Brod za Lajku | Tomica Šćavina

ŽIVOT SE SASTOJI OD MALIH SMRTI

 

Dogovor je bio u pet, ali Tamara je stigla petnaest minuta ranije. Vrata joj je otvorila Sašina majka. Dogodilo se ono najgore: Saša je otišla u dućan i, dok se ne vrati, Tamara mora sjediti u dnevnom boravku, pred televizorom, s gospođom i gospodinom Kutleš koji prstima, sa starinskih tanjura jedu hladnu piletinu i piju crno vino. Sašina majka (gospođa Kutleš) leži na kauču za psihoanalizu koji je prekrila smeđim prekrivačem na žute ružice, a otac (gospodin Kutleš) sjedi na fotelji, nogu podignutih na mali, barokni stolac. Dnevni boravak je, nakon novogodišnjeg tuluma, opet poprimio svoj uobičajen izgled. Puno smeđe boje, puno prašnjavih porculanskih figurica i jako malo svjetla. Sašini starci se stapaju s tim ambijentom poput kameleona. Gospođi Kutleš njen kauč za psihoanalizu izgleda kao neka vrsta produženih leđa, a gospodinu Kutlešu njegov stolčić za noge kao čudna izraslina na petama.

Sašin otac je golemi čovjek podbuhla lica, crnih brkova i guste čupave kose koja mu pada preko ušiju. Potajice farba i brkove i kosu, a supruzi tvrdi da je po prirodi crn, da je to nasljedno, da je i njegov djed bio crnokos do sedamdeset i druge. Bojanje kose vjerojatno taji i pred samim sobom, pa to radi zatvorenih očiju, zbog čega svakih mjesec dana po čelu i ušima ima čudne, sive pjege. Na balkonu ima običaj pušiti lulu zbog čega se oko njega vječno širi miris slatkaste ustajalosti. Ekstremno je šutljiv, sušta suprotnost svojoj supruzi koja mu, u rijetkim trenucima kada on poželi nešto reći, hitro otima riječ iz usta i nastavlja misao na svoj način. Inače, gospodin Kutleš je urednik novina „Bute vi vidli!“ koje se bave kajkavskom popevkom i čiju publiku čini desetak umirovljenih profesora. Jednom mjesečno okupljaju se u Gradskoj kavani kako bi raspravljali o zaboravljenim riječima iz starih zagorskih narodnih pjesama. Gospođa Kutleš smatra da je njegov posao beskoristan i da proizlazi iz nedovršene separacije od majke koja je bila porijeklom iz Zagorja, a objesila se o krušku kad je njemu bilo jedanaest godina. Već deset godina ga nagovara da se podvrgne psihoanalizi, riješi se mrtve majke i počne se baviti uvozom stakla, čime se bavio njen otac.

– Kako si? – upita gospođa Kutleš Tamaru.

Na televizoru je bila kriminalistička serija. Gospodin Kutleš je sjedio u svojoj fotelji i žvakao ugašenu lulu svako malo tiho komentirajući: „Ti bokca…“, „E, sad ćeš platiti…“.

– Dobro – odvrati Tamara.

– To si rekla tako automatski… – promrmlja ova.

U kosi je imala viklere, u očima prazninu, u tijelu kolesterol i visok tlak. Na licu je nosila par vodenoplavih očiju i tanke, crvene usne nalik crti kojom se križaju pogrešno napisane riječi.

– Dobro sam – ponovi Tamara zagrebavši noktom naslon kauča.

– Ako želiš, možeš početi dolaziti k meni…

U jednoj ruci je držala oglodana pileća rebarca, a u drugoj zamašćenu čašu s crnim vinom. Tragovi njenih večernjih bakanalija su joj se jasno ocrtavali oko struka i bokova koje je običavala skrivati pod širokim, lepršavim košuljama pastelnih boja.

– K vama?…

– K meni u kliniku… Valjda ti je jasno da ti treba… pomoć – reče ona i uputi Tamari jedan od onih pogleda.

Onaj pogled je pogled koji mrvi, raščlanjuje i zatim opet sastavlja, ali naopako, nakaradno, po nekom svom principu. To je pogled koji od čovjeka radi Frankensteina, a od Rubikove kocke piramidu.

– Budem vam se javila ako zatreba… – reče Tamara iako je znala da bi radije potražila pomoć od doktora Mengelea nego od nje.

Zadovoljna Tamarinim odgovorom, Sašina majka je utihnula i udubila se u interakciju među gangsterima na TV-u. I njima, naravno, treba pomoć, samo što oni to, na žalost, ne znaju.

Nekoliko minuta kasnije došla je Saša.

– Ej, već si tu! – reče provirivši u dnevni boravak – Samo malo da spremim ovo u frižider… – doda pokazavši na vrećice koje je imala u rukama.

– Saša, jesi kupila prašak? – dovikne joj majka.

– Kakav prašak?

– Pa, za rublje! Kakav prašak… ne mogu vjerovati.

– Misliš deterdžent za veš?… – upita Saša pojavivši se na vratima dnevnog boravka – Nisi mi to rekla. Rekla si mi da kupim prašak za pecivo.

