Brod za Lajku | Tomica Šćavina

BIĆE KOJE JE NASAMARILO SMRT

 

Nakon dvanaest sati spavanja, Tamara sjedne na krevet i iz ušiju izvadi silikonske čepiće. Prvo što je čula bio je kamion za odvoz smeća. Lupanje kanti, vikanje: „Op, op, još malo nazad…“ Možda Saša ima pravo. Možda je ona zaista u nekoj mističnoj vezi sa smećem. I možda je ovo što je upravo čula bio znak da nazaduje, da stalno pada unatrag udarajući se uvijek o jedno te isto mjesto.

– Ne mogu više – reče Tamara samoj sebi, zidovima, smeću – Ne mogu više.

Ustane i skine majicu u kojoj je spavala. Zatim skine gaćice i otvori ormar koji s unutarnje strane vrata ima ogledalo. Okrene se nekoliko puta oko svoje osi štipajući se za struk, bokove i dupe. U godinu dana nakupila je pet kila viška. Je li to bitno? Curama s dvadeset i dvije godine to obično jeste bitno. Valjda bi onda i njoj trebalo biti bitno. Bitno? Što je uopće bitno? Nešto što ima bit. Ima li bit skinuti pet kila? Tamara zatvori ormar i osvrne se po stanu. Ima li bit popuniti poluprazan stan? Ili je to, jednostavno, logično: poluprazan stan za polupraznog čovjeka? Kako se to dogodilo? Kako je postala, kao švicarski sir, poluprazna? Vrati se u krevet i pokrije lice jastukom. Gdje je njena odbjegla polovica? Možda leti zrakom zajedno s mačkom Arturom? Možda se odselila na jug zajedno s lastavicama? Možda se (uz tupi zvuk) zalijeće u zidove poput smrdljivog martina? Možda nije pobjegla, možda ju je netko ukrao. Zakrabuljeni kradljivac koji je došao noću, za mladog mjeseca… Tanak kao žličica, pogrbljen kao grobar, ušetao je kroz njen prozor balansirajući na mjesečevoj zraci poput hodača na žici. Skinuo je šešir, izvadio dugačku iglu, zabio je u njeno čelo i fffflop… isisao polovicu Tamare u plastičnu špricu. Zatim je išao od stvari do stvari i, poput pčele koja isisava nektar iz cvijeta, isisavao iz njih bit. Isisao je bit iz prozora, iz žarulje, iz ogledala, iz cipele, iz radijatora, iz drveta, iz sudopera… Zatim je odlebdio van i isisao bit iz zvijezda, mjeseca, noći, drveća, grada i svega ostalog. Kad je svoj posao dovršio, vratio se Tamari, nadvio se nad njeno uspavano lice, skinuo šešir i rekao: „Pepeljasta dušo… ti si sasvim nebitna.“

– Aaaaaa! – krikne Tamara.

Probudila se od glave do pete naježena. U sobu je dopiralo sunce. Čuo se pjev vrabaca. Dan. Dva popodne.

„Pepeljasta dušo… ti si sasvim nebitna.“

Još uvijek je čula taj glas. Uselio joj se s unutarnje strane uha, zakačio se za Eustahijevu tubu i njiše li se njiše… naprijed-nazad, naprijed-nazad, poput bube koja se uplela u paučinu i vjetar je ljulja u nekom svom, autističnom ritmu.

Tko je on?

Sjela je na krevet. Gola, i dalje naježena.

Noćas je sanjala mračnu spodobu koja joj čeličnom mrežom otima srce, a sad ovog mršavog zlotvora koji isisava bit.

Tko su oni? Ili je to on, jedan jedini, vlasnik njenih najgorih noćnih mora?

– Dosta! – vikne i otrči u kupaonicu – Dosta mi je svega!

Iz crvenog nesesera koji je držala na perilici za rublje izvadi mali platneni zamotuljak, baci ga u wc-školjku i povuče vodu. Nema više pušenja. Hašiš baj-baj.

Odvrne slavinu, uđe pod tuš i pusti topao mlaz vode da joj udara o čelo. Isprat će san. Izbit će si iz glave tu pojavu… tog sparušenog čovječuljka… kradljivca biti. Razmišljat će o nečem običnom. O doručku, možda. Ili o višku kilograma. O sobnom bilju. O faksu. O pjenastom cappuccinu.

Dok je u sebi nabrajala sve te obične, nebitne, spasonosne čestice života, zazvoni zvonce na ulaznim vratima. Tko je sad to? U pola godine koliko živi u novom stanu, osim Saše, nije ju posjetio apsolutno nitko. Jednom joj je pozvonila susjeda kojoj je falilo jaje za tortu.

– Samo malo! – vikne Tamara i, izlazeći iz tuš kabine, zamalo se posklizne.

Na brzinu obuče majicu i hlače i krene prema ulaznim vratima.

– Tko je?

– Poštar.

– Poštar? – upita Tamara otvorivši vrata.

– Oprostite ako smetam – reče niski, plavokosi debeljko pružajući joj papir i kemijsku – Evo, potpišite.

