Brod za Lajku | Tomica Šćavina

1 x 0 = 1

 

– Daj se pomakni… – prošapće Tamara pokušavajući ramenom izgurati Sašu na desnu stranu kreveta.

– Pusti me da spavam – promrmlja Saša i okrene joj leđa.

– Pustit ću te kad se makneš, lijeva strana je moja.

– Ne mogu vjerovati… – uzdahne Saša i upali noćnu lampu – Usred noći me budiš da…

– Nije usred noći, tek je jedanaest. Kad si zaspala?

– Ne znam… – protrlja oči Saša – Valjda oko devet. Gdje si bila tako dugo?

– Zadržala sam se kod Nike, a onda sam još švrljala gradom… Čudan dan danas. Dug…

– Ja znam zašto je meni dan bio dug… – reče Saša i dohvati cigarete s noćnog ormarića.

– Zašto?

– Čekala sam da me nazove Edvard.

– Dogovorile smo se da pušiš samo kraj otvorenog prozora – protisne Tamara.

– Od sutra… – reče Saša i zapali cigaretu.

– Sutra je za sat vremena, držim te za riječ – odvrati Tamara – I? Je li Edvard nazvao?

– Ne, ja sam nazvala njega – reče Saša polako otpuhujući dim – Otpilila sam ga.

Oči su joj bile stisnute kao u egipatske mačke.

– Za ozbiljno ili?

– Za ozbiljno. Rekao mi je da se sutra ne možemo naći jer mora ići kod krojačice. Dao si je sašiti odijelo…

– Odijelo? Zašto?

– Ne znam – reče Saša dohvativši s poda praznu vrećicu od čipsa i otresavši pepeo u nju – Znam samo da mu je smeđe odijelo na bijele pruge važnije od mene.

– Kažem ti, on bi radije hodao sa šofer šajbom nego s tobom.

– O čemu ti to?…

– Šofer je muškog roda, a šajba ženskog, kužiš? – reče Tamara namještajući jastuk pod glavom – Dobije i jedno i drugo… Dva u jedan.

– Jesi duhovita… – okrene očima Saša – On nije homić, Tamara, rekla sam ti to.

– Nije homić, nego bipsić.

– Ma, nije ni bipsić, nego… kreten. Znaš što mi je rekao za Lajku?

– Što?

– Da je u raketi uspjela preživjeti samo nekoliko sati jer je bila preslaba – reče Saša – Po njegovom mišljenju, trebali su je podvrgnuti težim treninzima.

Na spomen rakete Tamara baci pogleda na ružičasti zid sa suncima.

– Majko mila… – ispusti ugledavši nezgrapan crtež bijele rakete i nekakvu smeđu fleku pored nje – Što si mi to napravila od zida?

– Ne vidi se dobro jer je polumrak – reče Saša brzo ugasivši noćnu lampu – Odnosno, mrak.

– Što je ono smeđe pored rakete?

– To je Lajka – tiho reče Saša – Nije mogla stati u raketu, pa sam je nacrtala izvan… Malo liči na klokana. Jebi ga, nisam baš neka umjetnica… to sam tek sad shvatila. Ljutiš se?

Tamara se počne smijati. Bio je to smijeh očajnika koji je digao ruke od svega i potom shvatio da je sve ono što ga je do tada činilo očajnim zapravo jedna dobra, slana šala.

– Ne ljutim se – reče Tamara buljeći u mrak ispred sebe – Nemam više snage za ljutnju.

– Napokon – reče Saša ugasivši cigaretu – Kako je bilo kod Nike?

– Ludo.

– Jesi doznala nešto novo?

– Jesam.

– Što?

– Pričat ću ti sutra.

– Je li ti lakše?

– Mislim da je… ne znam… ne mogu to objasniti… nešto se promijenilo.

– Mene je u osam nazvala stara – reče Saša namještajući jastuk ispod glave – Rekla je da je bila na hitnoj i da su je jedva spasili.

– Ma, daj… – preneraženo će Tamara – Nemoj mi reći da je popila prave tablete.

– Ma, nije, kaj ti je…

– Ali, ako je zvala hitnu…

– Nije zvala hitnu, nego je sjela u auto i odvezla se na hitnu. To mi je rekao stari. Kasnije ga je nazvala sestrična radi nekog članka za časopis i slučajno spomenula da je stara bila kod nje na kavi.

