Brod za Lajku | Tomica Šćavina

SVE SE VRTI OKO ONOG ČEGA NEMA

 

Pozvonila je dva puta kratko. Ništa. Zatim je pozvonila četiri puta kratko, tri dugo. Opet ništa. Nosila je u glavi sve te rečenice koje su se gibale, grizle i mrijestile poput jegulja. Hodajući dubokim snijegom prema Draškovićevoj 23, maštala je kako skida gornji dio glave (kao narančinu koru) i pušta te misaone jegulje da izmigolje van. Crne i vijugave, utisnute u duboki, bijeli snijeg, izgledale bi poput keltskog ornamenta. Smrzle bi se u trenu, oči bi im ostale ukočene gledajući u ništa. Tamara ih ne bi ni pogledala, samo bi produžila dalje, s umom prozračnim poput svjetlucavog lahora s reklame za deterdžent za pranje rublja. Hodala bi podignute glave, bez straha da će joj oštre pahulje snijega okrznuti zjenice, a srce bi joj napokon bilo oblo i puno kao sjemenka žita. Tako ona to zamišlja, kao oštar rez. Bila bi to alkemijska pretvorba ljepljivih crnih jegulja u srebrne leteće ribe koje u jednom skoku nenadano prolijeću kroz oblake.

Možda je kod gospodina Futrića, pomisli Tamara i snažno pokuca na oronula vrata njegova stana. S druge strane se začuje šuškanje (kao kad vjetar po ulici raznosi novine). Zatim škripanje parketa. Zatim otključavanje vrata. Zatim majušni starac u pidžami od svijetlo plave svile.

– Oprostite… – zausti Tamara, ali joj dah zapne podno ošita.

– Ti?… Uđi – reče on i širom otvori vrata.

Tamaru zapuhne hladan zrak.

– Samo naprijed… samo naprijed – reče starac kojem se bijela kosa razletjela poput maslačka.

Tamara polako uđe. Hodala je na prstima, pazeći da ne remeti tišinu koja im se njihala nad glavama.

– Je li gospođa Flandor ovdje?

– Samo… naprijed – ponovi starac glasno cvokoćući svojim bijelim, za broj prevelikim, porculanskim zubima.

Pod u dnevnom boravku bio je posut injem, a pod otvorenim prozorima nalazile su se tri velike hrpe snijega. U smrznutim zavjesama nazirali su se oblici nalik pjevajućim duhovima.

– Je li gospođa Flandor ovdje?

Gospodin Futrić nije reagirao. Kretao se pedalj po pedalj. Lijevu nogu je vukao za sobom, a desnom rukom se oslanjao o zid.

– Zašto ste otvorili prozore? – oprezno upita Tamara zagledavši se starcu u lice.

On ju pogleda s izrazom čuđenja. „Zar ne znaš?“, pročita mu Tamara iz pogleda.

– Radi… šećera – odgovori on i nastavi koračati ka spavaćoj sobi – Život u šampiti je… hladan.

Čim uđoše u spavaću sobu, gospodin Futrić zaključa vrata i, pažljivo se sagnuvši, spremi ključ u čarapu. Zatim nogom gurne ručnik koji se nalazio na podu tik uz vrata kako bi zaustavio strujanje hladnog zraka iz dnevnog boravka. Korak po korak, dovuče se do kreveta, legne i debelim, bijelim poplunom se pokrije sve do brade.

– Možemo krenuti… – reče.

Tamara se stisne pored zaključanih vrata. Osjećala se poput crvene mrlje u crno-bijelom filmu. Zaboravila je. Bila je toliko zaokupljena Nikom, mržnjom i jeguljama da je sasvim zaboravila na svečani odlazak gospodina Futrića. Danas je njegov posljednji dan života, dan dubokog zarona u šampitu. Soba je okrečena i topla. Krevet mu je okružen s četiri električne grijalice. Na zidu, pored prozora, visi slika anđela s rupicom na bradi. Komadi namještaja koji su dva dana ranije bili nagurani u sredinu sobe sada su na svojim mjestima. Noćni ormarić s ručkama od sedefa, fotelja od tamnocrvenog pliša, bijele zavjese koje se presijavaju u raznim bojama, kao koža svježih, tek ulovljenih lignji.

– Poslušaj… – reče gospodin Futrić i uperi daljinski upravljač prema noćnom ormariću.