Bio je obučen u žuto odijelo s crvenim natpisom DHL. Na pločici je pisalo njegovo ime: Davor Mitešić.

– Što je to? – upita Tamara gledajući u pošiljku koju je ovaj stiskao pod miškom.

– Ja stvarno ne znam… – reče Davor Mitešić spremajući papir s Tamarinim potpisom u crnu, kožnu torbicu.

Na trenutak je zastao, kao da se premišlja: predati pošiljku ili ne? Imao je u svojim rukama nešto vrijedno, nešto što djevojci mokre, kestenjaste kose treba. Čim to izgubi, postat će joj nebitan.

– Evo, izvolite – reče i pruži joj kovertu okrenuvši glavu u stranu, kao da se rješava nečeg što bazdi po trulim jajima.

Tamara primi oveću kuvertu s nečim tvrdim unutra na kojoj prepozna Sašin rukopis.

– Aha… Znam od koga je – reče osjetivši kako joj se usne razvlače u tanušan osmjeh – Samo, prije nego odete, da vas pitam… Je li vama ovaj rukopis liči na male kruške?

– Molim?

Kada je iznenađen, oči Davora Mitešića liče na oči šarana.

– Pogledajte malo bolje – reče Tamara gurnuvši mu kovertu pred lice – Vidite ovo „j“ i ovo „g“… pa onda ovo „o“, pa „b“… Jel vas ta slova podsjećaju na sitne kruške?

– Pa… ne znam zašto pitate, ali… – reče ovaj počešavši se po svom germanski plavom tjemenu – Je… moglo bi se reći.

– Eto! To joj ja stalno govorim… Mislim, Saši, prijateljici koja mi je poslala ovo… Sto puta sam joj rekla da joj je rukopis kruškolik.

– He, he… Baš, da… eto, sad kad tako kažete i meni se nekako čini.

– Hvala vam – reče Tamara – Ugodan dan vam želim – i zatvori vrata.

Na trenutak, samo na trenutak, Tamara se osjećala kao nekada. Šašavo. To je ta riječ. Šašavo kao šaš. Daleko od Nike, daleko od nule, daleko od gorkog okusa postojanja. I to samo zbog izraza lica Davora Mitešića. On će pamtiti to s kruškama. Sigurno. On će prepričati to svojoj ženi ili nekom od kolega. A ona će Saši poslati SMS u kojem će pisati: Napokon imam dokaz za kruškolikost tvog rukopisa. I to će biti to. Napokon nešto radosno. Napokon besmisleno.

Tamara sjedne za kuhinjski stol i prijeđe prstima preko glatke omotnice u kojoj se krilo nešto tvrdo, plosnato i četvrtasto. Bombonijera? Knjiga? Slika?, nagađala je dok su joj se kapi vode cijedile s kose razlijevajući tamnoplavu tintu kojom je koso i, naravno, kruškoliko, bilo ispisano: Tamara Podolski, Palinovečka 7, Zagreb.

– Da si živa, što bi mi ispričala? – upita Tamara pošiljku, razmazujući tintu vrhovima prstiju.

To je bila njena omiljena dječja igra. Uzela bi neku stvar i zamišljala kako joj ta stvar prepričava svoju povijest. Tada, stvari su bile žive. Sve je bilo živo. Sve je pričalo, šaptalo, brujalo. Na primjer, trn koji se zabio u Arturovu šapu bio je jako zao. I napravio je to namjerno, iz puke zlobe. Ili, recimo, slika koja je pala sa zida htjela je privući pažnju, protestirala je. Sve je nešto htjelo, radilo, uzrokovalo… Čak i čestica prašine. Čak i odgriženi komadić nokta. Čak i komadić hrane koji je zastao među zubima. Deset godina kasnije, Tamara je saznala da se to zove animizam. Dakle, sa svojih pet godina, Tamara je bila animistica. Vjerovala je da predmeti, baš kao i ljudi, imaju svoja iskustva. Ono što ju je istrglo iz tog stanja bio je dokumentarac o drugom svjetskom ratu iz kojeg je saznala da su nacisti od Židova izrađivali sapun, dugmad i sjenila za lampe. Te večeri, dok je zakopčavala pidžamu, Tamari se činilo da joj dugme priča o tome kako je nekada bilo mršavi, smeđooki dječačić. Nakon toga se popiškila, oprala ruke i dugo u krevetu njuškala miris sapuna koji joj je ostao na dlanovima. Uslijedila je serija noćnih mora i propast animizma.

Tamara uzme kuhinjski nož, pažljivo razreže kovertu i ugleda ljubičastu podlogu s vijugavim, srebrnim slovima: Tibor Saverski & Nika Flandor, Posljednji kolačić. Ljubičasta podloga zapravo je bila naslovnica s ilustracijom stolnjaka na kojem se nalazio tanjur s jednim svjetlucavim biskvitom i mnoštvom mrvica. Iz slikovnice je ispala ceduljica sa Sašinom porukom.

