Brod za Lajku | Tomica Šćavina

LAJKA SE VRAĆA NA ZEMLJU

 

Kada je legla u krevet, crvene brojke na digitalnom satu pokazivale su 23:02. Djelići sjećanja na protekli dan letjeli su joj umom poput papirića na propuhu. Pokušala ih je povezati, ali nije išlo. Umjesto nje, povezao ih je on… kradljivac biti. Uletio je u tamu njenog polusna, plosnat i lepršav poput dugačkog, svilenog šala. Obučen u odijelo mađioničara, prevrtao je uzorke njenih sjećanja po rukama kao da je riječ o igraćim kartama. Zatim ih je spremio u desni džep hlača da bi iz lijevog džepa izvukao svog pomoćnika, kontrolora, rošavog zetovca. Neko vrijeme njih dvojica su lelujali nad Tamarinim krevetom smijuljeći se i kašljući kao da su se najeli piljevine. Zatim su joj se približili i, dok je Tamara nepomično ležala, počeli joj prstima pritiskati čelo i sljepoočnice. Prsti su im bili meki i pri dodiru su se gnječili poput prekuhanih njoka, što ih je strašno živciralo, pa su od bijesa svako malo psovali i prijetili nekakvim škarama za rezanje živice koje navodno mogu u jednom mahu odsjeći tri ljudske glave. Tamara je znala da su oni meki zato što je Saša u zrak ubrizgala plin koji inače nosi u tkanju svoje sive trenirke. Znala je i to da se ne može pomaknuti jer su oni iz svojih nosnica ispustili drugi plin kojim su je paralizirali. Po čelu i sljepoočnicama su joj pak tipkali zato što su je htjeli reprogramirati. Od nje su htjeli napraviti sićušnog lebdećeg psića velikih ušiju koji bi se stalno smješkao i čije bi krzno koristili za glancanje ogledala i prozora u svojim tajnim odajama s onu stranu zida.

– Otvaraj! – odjednom je prene lupanje po vratim – Otvaaaraaaj!

– Tko je!? – u bunilu vikne Tamara, skoči iz kreveta i upali svjetlo.

Imala je na sebi gaćice i svijetlozelenu majicu kratkih rukava. Što ako je pred vratima zetovac? Što ako su on i kradljivac biti stvarni, ako su se materijalizirali iz komadića tijesta iz obližnje pizzerije i sada joj lupaju na vrata jer je planiraju isjeći na komadiće i ponovo je sašiti, ali sasvim naopako, tako da joj pupak bude na čelu, a nožni prsti na sljepoočnicama?

– Otvaraj!

Što ako je gospodin Futrić oživio i lupa joj na vrata jer želi da mu vrati njegovu šampitu koju je ona već pojela i koju će joj on zato pokušati iscijediti iz krvi, nakon što je ugura u golemi blender za usitnjavanje voća?

– Tamara, ako mi ne odgovoriš, razvalit ću vrata!

– Saša, ti si? – upita Tamara navlačeći majicu preko dupeta.

– Ja sam.

Tamara otvori vrata i ugleda Sašino izbezumljeno lice prekriveno sitnim, gustim crvenim točkicama poredanim u neobične šare u kojima bi neko maštovito oko moglo prepoznati razne životinje i životinjice: nosoroge, bumbare, skakavce, pande, iguane…

– Zašto se ne javljaš na mobitel? Što ti je s usnicom?

– Hvala bogu da si ti, imala sam noćnu moru… – reče Tamara prešavši dlanovima preko lica – Što radiš tu usred noći? Nemam mobitel. Uzeo mi ga je zetovac.

– Zetovac?…

– Da, luđak mi je ukrao mobitel i… potukli smo se – reče Tamara i pusti Sašu u stan.

– Ja sam mislila… da si se ubila – ispusti Saša dok joj je poentilistički uzorak polako blijedio s lica.

– Hoćeš reći da sam skoro dobila srčani udar od tvog lupanja zato što si me došla spasiti od smrti?

– Da. Koja glupača, ha?

– Nisi glupača… – pomirljivo će Tamara – Ti si zapravo super frendica. Samo sam ja ponekad… u banani.

Saša sjedne za kuhinjski stol, odloži ključeve i pogleda Tamaru ispod oka.

– Dok sam vozila ovamo, na radiju je svirao posmrtni marš.

– Rekla sam ti da ti znakovi nemaju veze s vezom.

– Uz to, vidjela sam kako uz cestu hoda neki mršavi, pogrbljeni čovjek s lopatom… ili reketom za tenis. Bila sam sigurna da je grobar.

– Saša, ne mislim se ubiti – reče Tamara sjedajući za stol pored nje – Dosta mi je života, ali…

– Aha, eto ga! – uzvikne Saša podigavši prst u zrak – Što čovjek radi kad mu je dosta života? Ubije se!