– Kako laže… Da mi je znati otkud joj inspiracija za takve stvari – reče Tamara.

– Od pacijenata – mrzovoljno će Saša – Stalno govori kako su pacijenti njeni učitelji.

– To sam već čula negdje… Tu rečenicu kao da je izgovorio neki poznati psihoterapeut.

– Da, to je rekao onaj Amerikanac… – zastane Saša pokušavajući se prisjetiti imena – Zaboravila sam kako se zove. U svakom slučaju, ona je to shvatila doslovno. Umjesto da pomogne pacijentima da prestanu manipulirati, ona uči od njih kako se to radi.

– Jebote, luda je ko raketa – reče Tamara – Sorry, obećala sam da neću govoriti protiv nje…

– Ma, slobodno govori što god hoćeš – promrsi Saša – Zadnji put se pokušala ubiti umjetnim zaslađivačem kad sam joj rekla da neću ići na doktorat. Mislila sam da više nikad neće baš tako popizditi… Nakon ovoga danas, nemam više živaca braniti je.

– Drago mi je da si se makla od nje… – reče Tamara.

– I meni – reče Saša.

– Ajmo sad spavati, ostavi to iza sebe, imale smo naporan dan.

– Imaš pravo, pričat ćemo sutra – reče Saša, ispusti jedan duboki uzdah i okrene se na bok – Laku noć…

– Laku noć.

 

Ovaj put izašao je iz stropa, izlučila ga je bjelina. Ostao je lebdjeti dva metra iznad kreveta, najprije sasvim bijel, da bi mu se zatim iz sićušne točke u grudima počela širiti tama, kao da mu je netko u srce kapnuo kap crtaćeg tuša. Bio je to njen stari znanac, kradljivac biti. Tresao se poput padavičara i kroz škrgutanje zubima pjevušio neku zavodljivu pjesmu koja nije imala ni početak, ni kraj, već samo sredinu. „Tebe nema!“, viknula je Tamara na što se kradljivac nasmijao smijehom koji dolazi izdaleka. „Tebe nema“ odvratio joj je on pljunuvši u šake i zagladivši svoju sjajnu, crnu kosu unatrag. „Ti si san!“, viknula je Tamara, ali joj je glas bio tanak i cvrkutav, kao da je progutala pištaljku. „Ti si san“, odvratio joj je kradljivac biti kojeg je ponavljanje njenih riječi silno zabavljalo. Od užitka je podigao ruke iznad glave i počeo pucketati prstima kao da pleše na narodnjake. Tamara se u tom trenutku sjetila da je, kad je bila mala, njena omiljena uzrečica bila je „Jen, dva, tri, sve što govoriš to si ti!“ To je izgovarala svaki put kad bi je netko uvrijedio. Sada, kradljivac biti se koristio njenim trikom. Sve što je ona govorila njemu, on joj je, poput jeke, vraćao. Zato je ušutjela nadajući se da će i on uzvratiti šutnjom. No, prevarila se. „Vrijeme je da te obuhvatim“ izgovorio je tonom kakvim kirurzi od medicinskih sestara traže da im dodaju skalpel. Zatim je zaokružio svoje tanke, blijedo-ljubičaste usnice u oblik slova o i iz usta mu je počeo izlaziti kolut dima. Tamari je odmah bilo jasno da to nije običan kolut dima, jer je iz trena u tren postajao sve veći, dok je kradljivac bivao sve manji i manji. Upuhao je sebe u dim i nestao poput djeteta kojeg je usisao vlastiti balon od sapunice. U tom trenutku, Tamari je sinulo: vibrirajući dimni kolut u biti je nula. „Kad te obuhvatim, napokon ćemo biti skupa“ izrekla je nula svojim nepostojećim ustima i počela se spuštati prema Tamari koja je za to vrijeme, poput novorođenčeta, refleksno trzala nogama. Ruke su joj bile teške, vrat ukočen, jedino su joj se noge batrgale, kao kukcu koji se prevrnuo na leđa i sada ne zna kako se ponovo osoviti na noge. „Ti si jedna maaaala, smijeeeešna djevoooojčica“ izrekla je tada nula, treskajući se poput podbratka pretile operne pjevačice, „Ti si jednoooo velikoooo ništaaaa“. Da je Saša bila budna, sigurno bi joj dobacila neki komentar tipa: „E, ova je fakat luda. Ona je, molim te lijepo, nula, a tebi kaže da si ništa!“. Ali Saša nije bila budna. Štoviše, Saša nije bila ni pored nje. Bacivši ukočeni pogled pored sebe, Tamara je shvatila da uopće ne leži u krevetu, već u fotografiji. S lijeve strane bio je njen otac, a s desne njena majka. Ona, Tamara, bila je u sredini, nasmijana. Nasmijana? Da, usta su joj bila rastegnuta kao na reklami za lasersko izbjeljivanje zuba. Ispod te prividne nasmijanosti, bila je ukočena poput mrtvaca. Ta ukočenost ima i svoj naziv: paraliza sna ili paraliza spavanja. Ali poznavanje terminologije joj ništa ne znači dok nepomično leži zarobljena u ostakljenoj fotografiji, a nula se milimetar po milimetar, poput golemog prozirnog najlona za umatanje pilećih bataka, polako spušta k njoj. „Povežimo se“, odbrujala je tada nula koja se nalazila na svega desetak centimetara od Tamarinog nosa. „Jedan puta nula je jedan, dva puta nula je dva, tri puta nula je tri“, ponavljala je Tamara u sebi dok su joj se usta i dalje ukočeno smješkala kao da se s nulom sprema proćaskati o vremenskoj prognozi ili o domaćim i GMO rajčicama s Dolca. I tada je sletjela. Nula se spustila i razbila sliku u kojoj je Tamara ležala na bezbroj oštrih, svjetlucavih komadića.