 

Draga moja,

zbrisala si prekjučer prebrzo, pa ti nisam stigla dati poklon. Kupila sam ti ovo prije tjedan dana dok si bila totalno opsjednuta s N. Znam da se u međuvremenu svašta izdogađalo i da ovo možda baš i nije prikladan poklon… Ako ti se ne sviđa, daj ga nekom klincu iz susjedstva.

Pusa, Šaša.

P. S. Edvard nije gay – 100 % provjereno

 

Tamara uzme mobitel i otipka: Dobila sam slikovnicu… Hvala draga, baš si me iznenadila. Ovo o Edvardu moram čuti uživo. Hoćeš svratiti večeras? Pošalje poruku i odloži mobitel na stol. Zatim ga ponovo primi i napiše: Napokon imam dokaz za kruškolikost tvog rukopisa. Sjećanje na izraz lica Davora Mitešića joj na trenutak izmami osmjeh. Sljedećeg trenutka, pogled joj padne na dar koji je upravo primila i osmjeh joj se automatski ugasi. Što će sa slikovnicom? Ne želi je listati. Gledati u Nikine ilustracije značilo bi pokloniti pažnju onoj koja ne poklanja pažnju njoj. „Čarobne ilustracije Nike Flandor uvode nas u svijet fauna i jednoroga“, pročitala je na internetu neki dan. Čarobne ilustracije? Neka su. Njoj su nebitne. Došao je kradljivac biti i isisao bit iz slikovnice. Sada je to samo snop šarenih papira.

Tamara ode u kupaonicu i uključi fen. Treba osušiti tu zapetljanu kosu. Zatim treba napraviti nešto za jelo. Treba pospremiti stan, očistiti podove. Treba prekinuti svaku vezu s Nikom. Treba razbiti iluziju odnosa, presjeći pupčanu vrpcu, suočiti se s tim da nema… nikog. U prsima joj je ekran televizora. Na programu su smetnje. Snijeg.

Napravila je tost, premazala ga maslacem i džemom od šljiva, skuhala cappuccino, sjela za kompjutor i krenula u besciljno surfanje Internetom. Sedamnaestogodišnjak ukrao ocu auto i ubio sebe i troje prijatelja. Stiže nam nova hladna fronta. Turritopsis Nutricula, biće koje je nasamarilo smrt.

– Turri…topsis Nutricula – prožvače Tamara riječi zajedno s tostom.

Bio je to članak o minijaturnoj meduzi koja se iz odrasle faze razvoja može vratiti unatrag, na početak života, u fazu polipa. Ispada da može živjeti vječno. Jadno biće… Tko bi tako nešto poželio? Naprave te i zatvore u ovaj kavez od postojanja i to, ni manje, ni više, nego vječno. Što da se, recimo, gospodin Futrić počne svakim danom sve više pomlađivati, sve dok ne postane oplođeno jajašce koje se meškolji u kapljici vode? Možda bi on to i htio. U glavi se već vratio unatrag, i to prilično… A ona? Ona radi isto, samo što je to baš i ne puni energijom. Ona se u svojoj glavi vraća, baš kao vječna meduzica, stalno unatrag, unatrag, sve do faze zigote. Možda je tamo došlo do greške? U staklenoj epruveti koja podsjeća na špricu kradljivca biti? Ili se greška dogodila još ranije, kad je njena majka, gledajući dokumentarac o mriještenju jastoga, priopćila njenom ocu da bi htjela bebu? Ili još ranije, kad je njen otac rekao njenoj majci, gledajući dokumentarac o rezus majmunima, da mu se čini kako život bez djece nema nikakvog smisla? Ili još ranije, dok je njena majka zavidjela prijateljici koja je gurala dječja kolica? Tko je odgovoran za činjenicu da je ona tu, u ovoj tekućoj točki vremena i prostora, pred kompjutorom, s jednom rukom na mišu, a s drugom na šalici s cappuccinom? Ima li itko kome se može obratiti i reći: „Halo, pogriješili ste! Ja nisam trebala biti tu, prisilili su me.“ Šteta što ne vjeruje u Boga. Da vjeruje, imala bi mu što za reći. Bio bi to gadan okršaj. Sasula bi mu u lice sve što ga spada. Učinila bi ga malenim, zgužvanim i sasušenim poput rogača. Da li bi ona od toga postala velika? Ne… Skvrčila bi se zajedno s njim. Pougljenila bi se kao komadić lignje na žaru.

Rođen je križanac između vječne meduze i bijelog miša. Bio je to sljedeći članak na koji je naišla. Navodno se genetski modificirani bijeli miš (kojem su nadjenuli ime Charlie) rodio, preživio tri dana, a zatim su mu organi počeli atrofirati, pretvarajući se u želatinu. Ali, to je uspjeh. Uspio se roditi. I ona, Tamara, predstavlja uspjeh. Liječnici koji su joj omogućili da se rodi sigurno su slavili. Bili su ponosni na sebe. Kucajući kristalnim čašama sa šampanjcem, govorili su: od nemogućeg smo napravili moguće. Govorili su: pomogli smo još jednom biću da dođe na ovaj svijet. Govorili su: usrećili smo te predivne ljude, njene roditelje. Dok su oni jeli svoje omiljene kolače (cheesecake i brownie), ona je ležala u inkubatoru, u prozirnoj kapsuli kroz koju je motrila magličaste, neidentificirane objekte kako je podižu, spuštaju, hrane, premataju. Ono što je odraslom čovjeku NLO (neidentificirani leteći objekt), to je novorođenčetu NHO (neidentificirani hodajući objekt).