Iz malih, srebrnih zvučnika smještenih u kristalni luster začuju se visoki, igličasti tonovi glazbe.

– Čajkovski…. Ples šećerne vile. Ovaj instrument koji čuješ… to je staklena harmonika*.

Tamara se osjeti umotanom u krhku priču gospodina Futrića kao cvijeće u celofan.

– Kako to… da si ti ta?… – upita on dopuštajući da mu se polako sklope oči – Ja sam mislio da će to biti Nika.

– Koja ta? – oprezno upita Tamara.

Gospodin Futrić pridigne glavu i namigne,

– Igramo se… skrivača, a?… He, he…

Smijeh mu je bio suh, podsjećao je na kašljucanje mačke kojoj je u grlu zastala kost.

– Ne, stvarno… ne znam. Ja sam Tamara, studentica, bila sam neki dan kod vas, donijela sam vam Griotte, a zatim sam pomogla krečiti… Zar se ne sjećate?

– Svega se ja sjećam – reče on sklopivši oči – Rekli su na radiju… he, he… Sve su rekli što će biti, sve. Samo čovjek treba slušati – otvori oči i uperi u Tamaru svoj prozirni pogled – A čovjek ne sluša… i zato ne zna.

– Što su rekli?

– Da sreću treba zaključati i držati blizu… inače će pobjeći.

Tamara se poželi smanjiti, provući se kroz ključanicu i uteći na drugu stranu, pa makar je tamo dočekao akvarij s jeguljama. Nije mogla samo tako zalupati na vrata i pozvati upomoć. Nije mogla ni strgnuti poplun s njega i na silu mu uzeti ključ koji je spremio u čarapu. Nije ga mogla šokirati, nije mogla dopustiti da umre. Imala je osjećaj da na svom dlanu drži pješčani sat u kojem se posljednjih nekoliko zrnaca pijeska zaglavilo. To je starčevo vrijeme… Ispusti li ga, razbit će se.

– Ja nisam ta – reče Tamara.

Šećerna vila završi svoj ples i staklena harmonika utihne.

Gospodin Futrić ne reče ništa.

– Molim vas, pustite me van – tiho zavapi Tamara.

Starčevim licem prođe trzaj.

– Ne znam jesmo li u šampiti ili… ili samo pada snijeg… Ne znam jesam li ja ta ili nisam, što god to značilo, samo me pustite, molim vas i uživajte u svom danu, pa… Nova Godina je, sretna vam Nova Godina – reče Tamara pritišćući kvaku kao da se potajno nada da bi vrata mogla uzeti stvar u svoje ruke i svojevoljno se otvoriti – Divno vam je u sobi… tako je lijep dan… Sretan vam put, znate, malo sam vam i zavidna, ovaj svijet je ponekad stvarno zajeban… oprostite na izrazu, hoću reći, ni meni se ne da biti tu… i ja bi negdje, u neku svoju šampitu… A sad sam, vidite, u vašoj… kako je to čudno, i hvala vam na gostoprimstvu, ali mislim da moram ići…

Tamara nije znala otkud joj sve te riječi. Jedan tren su tekle, a drugi zapinjale, kao kapi kiše koje klize niz prozore. Za to vrijeme, starac je opustio bradu i usta su mu se blago rastvorila. Iza zatvorenih kapaka, očne jabučice su mu bile nemirne, kretale su se lijevo-desno, kao da je naglo upao u san u kojem gleda partiju stolnog tenisa.

– U slučaju da sam ja ta, moram vam reći da sam čula kako su na radiju rekli „doći će i otići“, tako su rekli, sigurna sam… slušam i ja radio, ponekad su emisije tako zanimljive… i rekli su još da… da… da onaj koji uđe u šampitu, a to sam ja, mora iz nje i izaći. Jedino gospodar šampite, a to ste vi, može ostati… zato, molim vas, dajte mi ključ.

Na starčevom licu nije bilo nikakvih promjena.

– I onda je govedo zalutalo i svemirci su pojeli sve bake svijeta – reče Tamara podigavši se na prste kako bi mu bolje vidjela lice.

To je bila fora koju je ponekad koristila kako bi provjerila da li ju otac sluša. Lupila bi nešto besmisleno i pitala „Jel da, tata?“, na što je on redovito odgovarao „Aha“.

Na licu gospodina Futrića nije bilo reakcije. Znači spava, zaključila je Tamara. U tom trenutku starac je nešto promrmljao i kapci su mu se polako podigli.