– Rekla sam „prašak“! – odbrusi gospođa Kutleš skidajući viklere iz kose i bacajući ih u praznu staklenu zdjelu za salatu.

– Čuj, kupila sam to što sam kupila i kvit – reče Saša i vrati se u kuhinju.

– A čime da ja perem veš? Ti si to meni namjerno napravila, misliš da ja to ne znam? Manipuliraš! Postaješ pasivno agresivna ko tvoj otac!

– Ej, smiri se, pusti malu… – umiješa se gospodin Kutleš tiho i ravnodušno, kao da komentira radnju na televizoru.

– Sve mi je prljavo, nemam što za obući, nisam si kupila ništa već mjesecima jer nemamo novca, a ti… tebe baš briga, ti si i tako uvijek u istom. Pogledaj se! Uz to još i trošiš novce na cigarete… Da si se nastavila baviti onim za što si stvorena, svima bi nam bilo lakše…

– Onim za što sam stvorena?… – drekne Saša iz kuhinje i uleti u dnevni boravak.

Bila je obučena u svoju standardnu sivu trenirku preko koje je imala navučenu crnu majicu kratkih rukava s otiskom Lajkine glave na prsima. Dugačka, desna strana kose joj je bila svježe ofarbana u ljubičasto, a kratka, lijeva strana u crno.

– Da sam se bavila manekenstvom besplatno, bi li i onda mislila da sam za to stvorena, ha!? Ja sam tebi stvorena za stvaranje love, zato si me valjda i rodila! Cigani svoju djecu tjeraju da šeću ulicama i prose, a ti mene tjeraš da šećem po pistama!

– Sašice, mislim da to baš nije isto… – reče gospodin Kutleš.

– Ljudi, ja idem – reče Tamara i ustane s kauča.

– Sorry… – reče Saša primaknuvši se Tamari – Uvijek kad ti dođeš ispadne neka svađa…

– Eto, nek ti prijateljica vidi kakva si! – promrsi gospođa Kutleš prekriživši ruke na prsima.

– Mojoj staroj očito treba publika – tiho prokomentira Saša – Tata, mogu uzeti auto?… – upita mahnuvši ključevima.

Tata kimne i nastavi gledati seriju cuclajući lulu za koju njegova supruga tvrdi da mu je zamjena za majčinu sisu.

– Opet joj daješ auto!? Ti to meni namjerno! Ona se dere na mene, a ti je nagrađuješ!

– Mama, ne događa se sve na ovom svijetu radi tebe – okrenuvši očima reče Saša – Postoje i drugi ljudi.

Gospođa Kutleš zgrabi žuti jastučić koji je držala pod glavom i baci ga na Sašu.

– Ti ćeš meni, balavice jedna, govoriti da ja ne obraćam pažnju na druge! Cijeli dan pomažem ljudima dok ti piješ, pušiš i zajebavaš se!

– Doviđenja – tiho promrmlja Tamara i klizne prema ulaznim vratima.

– Da Tamara nije tu… – zaprijeti Saša kroz zube, ali ne dovrši rečenicu, nego se pokupi i ode van.

Lice joj je imalo čudan, prugasti uzorak, kao da si je prislonila obraze na roštilj. Te crvene pruge su je silno svrbjele, pa ih je češala, od čega joj je lice postajalo sve crvenije.

– Daj, ne diraj si to – reče Tamara dok su silazile niz stepenište.

– Jebeni dermatitis… – protisne Saša.

Planirale su napraviti kokice, zavući se u Sašinu sobu i tamo pogledati neki film, ali sve je ispalo drukčije.

– Kuda ćemo? – upita Saša.

– Nemam pojma… Ajmo kupiti pivo i parkirati negdje… ili idemo kod mene… ili u kino… ne znam.

Atmosfera u Mazdi gospodina Kutleša je bila slična atmosferi u dnevnom boravku. Slatkasti miris lule, figurica porculanskog anđelčića ovješena o retrovizor, prašina, stari brojevi časopisa „Bute vi vidli!“ po sjedalima.

– Staru više ne mogu smisliti!… – reče Saša i upali auto – Jedva čekam da se maknem od nje…

Čim je upalila auto, automatski se upalio i Treći program Hrvatskoga radija na kojem je svirala nekakva sumorna, komorna glazba. Naime, radio u autu gospodina Kutleša pokvaren je zadnjih godinu dana, ali to njemu ne smeta. Dapače, on to tumači kao neku vrstu božje providnosti, jer kvar koji je nastao za njegove pojmove je idealan. S paljenjem auta, pali se i Treći program, a s gašenjem auta, gasi se i Treći program. To je, inače, njegova omiljena stanica.