– Molim te, daj me slušaj, imala sam fakat ludi dan… Hoćeš pivo?

– Ne, daj mi neki čaj, zlo mi je.

– Od čega ti je zlo? – upita Tamara ustajući od stola.

– A što misliš?… Od brige.

– Sad ćeš mi još i nabiti osjećaj krivnje. Fakat postaješ ko tvoja stara.

– Ako mi to kažeš još jednom, dok budeš spavala, povratit ću ti u uho.

– A ja ću Lajki flomasterom iscrtati Just-do-it obrve.

– A Lajka će tebi odgristi tu gnjusnu jezičinu.

– Znači, moram sama piti pivo? – reče Tamara otvarajući hladnjak – Baneš mi usred noći i onda još hoćeš čaj.

– Ma, daj i meni pivo – reče Saša i zapali cigaretu.

Ustane od stola, ugasi svjetlo i upali sobnu lampu.

– Ovako je bolje… – reče osvrćući se po stanu – Ne vidi se nered.

Pored kreveta, nabacana na pod, nalazila se Tamarina odjeća. Na stolu su se, osim drvene kutije, nalazili neki papiri i nekoliko prljavih tanjura s ostacima hrane.

– Morat ćeš postati urednija – reče Saša – Ne podnosim nered.

– Morat ćeš postati tolerantnija – reče Tamara – Ne podnosim picajzle.

– Ne mogu vjerovati da ćemo živjeti skupa.

– Ni ja – reče Tamara, otvori limenku Beck’s-a i počne ga točiti u čašu – Ti ćeš iz limenke?

– Može. Što ti je bilo s usnicom?

– Uau… primijetila si – reče Tamara oprezno otpivši iz čaše gutljaj piva – Došla si me spasiti od grobara s reketom u ruci, a ni ne primjećuješ da sam povrijeđena. Kažem ti, tresnuo me zetovac, kontrolor…

Narednih pola sata su provele pričajući o Tamarinom okršaju s kontrolorom. Usput su popile svaka po dva piva, a Saša je uz to smazala i dvije vrećice čipsa s okusom paprike i chillija. Istovremeno je pušila je i grickala, buljeći u Tamaru kao da gleda film strave i užasa.

– Mogu ti reći da mi uopće nije žao što se to dogodilo – reče Tamara lickajući unutarnju stranu ranjene usnice – Već mjesecima kuham, kuham… Sad sam osjetila bol i zadala bol. To me nekako prizemljilo, ne znam kako bi ti to objasnila…

– Klinci koji se samoranjavaju to rade kako bi se osjetili živima – reče Saša naslonivši sljepoočnicu o kažiprst desne ruke.

– Ja nisam klinka koja se samoranjava – iznervirano odvrati Tamara – Prestani me već jednom trpati u kategorije i lijepiti mi dijagnoze. Je li ja tebe nazivam psihotičnom zato što haluciniraš da je čovjek s reketom grobar s lopatom?

– Dobro, dobro, nećemo opet o tome – reče Saša otvarajući drugo pivo.

– Hoćeš čuti ostatak priče? – upita Tamara uozbiljivši se – Bila sam danas kod Nike.

– Kod Nike?

– E, sad ćeš čuti nešto stvarno ludo – reče Tamara skupivši kosu i zavezavši je u rep gumicom koju je našla na stolu – Otišla sam k njoj zbog prijenosa duše.

– Prijenosa duše?… Kakvog prijenosa duše?

– To je Futrićeva priča. On je brijao da čovjek, nakon što umre, neko vrijeme živi u osobi koja ga je zadnja pogledala u oči. Prije nego je umro dao mi je papirić s Nikinim brojem mobitela i rekao mi da je ona „sljedeća“, što znači da sam ga morala prenijeti njoj.

– Koga njega, njoj?… Ništa ne kužim – reče Saša mršteći se.

– Futrić je vjerovao da on neko vrijeme može živjeti u meni i gledati svijet kroz moje oči, a zatim mora prijeći u drugu osobu…

– Nešto kao… istekne mu rok trajanja u tebi i onda se mora preseliti?

– E, da, upravo tako. On si je zabrijao da će se preseliti u Niku i zbog toga smo se nas dvije morale naći i pola sata si, na razdaljini od četrdeset centimetara, netremice buljiti u oči.

– Njegova duša se seli iz osobe u osobu preko pogleda? – preneraženo će Saša.

– Da. Barem on tako brije… To jest, brijao je.

– I?

– Što i?

– Je li se što dogodilo? – upita Saša otresajući pepeo cigarete na tanjurić s ostacima kruha – Je li što prešlo?

– Otkud znam. Buljile smo si pol sata u oči kao dvije luđakinje.

– Čuj, ja toj hladnoj lignji ne bi buljila u oči ni za…

– Hladnoj lignji?