Tamarin mobitel kratko zavibrira. Poruka od Saše: Doći ću oko sedam. Možeš napraviti nešto za klopu? Dok je tipkala m, o, g, u, Tamara je imala osjećaj da komadić suhog kruha drobi na mrvice. Riječ je komadić kruha, a slova su mrvice. Sve se može rastaviti na dijelove, sve se može isjeckati i rasuti. Kad je bila mala, stalno su joj u rukama bile škare. Uzela bi papir i izrezala ga na pola, pa opet na pola, pa opet na pola i tako sve dok ne bi dobila komadić papira koji jedva stane na vrh nokta. Pitala se koliko dugo treba rezuckati da na kraju ne ostane ništa. I, evo, prošlo je sedamnaest godina otkako si je to pitanje postavila, a još nije došla do suvislog odgovora. Čak i da najsitniju česticu stvarnosti prepolovi, opet će to biti dvije polovice nečega. Nečega ili ničega? Razlika je u jednom jedinom slovu. Tkanje riječi je puno apsurda, zaključi Tamara i otpije posljednji gutljaj cappuccina. Zatim prijeđe prstima preko tipkovnice mobitela i pomisli: ovaj dodir je stvaran. I okus kave je stvaran. Tik-takanje sata je stvarno. Riječi nisu stvarne, one su samo poklopci koje smo mi, ljudi naselili na iskustvo, poput priljepaka na kamenje.

Tamara protrlja oči i zijevne. Ustane od radnog stola i legne na pod. Treba joj odmor. Treba joj pravi odmor. Od cappuccina (koji ne razbuđuje), od Turritopsis Nutricule (koja ne umire), od riječi (koje se mrve), od života (koji ne prestaje). Kako se odmoriti od one kojoj je potreban odmor?

Legla je na pod zamišljajući da je prozirna kao meduza.

Sekunda, dvije, tri… Misli joj bježe poput girica.

Minuta, dvije, tri… Stvarnost je daleka površina mora.

Dok je budna u snu, san je budan u njoj.

San je izdajica.

Prerušen u Djeda Mraza, spušta se s vrha nevidljivog brda noseći na leđima vreću s darovima. Kradljivac biti, vidjela ga je s prozora. Požurila je u kuhinju po nož, ali sve što je našla bio je tupi nožić za maslac. Kada se okrenula ka prozoru, on je već bio tu. Ušetao je na zraci svjetla, zašiljen i crn poput pokvarenog očnjaka. Nije govorio. Njegovo prisustvo je govorilo. Pogled mu je bio posut česticama metalne piljevine, a iz zjenica su mu frcale riječi: poznam te bolje od tebe same. Tamara se ukipila. Krv joj se ukipila, dah joj se ukipio. A on je, sporim, uglastim pokretima spustio vreću s leđa na pod i izvadio dar. Bila je to obična, bijela kutija s crvenom vrpcom, ali Tamara je osjećala kako u njoj pulsira nešto toplo i mekano. Nešto njeno.

– Neeee! – vrisne Tamara i probudi se.

Oči su joj bole zrake oštrog, zimskog sunca. Otkud se stvorio? Što hoće od nje?

– Ne mogu više… – prostenje Tamara – Ne mogu.

Ubojstvo, ludilo i samoubojstvo. Tri izlaza. Pročitala je to negdje. Ili učila na faksu… Neki poznati psiholog je to nazvao izlazima. Kad nemaš kuda, ostaju te tri šibice. Treba izvući jednu. Koja je njena? Ubiti bi mogla jedino stvoritelja, što nema smisla jer Zaratustra tvrdi da je on već odavno mrtav. Ludilo nije izlaz, nego slijepa ulica, a samoubojstvo… Možda to? Ustane s poda, pogleda kroz prozor i dan joj se učini svjetlijim nego inače. Sunce je zašlo za oblake, ali je zrak nastavio svjetlucati, kao da u svojoj strukturi krije sićušne, kaotične krijesnice. Njeni tvorci je nikad nisu pitali želi li se roditi… Nije mogla odlučiti da će živjeti, ali može odlučiti da neće živjeti. Napokon. Napokon zna da ima izbora.

Duboko izdahne. Nikada prije nije izdahnula tako duboko… do dna. Između dubinskog izdaha i novog udaha vlada potpuni mir. Iz tog mira (kao iz oka uragana), izvire energija. Napokon. Napokon izvor energije.

Tamara otvori prozor i vrisne,

– Juuuuuhuuuuu!

Crnokosi dječak koji se s vrećicom punom namirnica vraćao iz dućana zastane i podigne glavu prema njoj.

– Ej, mali! Jel vani zima?

Dječak ne odgovori.