– Još… – reče.

– Molim?…

– Još…

Bio je to isti onaj hrapavi, mukli „još“ koji je izgovorio i prvi put kada je došla k njemu. Tada je tražio još Griotta, a sada? Još čega?…

– Hoćete da… pričam? – upita ona.

– Još…

Nakon trećeg „još“ Tamari se zavrti u glavi. Dogodilo joj se ono što joj se uvijek događa kada čuje ili izgovori jednu te istu riječ nekoliko puta za redom. Značenje je uskrsnulo iz riječi i glasovi „j“, „o“ i „š“ puzali su njenim moždanim vijugama besciljni i amorfni poput puževa golaća. Je li Još nečije ime? Je li to riječ kojom se tjera mazgu na pašu ili je to kratica za jugoslavenski odbojkaški šavez? Ne, to se ne slaže…

– Evo, nastavit ću… ispričat ću vam što mi se dogodilo jučer – reče Tamara zatresavši glavom kako bi si tu misterioznu riječ odlijepila s uma – Zapravo, neću… jučer se nije dogodilo ništa posebno… osim što je završila jedna prilično gadna godina.

O čemu se priča ljudima na samrti? O tome da nam stiže zatopljenje? Da se u Kini srušio avion? Da će uskoro obični televizori biti zamijenjeni hologramskima?

– Reći ću vam nešto u vezi… u vezi onog što ste rekli… kad smo se prvi put vidjeli… – reče Tamara odlučivši izgovarati sve što joj pada na um – Spomenuli ste beskonačnost… a ja sam vas onda pitala… što ako beskonačnosti nema, što ako je to samo nešto podijeljeno s ništa, broj podijeljen s nula? Oprostite ako sam, ovaj… ako sam uvrijedila vašu beskonačnost… možda vam taj osjećaj vječnosti, beskonačnosti, nečeg bez kraja i konca… baš sada treba, a ja sam… to samo tako bubnula… Htjela sam zapravo reći da mi uzdižemo tu jeb… pardon… nulu. Svi brojevi imaju svoju vrijednost u odnosu na nju… Oni su nešto u odnosu na ništa… Dobro ste vi rekli, sve se vrti oko onog čega nema.

Tamara baci pogled kroz prozor. Na staklo su se lijepile velike pahulje snijega.

– Žao mi je što nemam ljepšu priču za vas… Nemam inspiracije za tako nešto.

– Još… – izusti starac blago nakosivši obrve, kao da sluša svoju omiljenu, srceparajuću pjesmu – Još…

– Dobro… Evo… gdje sam ono stala… Nije to samo matematika… mi ljudi smo takvi. Vaš svijet se vrti oko šampite… Moj svijet se vrti oko Nike… Sašin svijet se vrti oko Edvarda… Vrtimo se oko onog što nemamo… oko onog što fali. I drugi ljudi su takvi… Svijet im se vrti oko obitelji… koju nemaju… oko kuće… koju nemaju… Oni koji imaju i obitelj i kuću… nađu opet nešto treće što nemaju… stalno nešto fali… jesmo li mi ljudi po prirodi takvi?… ili smo samo navikli vrtjeti se oko nule, baš kao i brojevi? Ponekad mislim da je za sve kriva ta jeb… pardon… nula. Zašto je uopće ima… kad je u stvari nema? Kakvog to smisla ima?… Zapravo… mislim da smo mi, ljudi ko krtice… One ruju, ruju i stvaraju hrpice zemlje… Tako i mi u svojim glavama… kopamo, kopamo i onda izlučimo neku hrpicu smisla… nakon čega smo mirni… tjedan-dva. A onda dođe kiša, pas ili druga krtica… i hrpica zemlje se raspe… baš kao i smisao… Dogodi se nešto i… smisla više nema… A opet smo osuđeni na to da ga stvaramo, jer bez njega je blato samo blato… a to je nepodnošljivo.

Tamara nasloni glavu o vrata i zatvori oči. Na trenutak osjeti kao da lebdi.