– Pa, da, drži se ko neka lignja, imam osjećaj da joj se stopala uopće ne miču, nego da lebdi. Koža joj je prozirna, a leđa su joj ukočena ko…

– Saša – prekine je Tamara – I ja sam mislila da je čudovište, ali fakat nije…

– Ne mogu vjerovati… To tvoje mijenjanje mišljenja me uvijek raspizdi – reče Saša masirajući si sljepoočnicu i ispuhujući kroz nos gust oblak dima – Jedan dan je ovako, drugi onako. Vječnost je malo glupost, malo istina. Nika je malo luđakinja, malo divna osoba.

– Nisam rekla da je divna osoba – reče Tamara otpivši gutljaj piva – Ali je puno bolja nego što sam mislila.

– A zašto se onda ponašala prema tebi kao da si komadić dreka koji joj se prilijepio za cipelu?

Tamara okrene očima, zgrabi sa stola tanjurić koji je Saša koristila kao pepeljaru i ustane promrsivši kroz zube,

– Jesam ti rekla da ne otresaš pepeo u ostatke hrane, to mi se gadi.

– A ne gadi ti se danima ostavljati hranu na stolu?

– To je drugo – reče Tamara ispraznivši tanjurić u koš za smeće.

– Nisi mi odgovorila na pitanje – reče Saša skupljajući mrvice kruha sa stola – Ako je Nika sad odjednom postala tako dobra, zašto te je prije onako brutalno odbacivala?

– Možda to i nije bilo tako brutalno… – reče Tamara vrativši se za stol – Tada nije znala tko sam. Ignorirala je tamo neku nepoznatu curu… Čim je shvatila tko sam, stvari su se promijenile.

– Ok – reče Saša odmahnuvši glavom – Ti misli što hoćeš… Ona je za mene lignja iz dubokog zamrzavanja.

– Kažem ti, ovaj put je bila skroz drukčija. Jele smo pitu, gledale smo se u oči, čak smo se i smijale.

– Čemu?

– Pa, toj gluposti koju smo radile… Gledale smo se u oči kako bi tamo neki starac mogao iseliti iz mene i useliti u nju. Najluđe od svega je to što sam na trenutke stvarno imala osjećaj da se događa nešto mistično… ali, valjda bi imala taj osjećaj da bilo kome buljim u oči dulje od minute.

– Ja bih umrla od straha.

– I ja sam skoro umrla od straha kad sam pomislila da je to možda istina – reče Tamara – Ali, onda sam odlučila.

– Što si odlučila?

– Da to nije istina.

– Ne kužim…

– To je Futrićeva istina, ali ne i moja. Ako je on boravio u meni ovih dana, to je njegova stvar. Ja s tim nemam baš ništa. U mojoj stvarnosti, duše ne prelaze iz jedne u drugu osobu preko pogleda.

– A zašto ste to onda uopće radili?

– Da ti pravo kažem, ni meni nije baš sasvim jasno – reče Tamara slegnuvši ramenima – To je bila Nikina ideja. Ljudi vole ispunjavati želje pokojnicima.

– Meni se čini da se sve to posložilo samo kako biste se ti i Nika mogle ponovo sresti.

Tamara okrene očima, ustane, iz hladnjaka izvadi još jedno pivo i reče,

– Čuj, znaš što mislim o tim tvojim idejama o vrhunskom biću koje aranžira ljudske živote kao da je riječ o buketićima suhog cvijeća.

– Znam, znam… – odvrati Saša i otme joj pivo iz ruke.

– Hej, to je zadnje.

– Pola meni, pola tebi – reče Saša natočivši pivo Tamari u čašu – Jesi ti svjesna da su sad tri sata, da moji starci nemaju pojma da sam uzela auto i da se sutra, to jest danas, selim ovamo?

– Danas?

– Ne mogu više s njima… Zapravo s njom – spustivši glavu reče Saša – Poslala sam ti poruku, sjećaš se, stara me gađala štiklom.

Tamara na to zadovoljno kimne glavom i podigne čašu,

– Za zajednički život!

– Za zajednički život – nasmiješi se Saša, podigne limenku piva i otpije gutljaj – Hoćeš mi pomoći sa stvarima?

– Naravno – odvrati Tamara prislonivši hladnu čašu s pivom na razbijenu usnicu.

– Ajmo onda spavati, čeka nas naporan dan – reče Saša i protegne se – Ovo, nadam se, nije finalna verzija – doda pokazavši na ružičasti zid s dva sunca.

– Je – odvrati Tamara na putu do kupaonice.

– Još ćemo mi to vidjeti… – reče Saša, skine majicu na Lajku i spremi je pod jastuk.