– Daj, reci mi! Ne znam da li da obučem jaknu ili kaput!

Dječak spusti pogled i požuri prema ulazu u zgradu.

– Već su ga ukrotili – sebi u bradu reče Tamara.

Zatvori prozor, uzme olovku s radnog stola i napiše na zid: Mogu te ubiti, svijete. Shvatila sam to danas. Ako nema mene, nema ni tebe. Nikad me nećeš ukrotiti. Nikad! Eto, napokon je pronašla svoj izlaz: ubojstvo, samoubojstvo i ludilo u jednom.

Izdah – mir – udah.

Izdah – mir – udah.

Sada je drukčije… Ne udiše zato što mora, nego zato što to odabire. Odabire živjeti, jer zna da može odabrati umrijeti. Život je dobio na prostranosti. Stvarnost više nije kutija.

 

U petnaest do sedam, večera je bila spremna. Sojini kroketi, prženi patlidžani i salata od rikule. Stol je prekrila ružičastom plahtom jer nema stolnjak. Voštanice je prilijepila na čajne tanjuriće jer nema svijećnjake. Pored tanjura je stavila papirnate maramice jer nema salvete. Prigušila je svjetla i stavila da svira album „Declaration Of Dependence“ od Kings of Convenience. Dva šuštava muška glasa i dvije akustične gitare… Zvuk ju je zagrlio. Obukla je lanene hlače i zelenu košulju na sitne, crvene cvjetiće, upalila voštanice i na sredinu stola postavila staklenu zdjelu s vodom. Zatim je sjela za stol i od listova iz slikovnice Posljednji kolačić počela izrađivati brodove. Polako je presavijala sjajni papir noktima ravnajući rubove. Tijelo djevojčice iz slikovnice se opružilo preko pramca, a glava jednoroga se našla na jedru. Nasmiješila se… Možda zato što ju je glazba podsjetila na ljetni povjetarac. Možda zato što je našla izlaz. Možda zato što od nečeg bliskog Niki radi nešto blisko sebi.

U petnaest minuta, napravila ih je devet. Zatim ih je, jednog po jednog, porinula u njihovo minijaturno more, u zdjelu s vodom. Dok je puhala u svoju šarenu, papirnatu flotu imitirajući vjetar, zazvonilo je zvono na ulaznim vratima.

– Ej! Crkla sam… bila sam u teretani. Što ima za jesti? – ulazeći u stan upita Saša.

– Večeras imamo svečanost – reče Tamara pokazujući na stol s hranom, upaljenim svijećama i malim, okruglim morem u kojem su se tiskale Nikine ilustracije.

– Ne mogu vjerovati… Pa, ti si napravila pravu večeru! – reče Saša skidajući jaknu od ispranog, sivog jeansa ispod koje je nosila svoju uobičajenu sivu trenirku.

– Danas je dan velikih odluka – reče Tamara dok joj je u grudima, kao u goluba dok se udvara, bujao ponos.

Da je imala neki orden, zakačila bi si ga za košulju, tek tako, da visi i zvecka u znak pobjede nad neprijateljem. Doduše, pobjeda je trajala tek nekoliko sati i bila je vrlo sumnjivog karaktera, jer njen neprijatelj je bio sam život, a oružje kojim ga je pobijedila bila je smrt. Točnije, ubojstvo svijeta. Još točnije, ubojstvo sebe. Ukratko, dogodilo se nešto krajnje apsurdno. Pomisao na samoubojstvo ju je oživjela.

– Ma, nemoj… što ti to znači? – upita Saša vrhovima prstiju protrljavši lijevu obrvu.

– To znači da ćemo najprije jesti, a onda popiti butelju vina – odgovori Tamara sjedajući za stol.

– Što je to?… – upita Saša primivši jedan od papirnatih brodića među prste – Slikovnica!

– Ljutiš se?…

– Pa… kaj ja znam… – reče Saša počešavši se po čelu – Ma, zapravo, ne. Mislila sam da će ti nešto značiti, a ako ne, nema veze… Brodići su super.

Sjedne za stol, podigne glavu i prijeđe pogledom po stanu, kao da pokušava detektirati neko tajanstveno, nevidljivo biće koje potajice leti zrakom.

– Jel ja to haluciniram ili mi se čini da primjećujem tu kod tebe neke znakove života? – upita.

– Da, skužila sam nešto… – reče Tamara puneći im čaše bijelim vinom.

– Nisi valjda prešla na neku jaču drogu? – upita Saša.

– Ma ne… Kažem ti, skužila sam nešto. Budem ti rekla kasnije. Ajmo sad uživati u klopi…

– Uživati? – upita Saša protrljavši oči kao da provjerava sanja li – Mislila sam da ti je centar za užitak pregorio – doda stavljajući krokete i patlidžane na tanjur – Ovo izgleda fakat dobro…

– Za užitak – podigavši čašu reče Tamara.

Pogledi su im se susreli i tama njihovih zjenica se pomiješala. Iz te tame su, u dubini njihovih očiju nicala sjajna, udaljena svjetla.

Ta svjetla su mjerilo prijateljstva.