– Pitam se… je li ta vrtnja oko nule… vrtnja oko onog čega nema… formula za stvaranje ništavila. Jer, to ništavilo… glupost kao i nula… Znate, dugo sam razmišljala… – otvori oči i proluta pogledom po prostoriji kao da nešto traži – gdje su moji starci… ako su igdje… je li to nešto ili ništa… I onda mi je Saša jednom rekla da se boji ništavila… i pitala me bojim li se i ja. Bila sam napušena tada… kao, uostalom, i sada… i stvari su mi odmah bile jasne. Recimo, da vi sada odete u ništavilo… ne biste mogli ništa doživjeti… jer u ništavilu nema baš ničeg, pa ni vas. Ne bi bilo onog koji doživljava, kužite?… A ako ima vas koji doživljavate, to znači da to nije ništavilo… jer u ništavilu ništa ne može postojati. To je tako jednostavno… ali mi vjerujemo u riječi… vjerujemo da ono što ima naziv zaista postoji. Ništavilo je riječ…. pa mislimo da ta riječ predstavlja nešto… odnosno, ništa… pa se onda toga možemo i bojati… ili možemo od toga napraviti nešto važno… nešto na što se oslanja sve drugo… Ništavilo, nula, eter… sve su to riječi za nešto čega nema… ali, mi se pravimo da toga ima, jer nam je to… potrebno? Ne znam baš… To s riječima je stvarno čudno. Kad sam bila mala, zamišljala sam da se kraj onog kioska ispred Mamutice svaki dan okuplja grupica ljudi koji smišljaju riječi… Zamišljala sam ih kako, sa šalicama vrućeg čaja i bijele kave u rukama, sjede na stepeništu i predlažu da se nož zove nož, a vrabac da se zove vrabac… Često mi se znalo dogoditi da mi fali riječi, pa sam zaključila da oni svoj posao baš i nisu dobro obavili. Puno toga bitnog uopće nisu imenovali… Recimo, netko je lijep, ali kad je loše volje, jako poružni. Kakav je on?… Razolijep? Ružnokadast? Lijepromjenjiv? Tih riječi nema… a ništavila kao ima. Bezveze.

Tamara duboko udahe, izdahne i zagleda se u gospodina Futrića. Lice mu je bilo mirno, a oči iza kapaka su mu se i dalje pomicale, samo sporije, kao da je u snu u kojem više ne gleda partiju stolnog, već običnog tenisa.

– Mmm – zastenje starac kao da ga je tišina zaboljela.

– U redu, u redu… Ovo je vaša svečanost… Ne želim je pokvariti. Bit ću tu još sat vremena ako treba… i tako ne mogu otići. Evo sjest ću… tu u fotelju… možda da stavim neku glazbu?…

Tamara se polako prišulja noćnom ormariću, uzme daljinski i pritisne play.

– A nakon što budem sigurna da spavate… uzet ću ključ i polako se iskrasti van… Evo, rekla sam vam, tako da se ne iznenadite kad vidite da me nema… Ja ću otići, a onda ćete vi odletjeti… To biste htjeli, zar ne?… Kao ovaj anđeo koji vam visi na zidu… On, doduše ne leti, nego pada… ali je miran… smješka se…

Tamara sjedne u fotelju od tamnocrvenog pliša, zatvori oči i udahne miris naranče i jasmina koji se širio iz aromatične lampe. Čajkovski ponovo otpočne s Plesom šećerne vile. Tamari se u očima pojave suze.

Sve je tako krhko, pomisli.

Zadnji put su joj oči zasuzile kad joj je prije tri godine nestao mačak. Artur, to mu je bilo ime. Imao je crni rep i crno desno uho, sve ostalo je bilo bijelo. Bio je lijep, ali ne baš uvijek… Zapravo, bio je lijepromjenjiv. Izašao je na balkon, skočio na drvo, pa na susjedov balkon i tu mu se izgubio svaki trag. To je bilo toliko čudno da je Tamara čak pomišljala da je odletio. Pred spavanje ga je znala zamišljati kako zajedno sa šišmišima nadlijeće Novi Zagreb, leteći kao da pliva prsno dok mu iz kandžica curi svjetlucavi prah. To ju je smirivalo.

Tamara zatvori oči i pusti da joj leđa utonu u naslon fotelje. Sljedeće tri i pol minute, šećerna vila je plesala na svojim staklenim nožicama. Iako je bila satkana od zvuka, Tamara ju je iza zatvorenih kapaka vidjela. U njenoj mašti, bila je veličine malog prsta, tanka, bijela i čupava. Jedino su joj oči bile crne. Okrugle i glatke, izgledale su kao da ih je ukrala od muhe ili skakavca. Najprije se vrtjela oko lustera, pa je sišla do čela gospodina Futrića, izvela nekoliko pirueta i izletjela kroz zatvoreni prozor van, među guste pahulje snijega.