– Aaaaaaaaa! – vrisne Saša, žestoko se trzne i upali noćnu lampu – Shit…

– Saša?…

– Sanjala sam… da smo… – promuca Saša trljajući se po čelu – Edvard i ja na medenom mjesecu… negdje na Karibima, plivamo u oceanu… ja vidim morskog psa kako pliva prema njemu i…

– Smiri se, to je bio samo san – reče Tamara oprezno pomičući šake i stopala kao da to radi po prvi put u životu.

Čitava je. Nije pukla. Nije slika. Nije od stakla.

– I ja sam sanjala nešto – reče Tamara – Neki užas… Spominjala sam ti već tu spodobu koju sanjam skoro svake noći…

– Kradljivca biti? – upita Saša namjestivši jastuk iza leđa i naslonivši se na zid.

– Da, tako sam ga nazvala – reče Tamara buljeći u strop – Sanjala sam da se pretvorio u golemu nulu koja me hoće… obuhvatiti.

– Obuhvatiti? Kaj ti to znači?

– To je kao… – reče Tamara polako stisnuvši donju usnu, sretna što osjeća bol – Kao da će me uvući u svoj svijet… kojeg zapravo nema… i mene više neće biti.

– Meni je to jasno ko dan – reče Saša svojim poznatim, analitičkim tonom – Krug je simbol majke, odnosno trbuha, maternice u koju se želiš vratiti, a zapravo ne možeš i zbunjena si, jer pravu majku više nemaš, a surogat-majka ti je nepoznata, strašna, tako da, uzmemo li u obzir da si zbog traume sklona naglim regresijama, ovaj san predstavlja tvoje suočavanje sa…

– Daj, Saša, molim te – prekine je Tamara – Pokušavam ti objasniti da sam po prvi put dobila bitku, a ti mi pod nos guraš nekakvu maternicu. Kako ne kužiš? Sve je puklo, a ja sam preživjela – reče okrenuvši Saši leđa i ogrnuvši se poplunom oko vrata.

– Misliš, u snu?

– Pa, da, gdje drugdje nego u snu – promrmlja Tamara praveći se da joj se spava.

– Pobijedila si kradljivca biti?

– Pa, ne bih baš rekla da sam ga pobijedila, nego… – okrene se Tamara prema Saši – Imam osjećaj da je upotrijebio svoje najjače oružje… a mene i dalje ima.

– Čuj, nakon ovakvog razgovora mi se više uopće ne spava – reče Saša i ustane iz kreveta – Jesi ti svjesna da mi uopće nismo proslavile moje useljenje?