– Za užitak – prihvati Saša kucnuvši čašom o čašu – Kaj si skužila?

– Da imam izbor.

– Kakav izbor? – upita Saša otpivši gutljaj vina.

– Krajnji izbor – reče Tamara stavivši krišku prženog patlidžana u usta – Dobro je ispalo… Osjeti se da je maslinovo ulje domaće.

– Ispalo je nevjerojatno dobro – reče Saša trpajući u usta nekoliko kriški patlidžana odjednom – Gladna sam ko pas… O kakvom krajnjem izboru pričaš?

– O izboru između života i smrti – reče Tamara.

Sašin pogled se naglo, kao u pjesmi Zeko i potočić, smrzne.

– Skužila sam da… – krene objašnjavati Tamara, ali zastane primijetivši da Saša ima problema s gutanjem – Ej, jesi dobro?

Ova naglo ustane, s kuhinjske police zgrabi čašu, natoči je vodom i naiskap popije.

– Nisam dobro – reče vraćajući se za stol.

– Kaj ti je?

– Neću ti dozvoliti da se ubiješ – reče Saša stišćući vilice dok su joj iz očiju izbijali bijes i očaj.

– Ma, daj, koji ti je, nisam mislila…

– Znam ja dobro što si ti mislila! – vikne Saša lupivši dlanom o stol.

– Ma, ne znaš, dozvoli da…

– Ne moraš mi ništa govoriti, sve mi je jasno – reče Saša i ispije cijelu čašu vina – Cijelo vrijeme te pratim. Sve ukazuje na to. I one ose, i onaj stari, i slikovnica…

– Saša, daj se saberi – reče Tamara glasom za oktavu dubljim no obično – Uopće ne kužim što pričaš. Kakve ose, koji stari?…

– Parazitske ose, sjećaš se? – nastavi Saša jedva zadržavajući bujicu riječi koja joj je nadolazila – Uđu u tijelo gusjenice i žderu je iznutra! Što misliš zašto te zanimaju takve stvari? Zato što ti to radiš sama sebi! Uništavaš se, ždereš se i, evo kud sve to vodi!…

Usne su joj drhtale, a lice joj se osipalo velikim, crvenim flekama u obliku afričkog kontinenta.

– Sve ti je besmisleno – nastavi Saša – nemaš povjerenja ni u što, odlaziš k onom ludom starcu u Draškovićevu…

– Kakve on ima veze s bilo čim?

– Pa, čovjek hoće umrijeti – raširi Saša oči kao da pokušava lansirati zjenice van iz očnih jabučica – Zar ti tu ne vidiš nikakvu poveznicu? Privlači te blizina smrti! A da ne govorim o opsesiji pećnicom… Još sam ti ja, glupača – lupi se po čelu – kupila slikovnicu o djevojčici koja ulazi u pećnicu i odlazi u drugu dimenziju… Ti ne vidiš nikakvu poruku u tome? Ne mogu vjerovati… Jesi pročitala priču?

– Ne – odvrati Tamara, otpije gutljaj vina i prione jelu.

– E, pa da si pročitala, znala bi što ti svijet poručuje.

– Ajoj, tu smo dakle… – zakoluta Tamara očima – Svijet mi opet nešto poručuje. Možda da dugo nisam ispraznila kantu za smeće?

– Smeće je druga priča. Ti to ne kužiš, ali nema veze… Sad ti govorim o slikovnici.

– O čemu se radi u slikovnici? – upita Tamara polako žvačući krokete.

Saša se nagne preko stola i, brišući znojne dlanove o hlače, konspirativno šapne,

– O djevojčici koju je mama poslala da izvadi kolače iz pećnice…

– Iz vruće pećnice?

– Ma, ne, hladne – odmahne rukom Saša – Došli su im neki gosti i mama je ostala pričati s njima, a djevojčicu je poslala po kolače. Mama je zapravo zaboravila da je već izvadila kolače van i djevojčica se, u potrazi za kolačima, zavukla duboko u pećnicu. Išla je sve dublje i dublje, sve dok nije stigla u začaranu zemlju.

– A kog vraga šapćeš? Što misliš da nas netko prisluškuje?

– Jel ti uopće čuješ što ti ja pričam? – zareži Saša – Tako se i ti hoćeš vratiti u raj, u obećanu zemlju, u Nikin trbuh, u pećnicu! Samo da ti je vegetirati, ko beba, ništa ne bi radila, izgubila si svaku inicijativu!…

– Čuj, čini mi se da nisam trebala raditi salatu – reče Tamara polako žvačući komad patlidžana – Tvoja salata od riječi* bi nam bila sasvim dovoljna.

Saša zastane i ukoči se. Tankih, raširenih ruku i dugačkog, nakrivljenog vrata, izgledala je kao komarac u jantaru.

– Sad bih najradije otišla – reče i natoči si još vina – Ali se bojim da ćeš gurnuti glavu u pećnicu! – podvikne i ispije polovicu čaše – Ko Sylvia Plath, kužiš?