Prije tog kvara, Saša je u autu stalno slušala upute Garminke, odnosno satelitske navigacije marke Garmin koji je za dvadeseti rođendan dobila od svog oca. Garminka je zapravo bila snimka ženskog glasa koji je svako malo ponavljao: „za dvjesto metara skrenite desno“, „vozite se dva kilometra, pa skrenite lijevo“, „skrenite lijevo“, „skrenite desno“, „preračunavam, vozite se četiristo metara, pa uđite u kružni tok, pa na drugom izlazu izađite desno“. Saša je već nakon dva dana korištenja satelitske navigacije počela osjećati neku neobičnu privrženost toj ženi, Garminki, biću koje joj je pomagalo, podržavalo, vodilo računa da sretno stigne na svoje odredište. Često je znala satima voziti gradom samo kako bi joj slušala glas. U snimci mehaničkog glasa spikerice osjetila je majčinsku toplinu za koju se vezala. A zatim, jednog kišnog popodneva, Garminka je pogriješila. Rekla joj je da skrene u jednosmjernu ulicu i Saša je umalo doživjela frontalni sudar s autobusom. To ju je snažno pogodilo. Osjećala se iznevjerenom i njihov odnos više nikada nije bio isti. Još gori šok dogodio se jednog ljetnog popodneva kada je Saša ostavila svoju satelitsku navigaciju u autu i, po povratku s bazena, shvatila da je Garminka od vrućine preminula. Nakon cijelonoćnog plakanja, odlučila je da se više nikada neće vezivati za digitalne uređaje. Za poneki analogni možda da, ali za digitalni – definitivno nikada.

Spustile su se niz Vinogradsku do Ilice, a zatim preko Trga Republike Austrije krenule prema Savskoj.

– Ne mogu vjerovati… – promrsi Saša živčano mijenjajući brzine – Ona fakat ne odustaje!

– Tko?

– Moja stara!… Stalno mi dogovara sastanke s modnim agencijama, kao da ću se jednog jutra probuditi i reći: Ah, mamice, predomislila sam se! Biti hodajući leš na modnoj pisti je tako divno! Jedva čekam da zaradim još love za tvoje jebene barokne fotelje! Svako malo mi na stolu ostavlja poruke: Možeš ti to! Najljepša si!, kao da sam odustala od manekenstva jer sam počela misliti da sam gadna. Uopće ne želi čuti šta joj govorim! – izbeči Saša oči i lupi dlanovima po volanu – Jučer mi je dala nekakve kapsule za liječenje dermatitisa koje je naručila iz Amerike, a na kutijicu je napisala: Za tvoje predivno lice. Jel ti to možeš vjerovati!?

– Saša, pazi kako voziš! – drekne Tamara dok su auti trubili za njima – Prošla si kroz crveno!

– Sorry… – reče Saša skrenuvši u Savsku – Da barem nikad nisam ni počela s tim.

– Sa čim?

– S jebenim manekenstvom! – reče Saša i počeše se po čelu nakon čega joj se među obrvama pojavi crveni, ispupčeni znak nalik križu.

Možda je to tajna kršćanskih karizmatika, pomisli Tamara ugledavši stigmu na Sašinom čelu. Možda svi oni boluju od dermatitisa.

– A kako se to uopće dogodilo?

– Što?

– To da si postala manekenka?

– Jesi čula za Shocklook?

– Ne. Kaj ti je to?

– Modna agencija. Neki tip na ulici mi je dao posjetnicu i rekao mi da kažem starcima da ga nazovu. Stara ga je nazvala i… tako je počelo.

– Ne kužim, Saša… Ipak to nisi mogla raditi na silu. Sigurno si i ti to htjela.

– Ma, ja sam htjela da me stara primijeti, eto što sam htjela! – poviče Saša dignuvši ruke s volana.

– Pazi kako voziš!

– Jedino kao model sam za nju postojala – promrsi Saša zgrabivši volan – Naravno da sam bila sretna! S trinaest godina su me slikali u kratkim hlačama koje su mi se uvlačile u šupak, a stara mi je pljeskala!

– U, jebote… bolesno.

– Ona je bolesna – zareži Saša dok su joj na čelu izbijale crvene mrlje nalik polumjesecu i zvijezdi.

Na njenom čelu došlo je do vjerskog rata.

– Saša…

– Da?

– Hoćeš se preseliti k meni? – upita Tamara.

Saša je iznenađeno pogleda.

– K tebi?…

– Pa, da… Zakaj ne bi postale cimerice?

– Mislila sam da ti ne želiš nikoga u svojoj blizini.

– Tako je bilo prije pola godine… Zapravo, prije mjesec dana… Tada sam i samoj sebi bila nepodnošljiva – reče Tamara brišući kažiprstom prljavštinu s prozora – Sad je drukčije, nemam pojma što se dogodilo… Sad mi se čini da bi baš bilo cool kad bi po noći skupa žderale sladoled, pile pivo pa onda povraćale. Kužiš, tko će mi držati glavu nad kadom, ako ne ti?

– Ma, daj… Misliš ozbiljno ili?

– Mislim ozbiljno, da. Tebi je dosta stare, a meni je dosta samoće.

Nastupi tišina ovijena tužnjikavim zvukovima violina i violončela koji su polako iščezavali. Nakon dugačkog fade outa, glas spikerice s Trećeg programa Hrvatskog radija reče: „Slušali ste skladbu Trenuci slabosti, norveškog skladatelja Knuta Sohlberga. Uredila: Roberta Alvić, snimili i tonski priredili Karlo Podolski i Bernard Jošt.“ Nakon toga, pričala je još nešto, ali Tamara je više nije razumjela.