Zatim je nastupila tišina.

Bila je to živa tišina koja se dobro sjeća zvuka.

– Sve je… prijevara.

– Molim? – otvorivši oči upita Tamara.

– Sve je… prijevara.

Tamara priđe krevetu i susretne se s očima gospodina Futrića. Pogled mu više nije bio tako proziran i dalek. Gledao je u nju, svako malo spuštajući pogled, poput djeteta koje je ukralo.

– Šampita me prevarila… Ona je takva… uvijek prevari. Izgleda kao najukusniji kolač na svijetu… a niš ne valja… sami šećer. Svi kolači su bolji od šampite… I princes krafna, i mađarica, i… i… čak i fritula. Sve su one bolje od šampite… Fuj, sami šećer…

Lice mu je podrhtavalo, kao da mu pod kožom marširaju mravi. U uglovima očiju su mu se skupljale suze.

– Šta je čovjek… ne može ni umrijeti… kad hoće.

Pogled mu odluta kroz prozor, zavideći pahuljama na njihovom slobodnom padu. Suze mu kliznu niz sljepoočnice i zaustave se na ušnim resicama, viseći poput naušnica.

– Nasjeo sam… Sve je bilo tako… – zatvori oči i udahne kroz nos, kao da miriše nevidljivi cvijet koji mu se upravo rascvao pod nosnicama – …tako podignuto. Mislio sam da je to tô…

Tamara ga poželi primiti za ruku, ali odustane. Bojala se da bi mogla učiniti nešto krivo, nešto što bi ga još više ranilo. Zapravo, nije bila sigurna pazi li na njega ili na sebe, jer se i sama osjećala ranjeno. Njihova tanka i prozračna bol prekrila je sobu poput opuštenog padobrana.

– Bio sam tako visoko… da sam zaboravio na tijelo… a ipak… nisam nestao. Nešto u meni… nije lagano.

Tamara skupi snage i progovori,

– Kako vam mogu pomoći?

Umjesto odgovora, starac zaplače. Glasno.

Trenutak kasnije (poput jeke), Tamara zaplače s njim.

Potom (poput odjeka jeke), začuje se škljocanje brave.

Kvaka se pomakne prema dolje i vrata sobe se polako otvore.

– Ti? – izusti Nika ispustivši ključ iz ruke – Otkud?… Što radiš ovdje?

Njen glas dopro je do Tamare zajedno s naletom hladnog zraka iz dnevne sobe. U odnosu na zrak, glas joj je bio topao.

– Ništa – reče Tamara brišući dlanovima suze.

– Draga moja… tu si… Već sam zaboravio… da je drugi ključ kod tebe – reče gospodin Futrić pruživši ruke prema Niki – Ipak si ti tâ, ipak si ti…

Nika zatvori vrata i nasloni se leđima o njih. Pogleda u Tamaru, pa u starca, pa u Tamaru, pa u starca. Došla je bez šminke, s kosom svezanom u rep, obučena u jeans hlače i bijelu sportsku majicu s natpisom Playlife. Izgledala je tako obično. Kao ti ili ja ili on ili ona. Kao prolaznica, poznanica, susjeda koja ima svoju omiljenu hranu (knedle sa šljivama), koja uvijek ide kod istog frizera (makar nakon frizure nikada nije baš sasvim zadovoljna), koja voli gledati stare mjuzikle (kao, recimo, Bal na vodi), koja često ode u minus (ali jednako često ode i u plus), koja svake godine planira put u Lisabon (ali nikako da ode) koja je jako osjetljiva na pse i mačke (stalno ih kupi s ceste), koja u trenucima depresije čita Limeni bubanj, a u trenucima radosti pjevuši svaki put drukčiju melodiju koju nikada prije nije čula, a uvijek joj se čini tako poznatom. Brišući suze, Tamara je proučavala zbunjenost koja je curila iz Nikinih poluotvorenih usta. Poželjela joj je reći „dobrodošla“, ali se na vrijeme zaustavila. To bi bilo neprimjereno, zaključila je. Sve do tada, njihovi susreti su zapravo bili mimoilaženja. Sada su se napokon gledale. I vidjele. Nikino lijevo oko nije bježalo prema gore, izraz lica joj nije bio krut kao skica tušem.