 

U sedam ih je probudio Sašin mobitel: Mama mia, mama mia, mam mia, let me go! Bio je to stih od Queena koji je Saša namjestila da joj zvoni kad je zove stara. Nije odgovorila, već je samo tiho prostenjala i otišla u kupaonicu pod tuš. Zatim je napravila kavu i probudila Tamaru koja je odbijala izaći iz kreveta jer je upravo sanjala mladića krilatih ušiju, očiju boje meda koji čuči na krovu, jede napolitanke i piše joj ljubavne pjesme. Ne sjeća se kada je zadnji put sanjala tako lijep san. Vjerojatno nikada. „Tamara, krećemo za pola sata“, budila ju je Saša povlačeći je za prste na stopalima.

Sat vremena kasnije, nepočešljane i mrzovoljne, penjale su se stubištem do Sašinog stana. Oko usnica su imale tragove šećera i čokolade od krafni. Pojele su ih na silu, kako im dok budu prenosile stvari ne bi bilo zlo. Vrata im je otvorila Sašina majka, gospođa Kutleš koja subotom ujutro redovito gleda sapunicu Vraćeni prsten za koju tvrdi da ima nekakvu duboku sociološku poruku koja običnim gledateljima izmiče, ali njoj, naravno, ne. Saša tvrdi da ona gleda sapunice jednostavno zato što u njima uživa, ali ju je sram to priznati, pa zato mora izmisliti neki uzvišeni razlog. Gospodin Kutleš se slaže sa Sašom, ali se, u ženinoj nazočnosti, ne usuđuje to priznati. On se nikada ništa ne usuđuje priznati. Ono što misli, misli u sebi. Taj čovjek je tih upravo onoliko koliko je njegova supruga lajava – neizmjerno. Sve što je gospođa Kutleš od njega ikada očekivala bilo je kimanje glavom, a to ne zahtijeva glas, već isključivo rad vratnih mišića koji se, doduše, njemu često ukliješte. Kada se to dogodi, gospođa Kutleš ga naziva pasivno agresivnim hipohondrom koji će sve izmisliti kako bi izbjegao svoju jedinu, svetu dužnost – kimanje glavom, odnosno, udovoljavanje njoj. U takvim trenucima, gospodin Kutleš se povlači u sobu ili na balkon kako bi u debelim, prašnjavim spisima tragao za davno zaboravljenim kajkavskim riječima dok mu njegova supruga pritom svako malo dobacuje da je „niškoristi“, za razliku od nje koja neumorno „popravlja ljude“. Ljude koje je smatrala „najpopravljenijima“ bili su toliko drogirani lijekovima da nisu bili sposobni ni za što drugo osim kimanja glavom. I sama je često, na kauču za psihoanalizu, kimala glavom samoj sebi, smješkajući se pritom tajanstveno i samozadovoljno kao da je upravo progutala kapsulu libidalne energije i mljevenih misli Sigmunda Freuda.

Kada su se Saša i Tamara pojavile na vratima, gospođa Kutleš je samo tiho promrsila: „Razgovarat ćemo poslije“ jer nije htjela prekidati gledanje sapunice Vraćeni prsten. Kad je vidjela da iznose Sašine stvari natrpane u kartonske kutije i crne vreće za smeće, skočila je s kauča usta otvorenih poput netom ulovljenog šarana. Za to vrijeme, gospodin Kutleš je bio u WC-u. To je bilo jedino mjesto na kojem se osjećao sigurnim i na kojem je, pod izgovorom da pati od zatvora, znao ostajati satima. „Sa… Sašice!“ bilo je sve što je Sašina majka uspjela izgovoriti prije no što je počela mahati rukom pred licem, poput kakve mlade, krhke gospođice kojoj hitno treba mirišljave soli. Bilo je to prvi put da ju je nazvala Sašicom. Obično ju je nazivala tukom, balavicom ili nezahvalnicom. „Pusti me na miru“, promrmljala je Saša vukući za sobom dvije vreće za smeće natrpane sivim trenirkama i posteljinom. Tamara je pognute glave hodala pored nje noseći u rukama kutiju s knjigama. Kad su izašle na hodnik, ne bi li razbila napetost, htjela joj je natuknuti nešto o simbolici smeća, ali je odustala jer su Sašine oči bile stisnute od bijesa, a lice istočkano crvenim točkama koje su činile uzorak nalik tragovima mačjih šapa. Strpale su stvari u prtljažnik auta i vratile se natrag u stan. Ovaj put su ih u dnevnom boravku dočekali oboje – i gospođa i gospodin Kutleš. „Sašice, ti stvarno ideš?“ protisnuo je njen otac kroz brkove. Pogled mu je bio lelujav, izgubljen, kao da je govorio: „Kako ću ja sam s njom?“ Saša je samo kimnula i odmarširala u svoju sobu po novu turu stvari.