– Karlo Podolski… – tiho ispusti Saša – Tvoj stari.

Tamara osjeti kako joj se steže grlo. Najprije kutija od tamno crvenog drveta, a sad snimka s radija. Ako ste mislili da je Karlo Podolski mrtav samo zato što je poginuo, prevarili ste se. On nastavlja trajati, provlači se kroz pore stvarnosti, preskače procjepe prostor-vrijeme sustava poput mačka u čizmama.

– To su one poruke o kojima sam ti pričala… – reče Saša.

– Molim? – prene se iz misli Tamara.

Na semaforu se upalilo zeleno. Prolaznica je stegnula plavi šal oko vrata. Vrana je sletjela u gnijezdo na vrhu stabla. Tamarine suze su se stiskale među trepavicama.

– Poruke koje ti šalje svijet – reče Saša paleći cigaretu – Sve se nekako poklopilo… da čuješ ime svog starog.

– Hoćeš reći da je Knut Seldberg, Soldberg ili kako se već zove, skladao Trenutke slabosti kako bi me sada podsjetio na mog starog?

Osjećala je kako cinizam, poput kakvog tvorničkog mehanizma, pakira suze skrivene u njenim prsima u male, četvrtaste konzerve.

– Ma, ne – odvrati Saša – Mislim da je svijet sastavio sve te događaje, složio ih u neki uzorak… uključujući i kvar na radiju… i reprizu koja se dogodila baš sad… i još bezbroj drugih događaja koji su se morali poklopiti…

– Zašto? – istim, pothlađenim tonom upita Tamara.

– Zato da bi ti dao… nešto smisleno, kužiš? – reče Saša suznih očiju (od emotivnog naboja ili dima koji ju je grizao za oči, ne zna se) – To je… neka vrsta poklona.

– Neka vrsta poklona?…– preneraženo će Tamara osjećajući kako se konzervirane suze u njenim prsima automatski slažu na neku daleku, visoku stalažu – Kakvog si se ti to praška najela? Onog za pecivo ili? Ako je stvarno tako, onda se jebeni svijet mogao dosjetiti nekog boljeg poklona, jer da bi ovaj poklon imao ikakvog smisla, taj isti svijet mi je najprije morao ubiti starce!

– Nevjerojatna si – tiho ispusti Saša polako izdišući gust dim cigarete.

– Što je tu nevjerojatno? Samo sam realna.

– Hoćeš reći cinična i negativna?

– Hoću reći re-al-na – izrecitira Tamara – Mislim svojom glavom i ne umišljam si da je svijet Djed Mraz koji mi dijeli neprikladne poklone. A ako to i radi… onda je bolesni sadist.

Iz Savske su skrenuli u Horvaćansku. Počela je sipiti kiša, pa je Saša upalila brisače koji su tupo zastrugali po staklu. S Trećeg programa Hrvatskoga radija su u međuvremenu počeli dopirati dražesni zvukovi čembala koji kao da su se od zvuka brisača nakostriješili i postali atonalni.

– Ništa od cuganja u autu, idemo kod tebe, ne mogu ovo više slušati – nevoljko protisne Saša pogledavši se u retrovizor kako bi provjerila ima li na licu kakvih crvenih mrljica.

– Može – odvrati Tamara.

– A daj mi reci, molim te, kako onda ti objašnjavaš ovu koincidenciju?

– Kakvu koincidenciju?

– Pa, je li tebi jasno što se sve moralo poklopiti da bi ti sada, na radiju, čula ime svog starog? – upita Saša povukavši nekoliko kratkih dimova cigarete, kao da puši joint – Urednica se morala odlučiti baš za ovu reprizu… Moja stara je morala popizditi i time nas otjerati od kuće… Moj stari mi je morao dopustiti da uzmem auto… Prije godinu dana, radio se morao pokvariti… i to baš na ovaj način!

– Daj, otvori prozor, ugušit ću se – reče Tamara mašući rukom pred licem.

Saša pritisne dugme pored kvake na vratima i prozor s Tamarine strane se do pola otvori.

– Evo što ja mislim – reče Tamara – Urednica je reprizirala ovu emisiju iz nekih svojih razloga, tvoja stara je popizdila iz nekih svojih razloga, tvoj stari ti je dopustio da uzmeš auto iz nekih svojih razloga… Ti briješ da su oni to radili radi mene, a ja brijem da su to radili radi sebe.

– Ma, ne brijem ja da su oni to radili radi tebe, nego da je netko ili nešto sve to posložilo…

– Rekla sam ti već, onda je taj koji je posložio, zvao se on svijet, Bog ili priroda… bolesni sadist.

– Tamara, da netko stalno pljuje po tebi i vrijeđa te, da li bi ti htjela učiniti nešto dobro za njega?

– Naravno da ne bih… Ali, ne kužim što time hoćeš reći.