– Anđele… – izusti gospodin Futrić.

– Da? – upita Nika primaknuvši se krevetu – Kako si?

– Dobro… – reče prekrivši oči dlanom – Pre… dobro. Negdje sam… pogriješio.

Lice mu se zgrči kao da se hoće skupiti u točku na vrhu nosa.

– Ne mogu otići… ne daju mi.

– Tko? – upita Nika prešavši mu rukom preko čela.

– Utezi… Tu su – reče on podigavši ruku do potiljka – Unutra… Neću ih se tako lako riješiti.

Starac opet zaplače. Sjetno, dječje, kao da se sjeća omiljene igračke koju je davno izgubio, ali je nikad nije istinski prežalio.

– Daj i uzet će ti… uzmi i dat će ti – reče brišući svilenim rukavom suze – Život te tako nauči… Ali, fućkaš ga… Smrt nije nešto… što se može uzeti. Mogu otići jedino… ako dam… – duboko uzdahne – Moram dati život… a zaboravio sam… kako se to radi. Više ne znam što znači… davati.

Dok je govorio, zjenice su mu podrhtavale, kao da bi mu svakog trenutka, poput loše prišivene dugmadi, mogle otpasti s očnih jabučica.

– Prevario sam se… Šampita me zaslijepila… Našla mi se na putu i ja.. i ja… sam krenuo u nju misleći… da je ona… crescendo. Ali ovo nije takva kompozicija… Ti kićeni, napuhani krajevi… uvijek su mi išli na živce.

Motreći lice gospodina Futrića i osjećajući na svojoj desnoj nadlaktici toplinu Nikinog lijevog ramena, Tamara se blago, jedva primjetno njihala. Naprijed-natrag, naprijed-natrag, poput autističnog djeteta.

– Cijeli život tražim nešto…. – reče on naglasivši riječ nešto kao da ono što se nalazi iza te riječi pozna jako dobro, puno bolje od vlastitog odraza u zrcalu – I kad je sve drugo prošlo… mislio sam… barem smrt mora biti… nešto posebno. Ali, nije… I ona je… obična, kao i sve ostalo.

Dovršivši rečenicu, objema rukama uzme gužvati plahtu.

– Ubij me – reče zagledavši se u Niku – Ubij me!…

Tamara se odmakne korak dalje od kreveta.

– Kako sam živio… tako ću i umrijeti. Uzet ću smrt i ona će mi dati… sebe – protisne kroza zube pridigavši se na laktove – Ubij me!

– Polako, polako – reče Nika položivši mu ruku na prsa.

Starčić se zakoprca pod poplunom kao riba u mreži.

– Ubij m… – pokuša viknuti, ali glas mu se raspe u suhi kašalj.

– Odi kući – reče Nika Tamari.

– Ne idem ja nikud – odvrati Tamara.

– Zašto? Što radiš tu? Zašto si došla?

– Tražila sam vas. Tražila sam… tebe.

Koža na Nikinom vratu se naježi.

– Jutros sam… u dnevnom boravku… našao mrtvog goluba. On može… a ja ne mogu – zavapi starac.

Nika iz džepa izvadi maramicu i obriše mu suze. Zatim sjedne na krevet pored njega, primi ga za ruku i reče,

– Žao mi je što se mučiš, ali… Ne mogu te ubiti, to ti je valjda jasno.

– Rekla si da imaš… onu pilulu… ono, ono nešto što uvijek nosiš sa sobom… – reče on šapatom – Sjećaš se?

Nika problijedi.

– Što tražiš ovdje? – odjednom se okomi na Tamaru – Ovo nije mjesto za tebe. Idi!

– Ne, ne… ona mora biti tu – prošapće starac.

Tamara ode do prozora, nasloni se na zid i prekriži ruke na prsima. „Ti nisi pećnica, ti si fucking frižider“, izgovarala je u sebi lomeći Niku pogledom.

– Ona donosi sreću – objasni gospodin Futrić – Rekli su na radiju…

– Gubiš se, stari moj gubiš se… – reče Nika pogladivši starca po prsima – Nemam pojma što da radim s tobom. Ako te odvedem u bolnicu…

– Ne! – presječe je on.

– Dobro, razumijem te… – uzdahne ona – Mislila sam, pošto si rekao da hoćeš da te netko ubije… tamo bi te sigurno brzo sredili.