Cijela selidba trajala je manje od sat vremena. Sašina majka je iz minute u minutu sve više bjesnila da bi na kraju teatralno otišla po šaku tableta, popila ih i legla na kauč za psihoanalizu preklopivši ruke preko prsiju poput mrtvaca. To je radila otprilike svakih pola godine, u ekstremnim situacijama, kada je imala osjećaj potpunoga gubitka kontrole. Svaki put je, naravno, preživjela, jer su male, bijele tablete koje je čuvala iza televizora zapravo bile umjetni zaslađivači. Nakon što se izvalila na kauč i sklopila oči, svi su odahnuli jer su znali da se nakon takvog manevra mora praviti da umire, a ljudi na samrti ne mogu vikati, vrijeđati i bacati stvari. Za to vrijeme gospodin Kutleš je pomogao Saši da natrpa stvari u auto i prije odlaska je suznih očiju zagrlio šapnuvši joj na uho: „Sretno“. Saša je zatim sjela za volan, upalila auto, mahnula mu i nasmiješila se tako široko da joj se osmjeh omotao oko glave. Na Trećem programu Hrvatskoga radija zasvirale su marimbe, kroz prozore je zasjalo sunce, a u Lajkinim očima su zasjale zvijezde. „Lajka se vraća kući“, poželi zapisati Tamara i počne kopati po džepovima u potrazi za svojim ljubičastim blokićem.

– Uspjele smo – reče Saša dok joj se u uglovima usana gnijezdila sloboda.

– Da, jesmo, ali… Ne znam gdje mi je blokić – reče Tamara.

– Kakav blokić?

– Onaj ljubičasti u koji zapisujem…

– Nemoj mi samo reći da ti je ispao negdje u stanu – promrsi Saša – Do sada se stara sigurno već prestala praviti da je mrtva, što znači da je tamo pakao. Kad si ga zadnji put koristila?

– Shit. Znam gdje je – lupi se Tamara po čelu – Ostavila sam ga kod Nike. Zapisivala sam nešto i… Sranje.

Pomisao da Nika u tom trenutku možda čita zapise iz njenog ljubičastog blokića u Tamari je stvorila onaj poznati osjećaj izloženosti kakav mogu razumjeti jedino puževi golaći.

– Pa, dobro, možda to i nije tako loše – reče Saša – To vam je još jedan razlog da se nađete.

– Moram doći do toga što prije – ozbiljno reče Tamara – Unutra sam pisala i nešto o njoj. Ne smije to pročitati…

– A zašto ne bi pročitala? Zato što bi joj postalo jasno da ti je bitna?

– Saša, dosta mi je stresa za danas – nervozno će Tamara – Nakon samoubojstva tvoje stare, ne treba mi još i tvoje analiziranje. Nakon što ti iskrcamo stvari, hoćeš li me, molim te, odvesti u Draškovićevu?

– Naravno – reče Saša skrenuvši iz Ilice u Selsku.

– Nadam se da nije čitala… – tiho reče Tamara.

– Ako jeste, onda je đubre. Meni je stara uvijek prčkala po dnevnicima. Jednom mi je čak i ispravila greške. I to ne samo pravopisne, već i stilske. Točno se sjećam… Prekrižila mi je rečenicu „Nikada nije bio zaljubljen u mene, sada znam“ i napisala „Sada znam da nikada u mene nije bio zaljubljen“.

– Majko mila, što je luda – zavrti glavom Tamara – Eto, tiranija je napokon prošla… Sad si slobodna.

– Da, sad smo slobodne… – sjetno prozbori Saša položivši lijevi dlan preko Lajke.

 

Kad su stigle u stan, odlučile su skuhati nešto zdravo: smeđu rižu, crvenu leću i zelenu salatu s mozzarelom. Saša je obećala da će kuhati barem četiri puta tjedno ako joj Tamara dopusti da na ružičasti zid nacrta raketu. Tamara je pristala, ali pod uvjetom da Saša više nikada ne opere zube njenom četkicom. Saša je pristala, ali pod uvjetom da Tamara više nikada preko noći ne ostavlja hranu na stolu. Tamara je pristala, ali pod uvjetom da Saša puši isključivo pored otvorenog prozora. Saša je pristala, ali pod uvjetom da spava na lijevoj strani kreveta. Tamara na to nije pristala i tu su dogovori završili.

Nakon ručka, Saša ju je odbacila u Draškovićevu 23 i vratila se natrag da raspremi stvari. Htjela ju je čekati ispred zgrade, ali Tamara si je odlučila dati vremena. Tko zna, možda joj je ovo prilika da shvati… da otkrije… Kako to da su je napravili?… Kako to da ona, Tamara Podolski, postoji?