– Pa, ti stalno pljuješ po svijetu. Kako onda misliš da bi taj svijet mogao učiniti išta dobro za tebe?

– Ne mogu vjerovati… Saša, ja jednostavno ne vjerujem da s druge strane postoji netko ili nešto s čim se da komunicirati.

Nastupi tišina ispunjena zvukovima škripavih brisača i čembala. Ako bismo ih zamislili kao par, brisač bi bio siromašni alkoholičar koji stalno trkelja isto, a čembalo bi bila bogata grofica s kompulzivnom potrebom da se pobrine za alkoholičara. Zašto bi se ona htjela pobrinuti za njega? Upravo zato što je on ne sluša i što stalno trkelja isto. Ona se duboko u sebi ne može pomiriti s činjenicom da je netko ne doživljava. Zato to mora promijeniti. On, brisač, mora napokon shvatiti njenu veličinu i vrijednost, te prestati stalno ponavljati jednu te istu dosadnu, besmislenu priču (trim-tram, trim-tram) i shvatiti njenu veličinu i vrijednost (cindrle-candrla, cindrle-candrla).

– Kladim se da si upravo iz mozga protjerala zadnju molekulu dopamina – promrsi Saša gladeći svoju dugačku, desnu stranu kose, kao da miluje napuštenog psa.

– O čemu ti to?…

Stale su na križanju Horvaćanske i Ulice Hrvatskog Sokola čekajući da im se na semaforu upali zeleno.

– Jučer sam u Psychology Today čitala da se dopamin luči kad mozak neko iskustvo označi smislenim – reče Saša.

– Hoćeš reći, ako ja neku glupost povežem i zabrijem da to ima smisla… ko Futrić, na primjer…

– E, da… Futrić je odličan primjer. Jesi vidjela kako je bio sretan dok je brijao na onu šampitu?

– Da, ali to je… ludilo.

– Nema veze – odmahne Saša rukom i baci cigaretu kroz prozor – Sad pričamo o dopaminu.

– Zašto bacaš cigaretu kroz prozor? – upita Tamara – A ekologija i te stvari?…

– Pa, znaš da mi starci ne daju da pušim, ne mogu ostaviti cigaretu u autu – iziritirano će Saša dok je ubacivala u prvu i kretala – Pusti sad to, hoću ti reći ovo o dopaminu… Navodno shizofreničari imaju glavu punu dopamina jer u svemu vide neki smisao, neku vezu… A dopamin te diže, stvara euforiju… Luči se i kad se zaljubiš…

– Hoćeš reći da shizofreničari uživaju u smislenom životu?

– Ma, ne uživaju… Nemam pojma što im se događa s drugim neurotransmiterima… Hoću reći, smisleno povezivanje te podiže, daje ti snage za život. To ti treba, Tamara, kužiš?

– Pa, eto, i ti stalno u svemu vidiš neki smisao… Je li to zato što si, zajedno s vodenim kozicama preboljela i shizofreniju?

– Daj, ne seri, sad ozbiljno pričamo. Hoću ti pomoći, Tamara… Uostalom, ako ćemo živjeti skupa, ne želim slušati ta tvoja depresivna blebetanja.

– Ni ja tvoja shizoidna smetlarenja.

– Smetlarenja?…

– Pa da, stalno me asociraš sa smećem. Jel ti to radiš kako bi si izmišljanjem nekakve smislene povezanosti podigla razinu dopamina u mozgu ili, kao tvoja stara, briješ da mi na taj način pomažeš?

– Ako nisi primijetila, već pet minuta gnječiš omote od žvake koje si našla ispod zica.

Tamara pogleda što drži u rukama i tupo reče,

– Gle, fakat…

– Dakle, htjela ne htjela, opet se baviš smećem.

– Koja glupost – reče Tamara, otvori prozor i baci zgužvane papiriće kroz prozor.

– I ti mi pričaš nešto o ekologiji…

Kompozicija na čembalu završi i ostane samo zvuk škripavih brisača. Grofica čembalo se povukla. Alkoholičar je pobijedio, njegova je zadnja. „Slušali ste skladbu U predvečerje norveškog skladatelja Knuta Sohlberga“, oglasi se spikerica s Trećeg programa, „Uredila Roberta Alvić, snimio i tonski priredio Bernard Jošt.“

– Nema ga više… – tiho ispusti Tamara osjećajući stiskanje u grlu, kao da pokušava progutati prsten ili ping-pong lopticu – Ostao je samo Bernard.

– I ti kažeš da to nema smisla?… – pažljivo upita Saša.

– To je i dalje samo jedan od bezbroj običnih, nebitnih događaja u svemiru – reče Tamara osjećajući kako joj sasušene suze lijepe trepavice.

– Evo ga, opet radiš istu stvar – promrsi Saša skrenuvši u Palinovečku.

– Što radim?

– Praviš se da su bitne stvari nebitne…. Shit! – vikne Saša i svom snagom nagazi na kočnicu.

Pred auto joj je izletio dečko od nekih dvadesetak godina, obučen u trenirku, sa slušalicama na ušima.

– Pederu! – vikne Saša i pritisne trubu.

