam je donio zato da gradilištu pokažem da nisam bilo tko, da se i ja razumijem u stvaranje prostora. Barem – da mogu naučiti.

Drugo. Ne pušim cigarete. Bojim se da bih odmah poželio i joint, a to mi na ovom mjestu ne bi bila pametna ideja, ma koliko mi se u gustim noćnim trenucima, gotovo ljepljivim od mraka koji se zavlači u svaki kutak, moglo činiti da bi koji dim mogao pomoći.

Treće. Počeo sam gradilište promatrati kao živo biće, organizam koji ispušta i proizvodi različite zvukove i to, koliko sam uspio shvatiti, u približno slična vremena. U ponoć se uredno čuje šteket. Oko jedan sat, glasno lupanje koje zvuči kao zatvaranje vrata ili prozora. U dva sata čuje se reski metalni zvuk, kao da metalne ili željezne ploče taru jedna o drugu. Zatim se oko tri sve stiša.

Tri je gluho doba noći kad valjda sam vrag izlazi u tminu. Vrag i… psi.

Izgleda da se okolo šeta čopor divljih pasa koji oko tri ujutro, potpuno izgladnjeli, dolaze na moje gradilište. Ne znam zašto dolaze baš ovdje. Gledao sam malo po gradilištu u zoru i nisam vidio hranu. Nisam vidio ni tragove tih pasa, da budem iskren. Ni dlaku, ni zemlju, ni lišće iz šume. Nije isključeno da radnici ostave hranu na nekim mjestima, a da zatim psi dolaze po nju, ali valjda bi nakon nekoliko večeri i oni to primijetili i prestajali je ostavljati. Ili čekaju mene da im to kažem. To što izlaze iz šume me najviše plaši jer možda se ne radi o psima, već o vukovima. Kada prilaze mojoj kabini, vidim njihove siluete kroz prozor, pa brzo gasim svjetlo. Bojim se da bi ih moglo privući. Hodaju vrlo polako i pažljivo, kao da provjeravaju svaki djelić gradilišta u potrazi za nečim. Ne mogu izbrojati koliko ih točno ima. Svakako desetak. Vrlo su mršavi. Nakon što pronjuškaju po onim dijelovima gradilišta koja su do tada proizvodila zvukove, stanu na sredinu i čekaju. Pojma nemam kog bi to vraga psi ili vukovi mogli čekati u tri ujutro na napuštenom gradilištu, ali čitava stvar izgleda prilično jezivo.

Pričao sam o tome s frendovima i, naravno, nisu bili previše impresionirani. Čopor pasa, pa šta, rekao je jedan od njih, dobro je da ti ne dolaze zombiji. Zatvoriš se i siguran si, rekao je drugi. Ipak, nisam to tek tako želio pustiti. Pričao sam im i o svojem sjećanju iz šume (površno, izostavio sam dio s ocem), ali samo su se smijali. Progutao ga je Ted, jedan je rekao. Dugi je rekao da se vjerojatno pokušavam izvući i s ovog posla, da je čuvanje gradilišta noću prekomplicirano za mene. Jadnik. Čak su me pitali da li se opet napušavam i jesam li pod travom zabrijao da sam Crvenkapica koju ganja vuk i slična sranja. Nisam im ništa odgovorio.

Pokušavam naći nešto pozitivno u čitavoj situaciji. Ti vukovi-psi me barem drže budnim. Sada, upravo dok ovo pišem, skoro je tri sata i znam da će se pojaviti. Mrak je toliko gust da ne vidim ništa pred sobom. Gradilište kao da je postalo mokra utroba u koju sam utonuo u djetinjstvu. Ne plaše me toliko vukovi, koliko odsutnost svjetla. Danju, šuma djeluje pitomo. Gradilište također. Oko sedam ujutro, kada odlazim s posla, ptice pjevaju, a svjetlost je tako nježna da sam se danas ujutro poželio prošetati po šumi, iako to nikada prije nisam činio. Krenuo sam prema njoj želeći da me grane obgrle i sunce okupa. Ušao sam kroz maleni put pun svjetla između živice koja je rasla s obje strane. Nisam se ni okrenuo, a već sam stajao na lijepom proplanku. Trava se ljuljala od vjetra. Pomislio sam da sam u dječjoj slikovnici. Legao sam na travu kao na leteći tepih. Ostao sam u šumi čitav dan, prelazio potoke i doline i navečer došao raditi. Naravno da se nisam izgubio. Bio sam ljut na sebe što sam tako dugo izbjegavao prekrasnu prirodu.

Nevjerojatno je kako igra svjetla i sjene noću učini moj mirni pejzaž zastrašujućim. Sjene se lome na strašne načine, kao da namjerno žele ocrtati čudovišta. Ako se iz svega ovoga izvučem živ, možda ću opet s nekim popričati o tome. Stručnim, jasno. Želim čist uvid u stvari. Promijeniti svoj život. Biti zdrav. Raditi. Reći joj da je volim i objasniti joj kako trebamo biti skupa.

Ali sada ne znam koliko će sve to biti moguće.

Naime, upravo je počela jaka oluja. Isprva sam mislio da je samo prolazna kiša, bilo ih je već nekoliko otkako sam došao ovdje, ali bljeskovi munja su toliko jaki da gradilište izgleda kao da je obasjano sunčevom svjetlošću. Gromovi su glasni, toliko glasni da mi se čini da će mi proparati bubnjiće. U glavi mi tutnji nesnosna glavobolja. Ugasio sam svjetlo. Ionako bih ga ugasio jer svakog trenutka trebaju doći vukovi. Moraju. Uvijek dolaze.

Zapalio sam cigaretu, prvu u gotovo mjesec dana, dok sjedim na stolici i čekam. Gledam munje kako se približavaju mojoj kabini, praćene zaglušujućim gromovima. Sve su bliže. U njima nema ničeg prirodnog. Kao što mrak u šumi onog davnog dječjeg dana nije bilo prirodno spuštanje tame, tako ni ovi gromovi nisu posljedica olujnog nevremena. Vjerujem da bih trebao osjećati strah, ali neobično sam miran. Osjećam se kao jedini čovjek na zemlji. Vjerojatno to i jesam. Vražja šuma me danas vjerojatno ponovno progutala i izbacila tko zna kamo. U dimenziju novog gradilišta, potpuno živog, ratobornog. Jedno je barem sigurno: ovo će me gradilište ili izgraditi, pa ću izaći ću iz ovog olujnog mraka nov, ili će me konačno uvući u sebe, u jednu od svojih vučjih utroba. Nešto od toga.

Van ne izlazim, ma koliko se munje trudile istjerati me. Vani me oni čekaju.

Munja je zabljesnula iznad mojega lica. Ne znam kako je to uopće moguće. Osjećam neobičan spokoj. Ne moram ništa, samo pričekati. Sve je već odlučeno, sve će se samo odviti.

Ta spoznaja ispuni me neočekivanim olakšanjem.

Sve moje zapisivanje i mozganje, traženje bistrine i pravog puta, bilo je nepotrebno.

Bit će što biti mora.

Vidjet ćemo.

Sljedeći bi me grom trebao pogoditi.