Na prvom katu, pred vratima gospođe Mijić, Tamara se zaustavila i iz džepa izvadila kemijsku i papirnatu maramicu na koju je, što je urednije mogla, napisala: Hvala vam, bili ste jako ljubazni i potpisala se s: Tamara (djevojka s razbijenom usnicom). Zatim je noktima u maramici napravila rupu i objesila je o kvaku. Zamišljala je gospođu Mijić kako sjedi na kauču i jede veliki sendvič sa zimskom salamom, ementalerom i kiselim krastavcima, gledajući neku humorističnu seriju i kikoćući se dok su joj okrugli uvojci poskakivali kao da se u njima krije roj radišnih pčela. Nakon dugo vremena, Tamara je osjetila da je nešto dala. Makar je to bila papirnata maramica s desetak grbavih slova, to davanje je bilo bitno, jer je značilo da… ima što dati. Nakon dugo vremena, osjetila je kako joj iz prsa izlazi nešto nalik gipkom, nevidljivom dimčiću. Ugodan osjećaj. Da joj je u tom trenutku pri ruci bio ljubičasti blokić, u njega bi zapisala: „Daj i imaš, uzmi i nemaš“. To se događa istovremeno, trenutačno, bez vremenskog odmaka, bez intervencije nekog tko daje jer si dao ili nekog tko uzima jer si uzeo. Nema sistema nagrade i kazne. Nema pokroviteljske figure, nema oka koje gleda, nema dirigenta koji dirigira, ali ima nje, Tamare koja odlučuje i osjeća.

Nakon zaustavljanja na prvom katu, Tamara se popela na peti kat brzo, grabeći po dvije stepenice odjednom. Pomisao da Nika možda upravo čita zapise iz njenog blokića tjerala joj je krv u uši.

– Tamara, ti si… – iznenadila se Nika kad ju je ugledala pred vratima.

Imala je na sebi istu onu kuhinjsku pregaču koju je nosila kada su se susrele prvi put. U ruci joj je bio kist, a na pregači friški tragovi ljubičaste i zlatne boje.

– Moj ljubičasti blokić – reče Tamara sa srcem u grlu.

– Tu je – odvrati Nika nasmiješivši se – Uđi…

Vrata sobe na kraju hodnika bila su otvorena i svjetlo koje je dopiralo iznutra činilo se poput svjetla na kraju tunela.

– Baš sam slikala…

– Smetam?

– Ne – odvrati Nika – U Kugli si mi rekla da se baviš ilustracijom, tražila si poduku…

– Ma, to je bilo samo… samo… ovaj… – zamuca Tamara osjećajući kako počinje crvenjeti – Htjela sam te samo…

– Upoznati?

Tamara kimne i krene duž hodnika hodajući pored Nike. Nešto u njoj se bunilo, neki divlji čovječuljak koji joj se ulogorio u glavi i koji bi najradije porekao njeno kimanje i zavrištao: Ne, ne i ne! Susret u Kugli je bio slučajan! Ništa nije bilo planirano! Bitna si mi koliko i rđa na znaku „stop“, koliko i peronospora na listu vinove loze, koliko i žulj na ruci Kineza koji radi na traci! Jebi se!

– Razumijem… Kako ti je usnica? – upita Nika položivši ruku preko Tamarinog ramena na što čovječuljak u Tamarinoj glavi naglo zamukne.

– Dobro. Tu i tamo malo prokrvari, ali prolazi…

– Hoćeš vidjeti što slikam? – upita Nika pokazujući rukom prema otvorenim vratima sobe iz koje je dopirala jarka, bijela svjetlost.

Tamara kimne, a čovječuljak se opet pobuni: Ne idem u sobu! Ne zanimaju me tvoje slike! Tu sam radi ljubičastog blokića! Ne radi tebe, radi blokića, ti usputna spodobo, miči mi se s puta, jel me čuješ!? Nika ga, naravno, nije čula, a Tamara ga je ignorirala što je čovječuljka silno pogodilo, te je odlučio štrajkati glađu.

– Dođi – reče Nika ušavši u prostoriju koja je izvana izgledala kao kutija puna svjetla.

Tamara zakorači za njom i nađe se u sobici osvijetljenoj s četiri snažna reflektora uperena u zidove.

– Ovo mi je najbolje osvjetljenje – reče Nika – Osim toga, reflektori jako griju, pa mogu raditi kratkih rukava.

U sredini sobice nalazio se štafelaj sa slikom. Mnoštvo ljubičastih i bakreno zlatnih linija vijugalo je preko platna ispreplićući se poput klupka vune koje je upravo ispalo iz šapa zaigranog mačića.

– To je pupak – reče Nika.

– Pupak?

– Da – odvrati ona – Moj pupak. Malo je čudan, pa na slici izgleda…

– Kao korijenje – dovrši Tamara.

– Baš sam to htjela reći. Eto, imam čudan pupak, što mogu – slegne ramenima Nika – Valjda ga je prerezao neki nespretnjaković. Kakav je tvoj?

– Moj?…

– Pupak.

Tamara zbunjeno zadigne jaknu i majicu i pokaže svoj elipsasti pupak okružen jastučićima sala na što čovječuljak u njenoj glavi naglo zavrišti: Moj pupak je moja stvar! Tvoja slika je sranje! Nitko normalan ne slika vlastiti pupak! Radije ću umrijeti od gladi nego ti pokazati pupak!