Dečko se okrene i pokaže joj srednji prst.

– Stavi si ga u dupe, kretenčino! – vikne ona i uz škripu kotača krene dalje.

Kao pratnja njenom emotivnom stanju, s Trećeg programa Hrvatskog radija počnu pljuštati žestoke orkestralne fraze. Zamislimo li zvuk orkestra kao markantnog muškarca koji je zamijenio groficu čembalo, mogli bismo reći da je alkoholičar nadrljao. Njegov trim-tram, trim-tram više se uopće nije čuo.

– Ehm, ehm… – nakašlje se Tamara – Ako smijem primijetiti, nikada prije nisi vrijeđala ljude na temelju njihove spolne orijentacije. Imaš nekih problema s homoseksualcima?

– Odjebi!

Saša parkira auto ispred Tamarine zgrade i okrene se prema Tamari koja je pritiskala kvaku na vratima pokušavajući izaći. Alkoholičar (brisač) je naglo utihnuo, kao da ga je netko odalamio toljagom zbog čega je upao u neki duboki, blatni jarak. Markantni gospodin (orkestar) zamro je jednu sekundu kasnije, zbog čega bi bilo logično zaključiti kako ga je upravo on ubio, da bi potom počinio samoubojstvo.

– Čekaj malo, zaključano je. Nećeš izaći dok ovo ne riješimo – ljutito reče Saša.

Lajka na njenim prsima bila je zgužvana i mrka kao da se zarazila bjesnilom. Žute zvjezdice rasute po tamno plavom nebu iznad njene pseće glave počele su ličiti na šurikene.

– Dosta mi je – protisne Saša.

Tamara je nikada nije vidjela takvu, blijedu kao karfiol.

– Dosta mi je toga da se iskaljuješ na meni.

– Daj, Saša, što se vrijeđaš, pa to je zajebancija!

Tamara osjeti trnce u stopalima. Munjevito su joj se penjali listovima i bedrima, poput sićušnih pauka. Kroz njene moždane zavijutke (kao kroz puste, vjetrom nadjevene ulice), provlačila se jedna jedina riječ: napuštanje. Ta riječ imala je pognutu glavu i olovna stopala, išla je stalno istim putem, vrtjela se u krug poput zatvorenika u dvorištu ograđenom sivim kamenom i bodljikavom žicom.

– Znam ja dobro što je zajebancija, a što ne – reče Saša gledajući Tamaru ravno u oči.

Lajka ju je također gledala u oči. Bio je to razgovor u šest očiju koji je od razgovora u četiri oka barem dvostruko teži.

Jeste li znali da među nekim trenucima postoje procjepi? U tim procjepima, vrijeme ne teče vodoravno, već okomito. Za Tamaru, ovo je jedan od takvih trenutaka. U njega može stati beskonačno puno misli, beskonačno puno mirisa, okusa, iskustava. Dok vrijeme teče vodoravno, čovjek pliva. Dok teče okomito, čovjek roni. Za vrijeme tog zarona, vremenska površina je mirna, zaleđena. Postoji samo dubina bez kraja. Bez kraja? Postoji li išta bez kraja? Pored auta je parkiran valjak za ravnanje asfalta. Taj valjak je kotrljajući kraj, pomisli Tamara. Nakon njega, nema ničeg što strši, što se pokazuje. Nakon njega vlada plošno mrtvilo u kojem se nakon kiše ogledaju vrane.

Tamarina filozofija kraja je gorka, gorča od senfa. Zbog tog jednog, najvećeg kraja zvanog smrt, svi krajevi su postali male smrti. Zašto se zaljubiti kad će to jednom završiti? Zašto uspjeti kad će se svaki uspjeh s vremenom, poput krumpira predugo ostavljenog u smočnici, smežurati i istruli? Sve pada u zaborav, prolazi. Život se sastoji od malih smrti.

– Kad god te uhvati tuga, ti se počneš ispucavati na meni! Postaješ cinična, negativna i agresivna. Dopizdila si mi i ti i moja stara!

– Dobro, pa ne možeš mene uspoređivati s njom…

– Mogu – tvrdo odvrati Saša – Obadvije me maltretirate, samo imate različite taktike.

Četiri oka (dva Sašina i dva Lajkina) su je i dalje gledala. Lajki je iz očiju sijevalo bjesnilo, a još prije tjedan dana bila je njena, Tamarina… ležala joj je na prsima. To je pas izdajica, prevrtljiv poput kandži koje se pretvaraju u tulipane. Cijeli život je samo niz krajeva, niz napuštanja, pomisli Tamara. Nika ju je ostavila čim se rodila. Zatim su otišli i starci. Otišlo je u međuvremenu još puno njih… Mačak Artur je odletio u svemir, susjed Nenad je umro od leukemije, vrabac Gojko je slomio krilo i preminuo dok mu je ona u usta stavljala komadiće kruha koje je namočila pljuvačkom.

– Što misliš pod tim „dosta mi je“? – upita Tamara.

– A što misliš da mislim? Mislim da mi je dosta! – prodere se Saša udarivši dlanovima o volan – Ne želim više biti tvoja kanta za smeće!