– Hvala na ideji – nasmije se Tamara i podigne čašu – Toga se sama nikada ne bih sjetila. Cheers – reče i kucne o Sašinu čašu koja je stajala odložena na stolu.

Saša primi čašu, prisloni si je o čelo i zatvori oči.

– Ne znam za tebe, ali ja uživam u jelu – reče Tamara – Uzbuđuješ se bezveze… Daj mi pričaj o Edvardu.

– Tek kad mi obećaš da se nećeš ubiti – reče Saša, otpije gutljaj vina i lupi čašom o stol.

– E, sad mi je stvarno dosta – promrsi Tamara odloživši nož i vilicu – Tek sam našla rješenje i sad mi ga ti hoćeš oduzeti. I kog vraga lupaš!?

– Kakvo rješenje, Tamara!? Kakvo je to rješenje?

Tamara se nagne preko stola i polako, kao da se obraća djetetu, krene objašnjavati,

– Prestani histerizirati. Nisam se odlučila ubiti, nego sam shvatila da, ako neću, ne moram živjeti. Kužiš razliku?

– Ne! – reče Saša i prekriži ruke na prsima.

– A kaj ću ti ja onda…

– Obećaj mi – reče Saša tvrdo.

– Ma, ne dolazi u obzir – reče Tamara i ponovo prione jelu.

– Onda ću se preseliti kod tebe – reče Saša i natoči si treću čašu vina.

– Stvarno si nevjerojatna… Ali, kužim te… evo, sad kad malo bolje razmislim, kužim te.

– Luđakinjo… – protisne Saša kroz zube i ubaci u usta sojin kroket i nekoliko listova rikole.

Tamara otvori usta da joj odvrati nešto u vezi ludila (i, naravno, njene stare), ali se na vrijeme zaustavi. Spriječio ju je zvuk violončela. Glazba će opeglati atmosferu, zaključi i otpije gutljaj vina. Saša je gledala u tanjur i polako jela. Velike, crvene fleke na licu su joj se rasipale u mnoštvo mrljica.

– Prestala sam pušiti hašiš – reče Tamara – I odmah sam počela imati noćne more.

– Super… Sad ćeš još zaključiti da bez hašiša ne možeš ni normalno spavati – ne dižući pogleda promrmlja Saša.

– Sanjala sam neko grozno, skvrčeno biće u crnom koje ide okolo i injekcijom iz stvari isisava njihovu bit.

– Kakvu bit?

– Pa, bit. Ne znam kako bi to opisala… Nakon što on to nešto isiše, ta stvar postaje nebitna. Kao da nije prava, kao da je nema…

Na papirnatim brodovima drhtale su sjene koje je stvarao plamen svijeća.

– Užas – reče Saša ispustivši pribor za jelo i prekrivši lice dlanovima.

– Ej, zašto odmah katastrofiraš? – reče Tamara primivši je za podlakticu – To je bio samo san, noćna mora. I prestani već jednom tumačiti sve što ti govorim…

– Sanjala si smrt – reče Saša, a u očima joj se zacakle suze.

Nastupi trenutak grobne tišine. Doslovno grobne. (Ponekad to nije samo fraza.)

To je ona tišina iz Marijanske brazde.

Tišina iz gluhe sobe.

– Obećajem – reče Tamara.

– Što?

– Htjela si da ti obećam… Obećajem da se neću ubiti.

Nakon večere, otvorile su drugu bocu vina i raspričale se o Edvardu (čiji dodir je mek kao vata za skidanje šminke, a srce krhko kao vitraj), o Niki (čiji dodir je drven kao u Pinokia, a srce strgano kao lastiš za gumi-gumi) i o Davoru Mitešiću (koji je unatoč svom ribljem pogledu u Sašinom rukopisu uspio prepoznati male, skrivene kruške).

Oko dva ujutro svalile su se u krevet i sljedećih sat vremena frfljajući razglabale o ludilu gospodina Futrića. Saša je napokon shvatila da njen strah od ludila ima neke veze s njenom starom, ali je prije no što je došla do ikakvog dubljeg zaključka, zaspala. Cijelu noć je puhala kao jež, dok se Tamara prevrtala kao da je u snovima kakva opaka razbojnička družina okreće na ražnju.

Izmigoljile su iz kreveta oko deset, trome i krmeljave kao dva tek izlegla guštera. Umile su se, oprale zube (Saša je kradomice koristila Tamarinu četkicu, što ova ne podnosi), otuširale se i popile kavu. Riječi koje su tu i tamo izmjenjivale putovale su od jedne do druge dugo kao da ne lete zrakom, već padaju ravno na pod i zatim se voze nevidljivim, dječjim vlakovima s vrlo slabim baterijama. Oko podne, Saša je nazvala starog i objasnila mu da se nije slupala, da se nije navukla na heroin i da nije trudna, nego je prespavala kod Tamare jer je Tamari trebalo društvo. To je upalilo.

– Kad ćeš već jednom urediti ovaj stan? – upita Saša paleći cigaretu.

Radila je to na svoj tipičan način: skupivši ramena, nagnuvši glavu sasvim prema naprijed i sklonivši dugačku polovicu kose iza uha da je slučajno ne zapali.