– To ću dopustiti… samo tebi – reče on – Jer si ti ta… – nasmiješi se kao da je upravo progutao proljeće – Objasni curici… Objasni joj što znači „ta“, jer… zbunio sam se… pa sam mislio da je to ona.

Nika spusti glavu i pažljivo prijeđe dlanom preko popluna, kao da bi iz nabora platna mogla iščitati što joj je činiti.

– Objasni curici…

– Nisam ja curica – reče Tamara i istog trena požali, jer je samoj sebi zazvučala poput uvrijeđenog djeteta.

– He, he… – nasmije se starac s visoka, makar je ležao u krevetu zavinut poput kroasana i bio niži od Tamare za barem petnaest centimetara.

Niku njegov smijeh nije ni okrznuo. I dalje je bila udubljena u nabore plahte i popluna.

– Gospodin Futrić je antropolog – reče napokon, ne dižući pogleda – Prije tridesetak godina, proveo je godinu dana u jednom australskom plemenu i tamo je usvojio neka njihova vjerovanja.

Nika podigne glavu i Tamara primijeti da joj je pogled (poput keksa u toplom mlijeku) omekšao.

– Gospodin Futrić vjeruje da će, nakon što umre, još neko vrijeme moći gledati svijet kroz oči osobe koja ga je posljednja pogledala u oči.

– Ne kužim – reče Tamara osjetivši na vrhovima prstiju trnce, kao da će joj se nokti odlijepiti od mesa i zalepršati zrakom poput moljaca.

– Ako si ti ta, gospodin Futrić vjeruje da ćeš ti biti posljednja koja će ga pogledati u oči prije nego što on umre i on će sljedećih tjedan-dva, iako je mrtav, vidjeti sve isto što i ti. Njegova duša će se na neko vrijeme useliti u tvoje oči.

Tamara osjeti vruće trnce kako joj se razlijevaju pod kožom.

– Ja… Ja u to ne vjerujem.

Osjećala se kao da je objelodanjena njena najgora noćna mora. Netko je u njoj. Uljez koji gleda kroz njene oči, krade joj život i rasipa ga uokolo poput kukca koji raznosi pelud.

– To je čast… – prozbori starac.

Tamara stisne šake i zarije si nokte u dlanove. Oštra bol je u trenu prizemlji.

– Možeš li mi donijeti čašu vode, anđele? – upita gospodin Futrić.

– Naravno – odvrati Nika i ustane – Skuhat ću ti uskoro nešto za jelo. Izgubio si par kila… Izgleda da se od šampite nisi baš uspio najesti.

Na spomen šampite starcu na oči opet navru suze. Nika otvori vrata i u sobu dolete dvije velike, zaigrane pahulje snijega. Jedna padne na pod, a druga na lice gospodina Futrića.

– Mogu li zatvoriti prozore? – upita Nika – Izgleda da ćeš ipak još neko vrijeme biti s nama.

Starac drhtavim kažiprstom dotakne pahulju koja mu se topila na obrazu.

– Zatvori – reče liznuvši prst vrhom svog sivkastog jezika – Prokleta šampita… nije čak ni slatka.

Tamara je za to vrijeme koristila sve tehnike za održanje prisebnosti koje je poznavala. Disala je duboko i polako (abdominalno), promatrala je pukotine u parketu, osjećala bol u dlanovima, proučavala kožu na svom desnom zglobu. Uz sve to, ponavljala si je: „Ja ne vjerujem u to, ja ne vjerujem u to.“ I zaista, nije vjerovala da je moguće da se duša umirućeg čovjeka useli u drugog čovjeka putem pogleda. Zvučalo joj je to kao čistokrvna glupost. Ono što ju je prestravilo bila je pomisao da u sebi nije sama, da je unutra još netko… ili, točnije bi bilo reći nešto. To stanje bilo joj je tako poznato. Panika? Napad panike? Kako god to drugi nazivali, za Tamaru je to bujajući osjet koji počinje u grudima i zatim se širi, širi, kao divovska krafna.

– Nisam spavao noćas – reče gospodin Futrić nakon što je popio čašu vode koju mu je Nika donijela – Pucali su… Prokleta Nova Godina.

– Odspavaj malo. Nakon što se odmoriš, bit će ti lakše – reče Nika.

– Lakše… – ponovi on kao da si crta pravac u kojem želi ići – Odite vas dvije… Što ćete ovdje… u ovoj šampiti?… – reče i gotovo trenutačno zahrče.