– Tvoj je lijep – reče Nika nasmiješivši se.

Tamara šutke spusti majicu, a čovječuljak u njenoj glavi iščupa jedan akson, napravi omču i stegne si je oko vrata: Reci joj da odjebe ili ću se objesiti! Ja ili ona! Biraj!

– Imala sam sreće – reče Tamara dok se čovječuljak batrgao stežući si omču oko vrata.

Kroz zadnje hroptaje je izgovorio: Sreće!?… Imala si sreće!?… Zbogom.

– Ajmo u kuhinju – reče Nika – Hoćeš kavu ili čaj?

– Radije bih nešto hladno… radi usnice.

– Ledeni čaj?

– Može.

Dok su izlazile iz sobe i ulazile u kuhinju, u Tamarinoj glavi je vladala tišina kakvu dugo nije čula. Jer, tišina se čuje, znate, nije to tek puko odsustvo zvuka. Odsustvo zvuka ne postoji. Čak i u „gluhoj sobi“ postoji šum živaca i krvi koji nikada ne prestaje… osim kada čovjek umre. A kada umre, onda nema onog tko sluša, pa nema ni tišine.

– Blokić ti je na stolu gdje si ga i ostavila – reče Nika perući nad sudoperom ruke od ljubičaste boje koja joj se uvukla pod nokte.

– Jesi li… ovaj… Jesi li ga otvarala? – upita Tamara skinuvši jaknu i sjedajući za stol.

– Nisam. Nemam običaj kopati po tuđim stvarima – odvrati Nika pomalo uvrijeđeno.

Dok je brisala ruke o kuhinjsku krpu gledala je u Tamaru.

– Ma, to sam i mislila, ali morala sam pitati, jer… eto, baš mi je danas prijateljica pričala kako joj stara kopa po dnevnicima i ispravlja pravopisne greške.

– Nismo svi isti – reče Nika, odloži krpu i otvori hladnjak.

Tamara uzme svoj blokić, prelista ga i zastane na jednoj od stranica pri sredini. Nika je totalno bolesna osoba. Razroka je i uopće ne znam kako je gledati u oči. Ne vjerujem da sam ikada bila dio njenog tijela, mora da su me zamijenili u rodilištu.

– Izvoli – reče Nika pruživši Tamari čašu ledenog čaja.

– Hvala – reče Tamara zagledavši se u tanki ožiljak koji je presijecao Nikine usne – Otkud ti to? – upita pokazavši prstom na ožiljak.

Nika sjedne pored nje, otpije gutljaj hladne kave iz šalice koja se nalazila na stolu i zagleda se u košaru s voćem kao da se tamo krije šaptač koji će joj pomoći da se sjeti teksta koji bi trebala izreći.

– Pričala sam ti prošli put da sam bila u logoru – reče Nika skidajući noktom ostatak boje sa zanoktice – Isti čovjek koji mi je tetovirao dlan razbio mi je usnicu.

– Sad mi više ništa nije jasno – reče Tamara vrhom kažiprsta dodirujući posjekotinu na svojoj donjoj usni – Ja sam se rodila 1995. Kad si bila u logoru?

– Od veljače 1992. do siječnja 1993 – reče Nika kuckajući noktima o stol – Prekjučer sam prestala pušiti. Čini mi se da ću opet početi…

– Nemoj.

– Nije to baš tako lako… Ti nikada nisi pušila?

– Nedavno sam prestala – reče Tamara misleći na hašiš.

– To je dobro. Jesi za komad pite? Ostalo je od jučer…

– Ne bih, hvala… Radije bih da se vratimo na temu koju smo započele – reče Tamara oslonivši se laktovima na stol – Ja nekako… stvarno želim shvatiti… kako to da postojim.

– Kako to da postojiš?… – ponovi Nika prstima protrljavši čelo.

– Da, mislim, sve to što ste napravili je tako… tako… neprirodno i… Napravili ste me na silu. Zašto?

– Na silu? – upita Nika premjestivši šalicu s kavom daleko od sebe kao da nešto odbacuje.

– Tako je – tvrdo odvrati Tamara.

– Smatraš da je to bila greška?

Tamara kimne glavom stisnuvši usnice do boli.

– Radije bi da te nema?

– Otkud znam? Ne znam kako je ne postojati.

Nika zatvori oči i položi dlan preko svog čela kao da provjerava ima li temperaturu.

– Koliko dugo tako razmišljaš?

– Koliko dugo?… Pa, oduvijek.

– Oduvijek? I kao dijete si tako razmišljala?

– Ma, ne… Zapravo, otprije godinu dana, ali nekako… kao da sam uvijek imala osjećaj da nešto nije u redu sa mnom.

Nika ustane i natoči si čašu vode. Kretala se polako, kao da želi dobiti na vremenu.