– A, to je to, dakle… – tiho izusti Tamara – Napokon se simbolika smeća razjasnila.

– Da, to je to! Vječno jedno te isto!…

Riječ „vječno“ zakačila se među Tamarine neurone i ostala visjeti na jednoj od sinapsi, ljuljajući se poput majmunčića na lijani. Na trenutak, samo na trenutak, Tamara si je dopustila pomisao da život nikada, baš nikada ne završava.

– Vječno?…

– Jebote, Tamara, ne pričamo o vječnosti nego o tome da me maltretiraš! Kužiš?

– Da, ali… Oprosti, u pravu si. Maltretiram i sebe i tebe, jer… ne znam bolje.

To je kao da pritisneš sklopku, pomisli Tamara. Off/on. Na kraju je smrt (off) ili je na kraju vječnost (on). Kada je sklopka na „on“, sve se čini lakše. Krajevi, oplođeni počecima, prestaju biti krajevi i postaju tijek.

– Dobro, ajde, bar si se ispričala – promrmlja Saša – To je nešto novo.

– Pomislila sam… – reče Tamara puštajući „vječnost“ da joj, poput hodača na žici, balansira među neuronima – …da ćeš se prestati družiti sa mnom.

– Koji ti je?… Kakav prekid druženja, jesi ti luda? Samo hoću da raščistimo neke stvari… prije nego se doselim k tebi.

Saša pritisne dugme pored kvake, vrata škljocnu i oslobode se.

– Ajmo van… – reče dok je sivi dan iz nekog razloga dobivao srebrnkast odsjaj.

 

Vječnost koju je Tamara upravo otkrila nije duhovna i nema nikakve veze sa sumnjivim iskupiteljem ispijena lica i kosom na razdjeljak. Njena osobna, portable-vječnost je samo njena. Otkrila ju je shvativši da može ukinuti krajeve. Kad kraju dođe kraj nastaje vječnost.

– Saša – reče Tamara otvarajući ulazna vrata zgrade – Shvatila sam nešto…

– Što?

Ušle su u hodnik i njihove riječi su dobile odjek, gladak i zaobljen poput bombona.

– Shvatila sam da je život vječan.

Saša zastane nasred stepeništa i pospremi desnu stranu kose iza uha kako bi je bolje vidjela.

– O čemu ti to?

– O tome da nema krajeva… – reče Tamara gledajući negdje uvis, kao da pogledom hvata riječi koje joj lebde nad glavom – Krajevi su iluzija…

– Majko mila, nećeš valjda sad još puknuti i otići u Mormone – reče Saša krenuvši ponovo uz stepenice – Daj, shvati da su ti starci poginuli i da ti je to užasna trauma. Kome ne bi bila?… Sad mi pričaš tu nešto o vječnosti, a maloprije si pljuvala po Bogu. Mislim, daj se odluči!

– Ma, ko šiša Boga. Htjela sam ti reći da, kad pomislim da život nema kraja, odnosno da smo vječni, svi drugi krajevi mi nekako… postaju drukčiji. Imam osjećaj kao da je smrt kralj svih krajeva, kužiš?… To je ono, baš, totalni kraj. Jedini apsolutni kraj za koji znamo. Svijet može nastaviti trajati, ali kad umreš, to je to, za tebe svijeta više nema. E, sad… ako tog, krajnjeg kraja nema…

– Što onda misliš da se dogodi nakon smrti? – upita Saša zaustavivši se pred ulaznim vratima Tamarinog stana – Odeš u raj u kojem svaki dan pušiš gram hašiša dok ti crnci masiraju stopala?

– Ma, to što se događa nakon smrti uopće nije važno – odmahne rukom Tamara – Ako si mrtav, ne događa se, nemaš doživljaj, jebeš to…

– A što onda misliš kad kažeš „vječno“?

– Mislim, ako smrt nije kraj, nego iskustvo…

– Iskustvo…

– Da! – reče Tamara pretražujući džepove u potrazi za ključevima – To je sasvim nešto drugo! Evo, ja sad tražim ključeve, zar ne?

– Da…

– I to je iskustvo. Točka. Ja ne znam što je iza ovih vrata. Dobro, znam, jer je to moj stan, ali da stojim pred vratima smrti, ne bih znala… pratiš me?

– Pratim. I ne pitaj me više „pratiš me?“ i „kužiš?“ jer se od toga osjećam ko kreten.

– Ok, neću, sorry… – reče Tamara otključavši vrata – Evo, i sad ja otključavam vrata i ulazim unutra…

– Fakat si doživjela otkrivenje, nema šta… Otvaraš vrata i ulaziš u stan.

– Daj, Saša, slušaj me, ovo što ti govorim ima smisla… Recimo da stojim pred smrću, da ova vrata dijele život i smrt. Dok sam u hodniku, živa sam, a kad uđem unutra, mrtva sam. Ideja o kraju postoji jedino ako nagađam što je iza vrata. A ako ne nagađam, nego sam jednostavno tu gdje jesam i samo otključavam vrata, postoji samo iskustvo, kužiš?…

– Opet si rekla „kužiš“…

– Smrt je samo u glavi, samo priča, samo koncept! Ona u realnosti, u iskustvu, ne-po-sto-ji! – reče Tamara i podigne ruku iznad glave, kao balerina.