Sjedila je na podu, leđima oslonjena o zid.

– Nemaš ni kauč – reče pustivši da joj dim vijuga od usta prema nosu.

Bila je obučena u Tamarinu majicu s psom Lajkom, prvim živim bićem lansiranim u svemir. Gornji dio trenirke u kojoj je sinoć došla zalila je vinom. Bilo je to prvi put da ju je Tamara vidjela kako na sebi nosi nešto u boji.

– Čuj, danas imam auto. Tko zna kad će mi ga stari sljedeći put dati. Ajmo ti kupiti neki namještaj, knjige, sobno bilje… – reče Saša – Kako možeš živjeti ovako, bez ičega?

– Kako bez ičega? Imam radni stol, krevet, cijelu kuhinju… Imam čak i stolić – reče Tamara pokazujući na niski, četvrtasti stol od tamnog drveta oko kojeg su se nalazili razbacani jastučići.

– A, dobro, reci mi, jesi li kupila išta što nije iz onog kataloga koji sam ja slučajno ostavila ovdje kad si se tek uselila? – upita Saša otresajući pepeo u praznu kutiju od cigareta.

– Nisam – reče Tamara i sjedne na pod pored nje.

Šalica vruće, turske kave grijala joj je dlanove.

– To se osjeti… – reče Saša – Stan ti izgleda… napušteno.

Obje su gledale kroz prozor. Saša se udubila u njihanje grančice na vjetru, a Tamara je ušuškala svoj pogled među guste, bijele oblake.

– Navikla sam tako – reče Tamara čupkajući končiće koji su joj virili iz traperica.

– Pa odvikni se.

– Ma, daj… To je isto kao da ja tebi kažem da se odvikneš od nošenja sivih trenirki.

Saša rastegne majicu koju je nosila na sebi i nađe se oči u oči s kujom Lajkom.

– Jadna mala – reče Saša – Što je ta prošla…

– Ne skreći s teme – reče Tamara srknuvši gutljaj jake, gorke kave.

– Jako mi se sviđa ova majica – reče Saša – Ovaj pas kao da priča moju životnu priču.

– Da?… – upita Tamara, ustane i ode do hladnjaka – Kako to misliš?

Vratila se s crnom čokoladom s komadićima naranče i kokosa.

– Tako su i mene starci lansirali u hladni svemir… – reče Saša odsutno puhnuvši u žar cigarete kao da ga želi ugasiti.

– Čekaj, čekaj – reče Tamara odlomivši kockicu čokolade – Otkad je to tvoja priča? To je moja priča, ne? Lajku su nagurali u metalnu kapsulu i šutnuli u Svemir, a mene su nagurali u epruvetu i šutnuli u postojanje. Ali Lajka će se osvetiti… naoštriti će svoje očnjake o meteore i…

– Ma, ne mislim na rođenje – reče Saša posegnuvši za čokoladom koju joj je Tamara pružila.

– Nego na što?

– Mislim na manekenstvo. Lansirali su me u me u taj čudan svijet… prodali su me. Zaradili su na meni brdo love.

– Ne kužim kakve Lajka ima veze s tim, ali već sam navikla da ti povezuješ stvari bez ikakvog reda i smisla – reče Tamara grickajući komadiće naranče iz čokolade – Kako su zaradili na tebi brdo love?

– Kako? Pa, evo, na primjer… Znaš za onaj znak od Nikea?

– Ona kvačica? Just do it?

– Da. Vidiš kako ja imam kose obrve? – upita Saša prešavši prstom preko obrve – Inače su ful guste, ali ih čupam.

– Vidim.

– E, pa, zadnje na što sam pristala bilo je čupanje obrva u obliku znaka Just do it.

– Molim? – reče Tamara prekrivši usta dlanom – Hoćeš reći da si išla okolo s kvačicama na faci?

– Nemoj se smijati – ozbiljno će Saša – Te moje kvačice su koštale deset tisuća dolara!

Bila je toliko ozbiljna da su joj se obrazi opet počeli osipati crvenim flekicama.

– Pardon – nakašlje se Tamara.

– Izgledala sam kao doktor Spock, samo još malo luđe.

– Majko mila…

Tamara s obje ruke prekrije usta i nasmije se.

Bio je to smijeh koji je zvučao kao škripanje pedala sobnog bicikla.

Smijeh koji se (usprkos amneziji) prisjeća samog sebe.

– E, jesi đubre – reče Saša i ustane.

– Sorry – ispusti Tamara brišući suze koje su joj se skupljale u uglovima očiju – Ali, kad te zamislim s tim znakićima na faci…

Saša prekriži ruke na prsima i zagleda se u Tamaru. Flekice na obrazima su joj polako blijedile.

– Lijepo je vidjeti da se ponovo smiješ – reče.

 

 

 

* Salata od riječi je psihijatrijski termin koji se odnosi na krajnji stupanj rasutog mišljenja, što se manifestira kroz besmisleno trabunjanje, kroz nizanje riječi bez ikakve veze i reda.