– Saša, četiri su sata, pa nećemo valjda sad piti…

– Nećemo piti, nego ćemo nazdraviti – reče Saša kopajući po jednoj od kartonskih kutija koje su ležale razbacane oko kreveta – Imaš vadičep?

– Imam – reče Tamara izvukavši se iz kreveta – U kuhinji je, u ladici s beštekom.

– Vidi što imamo – reče Saša, pruži Tamari butelju crnog vina i ode u kuhinju.

Tamara primi bocu u ruke i promotri je pod svjetlom noćne lampe. Tamnozelena, gotovo crna boca nije imala ni naljepnicu ni omot oko čepa.

– Kakvo je to vino? – upita.

– Samo malo… – promrmlja Saša kopajući po ladici u potrazi za otvaračem – A, tu je! – reče i vrati se do Tamare s dvije čaše i vadičepom.

Stajale su nasred stana, krmeljive i raščupane. Tamara je na sebi imala bijele gaćice i ružičastu potkošulju, a Saša sivu majicu i bokserice. Obavijene polumrakom i okružene poluraspremljenim Sašinim stvarima, gledale su se sneno i odlučno.

– To je vino s Titanika – reče Saša, odloži čaše na pod i primi bocu u ruke.

– Nemoj me zezati… – ispusti Tamara osjećajući kako joj se čeljust polako opušta prema dolje – Maznula si je?

– Nisam je maznula, zaradila sam je.

Saša bedrima stisne bocu i vadičepom počne bušiti tamno sivi, pluteni čep.

– Stara je ovo vino kupila od moje love… Dakle, moje je! – podvikne i snažno povuče čep prema van.

– Majko mila… – tiho promrmlja Tamara zagledavši se u čep – Je li piše što na njemu?

– Na čepu?… Ne.

– Ja sam mislila da će valjda pisati neka godina ili nešto… Kako znaš da je to vino s Titanika?

– Nemam pojma. Pitaj moju staru… – reče Saša i pomiriše čep – Kao da malo ima miris po algama.

Tamara primi vadičep, zatvori oči i pažljivo pomiriše čep.

– Briješ… Meni malo… kao da smrdi na naftu.

– Ne seri. To je vino s Titanika i kvit – ozbiljno reče Saša – To više nije pitanje vjerovanja, već odluke. To sam naučila od tebe… – doda dohvativši čaše s poda i pruživši Tamari njenu – Baš kao što si ti odlučila da Futrić ne putuje kroz ljude putem pogleda, tako sam i ja odlučila da ovo vino definitivno je s Titanika.

– Kužim… – reče Tamara dok joj je Saša polako točila opojno, tamno crveno vino u čašu – Sorry što sam posumnjala.

– Sumnja je u redu – reče Saša natočivši i sebi – Ali u ovom trenutku nam ne treba. Zamisli, molim te, ovo vino je bilo na četiri tisuće metara!

– Jebote… – tiho ispusti Tamara – Tamo žive one svjetleće ribe… i meduze… i divovske lignje.

– Fakat… I hladno je… puno kostura…

– Nema više kostura… pojele su ih ribe – reče Tamara.

– Ma da… Kaj ti misliš da morski psi žvaču kosti ko ovi naši psi na kopnu? Kosti su tvrde, sigurno su još dolje – reče Saša i nakašlje se kao da želi privući pažnju nevidljivih uzvanika – Mnogi su na Titaniku poginuli, ali ova boca je preživjela – svečano reče i kucne o Tamarinu čašu – Zato, živjeli!

– Živjeli! – reče Tamara, zatvori oči i otpije gutljaj – Mmm… Odlično je.

– Rekla sam ti ja… Staro je više od sto godina.

– Tako je dobro da mi se čini da ona smeđa mrlja koju si napravila na zidu fakat nije klokan, nego Lajka.

– Tako je dobro da mi se čini da ćemo stvarno moći živjeti skupa – reče Saša.

– Tako je dobro da bih te uskoro mogla zagrliti… iako postoji opasnost da taj svrab s tvog lica prijeđe na moje – reče Tamara.

– To nije svrab, nego dermatitis. I, za razliku od tvoje depre, sigurno nije zarazan – reče Saša i podigne čašu u zrak – Za budućnost…

– Za budućnost – reče Tamara, okusi vino iz hladnih dubina i osjeti toplinu u prsima.