– Nisam ti htjela pričati o ovome… ali, izgleda da moram – reče vrativši se za stol.

Tamara u vrhovima prstiju osjeti trnce.

Nika iz džepa izvadi papirnatu maramicu.

Tamara se čvrsto primi za čašu s ledenim čajem.

– Dok sam bila u logoru, silovali su me. Mene i još desetak žena – reče Nika polako parajući maramicu na sitne komadiće – Silovali su nas svaki dan sve dok nismo zatrudnjele. Zatim su nas držali u logoru do sedmog mjeseca trudnoće. Nakon toga su nas poslali natrag na hrvatski teritorij. Htjeli su da rodimo tu djecu. Htjeli su da se njihovo sjeme proširi. I uspjeli su. Rodila sam sina kojeg nisam htjela ni pogledati. Odveli su ga nekud i to je bilo to. Sve smo reagirale isto. Imale smo osjećaj da su ta djeca… oni. Mrzile smo ih.

Na stolu su se množili meki, bijeli, papirnati komadići.

– Preživjela sam, ali ne sasvim. Nešto u meni je umrlo. Od tada uvijek nosim sa sobom ovo – reče i s desnog uha skine naušnicu s bijelom, sedefastom kuglicom – To nije biser… To je otrov koji se lako otapa u vodi. Zarekla sam se samoj sebi da ću, ako se ikada nađem u tako groznoj situaciji, ubiti. Nikola je znao za to… Ne za silovanje, nego za otrov. Molio me da mu ga dam, sjećaš se, i ti si bila tu kad je htio da ga ubijem. I ja bih ga zaista ubila, vjeruj mi… ali, to bi mi uništilo život, završila bih u zatvoru. Znam kako je to željeti umrijeti, a ne imati snage za samoubojstvo. Nagon za preživljavanjem je ponekad pravo prokletstvo. Zarobi te, natjera te da živiš. Na silu. Ti si za sebe rekla da smo te napravili na silu… A što bi rekla za dijete koje je nastalo silovanjem? Ako je itko ikada bio napravljen na silu, onda je to bio Hrvoje – drhtavo se osmijehne Nika – Moj sin, Hrvoje… Nazvala sam ga tako ne bih li bar malo napakostila njegovom ocu… koji je, nadam se, mrtav – reče i rastrgane komadiće papirnate maramice počne skupljati na hrpu – Ne pričam ti ovo bezveze, Tamara, ne želim ti se jadati. Hoću ti objasniti… Godinu i pol nakon što sam rodila Hrvoja, rodila sam tebe. Zašto sam to napravila? Jer sam poznavala tvoje roditelje, znala sam koliko žele dijete i znala sam da ja to mogu… roditi dijete i odmah se odvojiti od njega… to sam već jednom napravila… ali ovaj put sam htjela da to bude nešto lijepo i plemenito… nešto što će poništiti sav onaj užas. Eto, tako si nastala. To je ono što te zanimalo, zar ne? Ti se pitaš što nije u redu s tobom, gdje je došlo do greške?… Nema greške, Tamara. Ako Hrvoje nije bio greška, ne možeš biti ni ti – reče gurnuvši hrpicu papirića sa strane i zagledavši se Tamari u oči – Hrvoje mi se javio prije pola godine. Ne znam kako je došao do mene, ljudi u prihvatilištu u kojem sam ga ostavila su morali držati moje podatke u tajnosti, ali očito nisu… Možda je potkupio nekog, tko zna. U svakom slučaju, došao mi se zahvaliti.

– Zahvaliti?…

– Da. Na tome što sam ga rodila. I na tome što sam ga ostavila.

Sljedećih nekoliko trenutaka kuhinjom je tapkala spora, repata tišina nalik pretučenoj životinji koja je zalutala, ali se na to svoje lutalaštvo već toliko navikla da joj je svako mjesto počelo izgledati kao dom.

– On, naravno, ne zna da je nastao silovanjem. Nikad mu to ne bih rekla, ta informacija bi ga vjerojatno užasnula. Došao mi je reći da je sretan, da su ga usvojili divni ljudi, da ima djevojku koja se zove Tina i da studira pravo. Jesi čitala Fausta? Ima jedan poznati Goetheov citat: Dio sam one sile koja vječno želi zlo, a vječno čini dobro. To je apsurd zbog kojeg sam ti počela sve ovo pričati. Ti, koja si bila toliko željeno dijete, došla si me optužiti. On, koji je bio toliko neželjen, došao mi se zahvaliti.

Tamara vrhovima prstiju desne ruke polako i oprezno, kao da bi se mogla opeći, dotakne hrpicu bijelih, papirnatih komadića maramice. Zatim ustane, tiho reče:

– Hvala… na informaciji – i krene prema vratima.

– Svrati ponekad – reče Nika.

– Možda… budem – reče Tamara, i polako, kao da za sobom vuče mrežu punu školjaka, ode.