U tom trenutku, samu je sebe podsjetila na gospodina Futrića. Ta asocijacija joj baš nije dobro sjela, pa je brzo spustila ruku na glavu i počešala se po tjemenu.

– Evo nas… tu smo… – reče otvorivši vrata stana.

Na ružičastom zidu dočekala su ih dva sunca. Izgledalo je to kao da su se otvorila vrata nekog skrivenog dječjeg raja.

– Kad si to napravila?… – iznenađeno će Saša ušavši u stan.

– Jučer. Sviđa ti se?

– Pa… ovaj… Ne mogu baš reći da mi se sviđa… ali je u svakom slučaju bolje od onih bolesnih riječi i rečenica koje si ispisivala.

Tamara zatvori vrata i odloži ključeve na kuhinjski stol na kojem su se nalazili ostaci šampite, kutija od crvenog drveta i šareni brodić iz slikovnice Posljednji kolačić.

– Skužila sam to što si govorila o krajevima i vječnosti. Barem mislim da jesam… – reče Saša krenuvši ka hladnjaku – Čuj, ako te takvo razmišljanje tješi, mislim da je to ok. Imaš pivo?

– Imam. Donesi i meni… – reče Tamara sjedajući za stol.

– Dakle, dogovoreno? – upita Saša dodajući Tamari limenku Beck’s-a.

– Što?

– Ovo što si predložila… da se doselim.

Tamara se nasmiješi. Saša se nasmiješi. Lajka se nasmiješi.

– Deal – reče Tamara i otvori limenku piva.

– Deal – reče Saša i kucne svojom limenkom o njenu.

 

Te noći, u Tamarinom snu, kradljivac biti je, poput meda koji se cijedi sa žlice, iscurio sa sunca. Tamara je ležala na tropskoj plaži, na pijesku, sama. Na sebi nije imala ništa osim badića. Gledala je u tanku crtu koja je dijelila nebo i ocean razmišljajući o koktelu od ananasa i kokosa koji joj je trebao donijeti barmen sa srebrnim očima. I onda je sišao on… kradljivac biti… ravno sa sunca… crn kao crna rupa. „Što hoćeš od mene!?“, viknula je bacivši prema njemu šaku pijeska, iako je bio udaljen više od stotinu metara. Nije joj odgovorio. Vukao se sporo i temeljito, poput valjka za ravnanje asfalta. „Gubi se!“, proderala se Tamara bacivši prema njemu još jednu šaku pijeska. U daljini je čula njegov staklasti, prigušeni cerek. Vidjevši da ga ne može otjerati, skočila je na noge kako bi pobjegla, ali je istog trena tresnula na pod i nosom zarovala po pijesku. Oko desnog gležnja imala je metalni obruč koji je lancem bio vezan za obližnju kokosovu palmu. Bila je okovana. „Barmen!“, poviče Tamara, „Baaaarmen!“, no ubrzo zamukne vidjevši barmena kako trči preko plaže. Havajska košulja i kratke lanene hlače lepršale su mu na vjetru. Bježi. Sigurno ju je on okovao dok je drijemala. „Izdajico!“, vikne ona i udari nekoliko puta šakama po pijesku. Zatim pogleda prema kradljivcu i ostane bez daha. Bio je tu. Na pet metara od nje. Mršav, blijed, u crnom poluraspadnutom odijelu, sa šeširom skrojenim od guste, čelične mreže. „Imam nešto tvoje“, reče on i skine šešir u kojem je pulsiralo njeno srce. Tamara se uhvati za prsa i osjeti beskonačnu prazninu. „Gotova si“, reče on i nasmiješi se pokazavši joj svoje šiljate zube, „Jesi za pistaciju?“, upita ispruživši svoj sivi dlan na kojem se nalazila hrpica čvrsto zatvorenih pistacija. „Neee!“, Tamara vrisne i zgrabi šaku pijeska da je baci kradljivcu u lice, kad shvati da joj se u ruci nalazi školjka. Dok se kradljivac ukočeno kesio, Tamara je gledala u otvorenu školjku u kojoj je svjetlucao biser. „Ne bacaj me, sakrij se u mene“, biser reče. Tamara brzo zgrabi svoje srce iz kradljivčevog šešira i naglavce, kao da skače u more, skoči u biser. U skoku se toliko smanjila da joj je biser počeo izgledati kao sedefasti ocean. U tom oceanu, sve je bilo drukčije… Svijet je svjetlucao i meškoljio se. I ona je, zajedno sa svijetom svjetlucala i meškoljila se. Kradljivac biti je negdje daleko i visoko divljao udarajući šakama o tvrdi oklop školjke. Sve što je Tamara od njega čula bili su potmuli odjeci nalik grmljavini. Plutajući u biseru, sa srcem na svom mjestu, njegov bijes nije dopirao do nje.