Bilo je to tiho, samozatajno hrkanje koje je zvučalo kao kotrljanje oblutaka na nekoj dalekoj plaži. Glava mu je klonula, a izraz lica mu je iz trena u tren postajao sve mekši, kao da mu se po koži razlijeva mjesečina.

Pet minuta kasnije, Tamara i Nika našle su se na hodniku, pred vratima Futrićevog stana. Gledale su se. Njihova čela je spajala napeta, nevidljiva žica.

– Ovo je naš četvrti susret u pet dana – reče Nika.

– Tako je – odvrati Tamara.

– I?… Vjerojatno postoji neko suvislo objašnjenje za to.

Nastupi kratka šutnja. Šupljina. Rupa.

– Postoji. Ti si mi…

„… mama.“ To je htjela reći. Ali je stala.

Tko joj je ona? Biološka poznanica? Plutajući dom? Izgubljeni raj?

Surogat majka. Zašto je ta riječ surogat tako odvratna?

Ne, ne može to izgovoriti. Zvuči kao pokvareni jogurt.

– Pećnica – reče Tamara.

– Molim? Ne razumijem…

Tamarino čelo se odjednom zgrči, kao da joj se iz grudi, kroz grlo provlači ruka koja joj iznutra gužva lice.

– Ti si… pećnica! – prodere se i, očiju punih suza, otrči niz stepenice.

Preskakala je po tri stepenice odjednom.

U sebi je i dalje vikala pećnica! pećnica! pećnica! kao da je time štambilja.

Izašavši iz zgrade nastavila je trčati prema Sheratonu.

Kad je prošla Sheraton, nastavila je trčati prema Glavnom kolodvoru.

Kad je prošla Glavni kolodvor, nastavila je trčati prema Botaničkom vrtu.

Hladan zrak rezao joj je pluća, ali uhvatila je dobar ritam.

Pe-ćni-ca, udah, pe-ćni-ca, izdah.

– Sve je to sranje – rekla je zaustavivši se na križanju Vodnikove i Runjaninove.

Jedva dolazeći do zraka, oslonila se dlanovima o koljena, pljunula i ponovila,

– Sve je to sranje.

 

Čim je stigla kući, popušila je dugačak joint, gurnula si u uši silikonske čepiće i pokrila se poplunom preko glave. Zaboravit će Niku, zaboravit će Futrića, zaboravit će svijet, zaboravit će sebe. Zaspati će, ugasiti se, nestati. „Jesi sigurna?“, u crnilu njenog uma odjeknuo je hrapavi, metalni glas.

– Jesam li sigurna? – promumljala je Tamara.

Od hašiša su joj utrnule usne pa se osjećala kao riba-papagaj.

„Da želiš nestati…“

„Želim da me nema“, odvrati Tamara telepatski.

Čula je za knjigu Razgovori s Bogom u kojoj je neki tip na sličnu foru pričao s Bogom, ali ovo nije mogao biti Bog. Bog ne može imati glas koji zvuči kao struganje noktom po zarđalim cijevima.

„Dobro“, reče ovaj dok se Tamari ježila koža na leđima, „Pravilo glasi… Kad tebe ima, mene nema… i obrnuto.“

„Kad tebe ima, mene?…“

„Nema“, odvrati glas iz crnila.

„A tko si ti?“, upita ona.

Dijelom je bila svjesna da ono što joj se trenutno događa ne može biti stvarno. Popušila je golemi joint, dakle, nije skrenula, nego se samo žestoko napušila. Mada, nešto u njoj je ozbiljno paničarilo: Jebote, čuješ glasove! Još malo i završit ćeš u ordinaciji gospođe Kutleš!

„Ja sam… kolekcionar“, reče tama i uz grozan, škripeći zvuk u Tamarina prsa lansira gustu čeličnu mrežu.

„Neeee!“, poviče Tamara pokušavajući strgnuti mrežu koja joj se stiskala oko srca.

„Idemo na put“, reče glas tame i povuče svoju mrežu, a s njom i Tamarino srce duboko, duboko u sebe.

 

 

 

* Staklena harmonika (glass harmonica) je instrument od staklenih valjaka preko kojih glazbenik prelazi mokrim prstima i tako stvara vrlo visok zvuk nalik onom koji dobivamo kada vlažnim prstom prelazimo preko ruba vinske čaše.