Brod za Lajku | Tomica Šćavina

SVJETLOST U SLIJEPOJ SOBI

 

Nakon dva Beck’s-a, mržnja je popustila. Nikada do tada Tamara nije doživjela puna dvadeset i četiri sata takvog mizantropskog raspoloženja. Prije nego što je došla kod Saše nije bila ni za što. Noć je provela spavajući tvrdo. Probudila se tvrda. Imala je osjećaj da joj se mozak stvrdnuo poput prekuhanog jajeta. Hodala je od hladnjaka do prozora, pa od prozora do kompjutora, pa od kompjutora do kupaonice. Kretala se kao da radi nešto, a zapravo nije radila ništa. Samo je mrzila. Osjećala se kao da neprestano udara glavom o debelo, prozirno staklo. Možda je to njeno sjećanje na začeće in vitro? Što ako mi ljudi zaista, kao što tumače zagovornici Primalne terapije*, nosimo u sebi tjelesno pamćenje na sve etape našeg postojanja? Što ako se ona, Tamara, tumarajući po stanu s tim tupo staklenim osjećajem u čelu zapravo prisjeća sebe u fazi spermija koji udara o stjenku epruvete? Ili je jajašce bilo to koje je, plivajući u ejakulatu udaralo o staklo? Ili se jednostavno osjeća kretenski, ali to ne može prihvatiti, pa svoja stanja neumorno umotava u dubokoumne priče? Bit će da je to.

Dakle, nakon dva Beck’s-a Tamarina sveopća mržnja je popustila. Sašini starci su bili u Opatiji i njih osmero je imalo na raspolaganju njihov dnevni boravak. Njih osmero su bili: Tihana i Marko (Sašina prijateljica iz srednje škole i njen dečko koji je o svemu imao isto mišljenje kao i ona), Đurđica (Sašina susjeda s drugog kata koja je potajice slušala narodnjake), Ivan, Edvard i Robert (dečki koje je Saša upoznala na ljetovanju na Krku), Saša i Tamara. Saša je dala sve od sebe da dnevni boravak svojih roditelja učini koliko-toliko ugodnim mjestom za novogodišnje slavlje, ali tu se malo toga dalo uljepšati. Zidne tapete s uzorkom smeđih, vitičastih ruža nije mogla sakriti. Nije mogla sakriti ni barokni luster koji je njena majka, usprkos tome što je riječ o imitaciji, kupila za dvadeset i sedam tisuća kuna na TV-aukciji nakon čega Saša mjesecima nije imala love za cigarete. Na svu sreću, Tamara je uspjela nagovoriti Sašu da iz dnevnog boravka iznesu kauč za psihoanalizu. Bio je to golemi komad namještaja iz 1917. godine koji je podsjećao na šarenog, nasukanog kita. Sašin otac je običavao ležati na njemu gledajući televiziju ili čitajući krimiće. Oko osam (nakon dnevnika), Sašina majka bi ga potjerala na fotelju. Očiju staklenih od neumornog detektiranja ludila ili, kako je voljela reći, „onog patološkog u čovjeku“, zalegla bi u kauč i zabuljila se u televizor. Provela bi sat-dva ne gledajući u ekran, već kroz ekran, kao da s druge strane postoji tajni život u koji se, gledanjem na poseban, krajnje odsutan način, može prodrijeti. Tamara ju je više puta zatekla u tom stanju jer je na prvoj i drugoj godini faksa često znala prespavati kod njih. To bi obično bilo noć prije ispita, kada su ona i Saša običavale zajedno učiti. Ušavši u dnevni boravak, Tamara bi ju zatekla kako, ležeći na kauču, skenira likove u sapunici. Zatim bi uperila svoj laserski pogled u Tamaru i, ma koliko se Tamara dobro osjećala, uspijevala joj je nametnuti osjećaj da nešto nije u redu. „Bok, ti si dobro?“, obično bi rekla, a pogled bi joj govorio: Naravno da nisi dobro, daj shvati već jednom, bolje ti je da što prije potražiš pomoć, ne znam kako si samo mogla čekati do sada… Rečenica bi trajala koliko i njen pogled. Čim bi pogled ponovo skrenula na ekran, oni s kojima nešto nije u redu su postajali glumci u sapunici. U svojoj neumornoj potrazi za patologijom sve oko sebe je pretvarala u svoje pacijente. To joj je davalo osjećaj da radi nešto dobro za čovječanstvo. Saša joj je tisuću puta rekla da joj je zlo od njenog analitičkog pogleda nakon kojeg se osjeća kao sitno nasjeckani češnjak ili prst koji je zabunom završio u mlincu za kavu, ali ona si jednostavno nije mogla pomoći… To je bila neka vrsta tika. Netko refleksno namiguje, netko trlja dlan o dlan, a ona bulji u čovjeka i mrvi ga na brojke i slova: F 23, F 22, F46, F 28, F19… Tamara joj je jednom prilikom na pitanje „Ti si dobro?“ odgovorila „Tako-tako. Malo jesam, malo nisam“, na što joj je ova odvratila: „Vi mladi ste svi bipolarni i granični“. „Kako to mislite granični?“, upitala je Tamara misleći da ju smatra umno ograničenom. „Nisi čula za granični poremećaj ličnosti? Čemu vas uopće uče na toj psihologiji?“ upitala ju je Sašina majka. Tamara joj je htjela odgovoriti nešto, ali se od njenog pogleda naprosto paralizirala. U tom trenutku joj je postalo jasno zašto se Saša toliko boji ludila. Jer ga njena majka vidi u njoj. Jer ga njena majka vidi u svima. I to ne zato što je zla, već zato što je dobra. Jer želi pomoći. Jer ima moć detektiranja problema. Jer je skrenula.

Oko jedanaest, Tihana, Đurđica i Ivan su ustali i s čašama u rukama se počeli lagano premještati s noge na nogu. To je bio nagovještaj plesa. Marko je za to vrijeme, zavaljen u trosjed, tamanio kikiriki u ljusci.

– Ej, Tamara, što si se zavukla u tu fotelju, daj dođi ovamo k nama – reče Robert.

Imao je crnu kosu začešljanu unatrag i zlatni lančić s privjeskom u obliku sunca. Imao je i tetovažu sunca na ramenu. Sav je bio sunčan, zbog čega se Tamara u njegovoj blizini osjećala krajnje sjenovitom.

– Razmišljam nešto – odvrati Tamara – Slušam glazbu, dobro mi je.

Naravno, lagala je. Nije joj bilo dobro. Osjećala se smežurano kao breskvina koštica. Nešto u njoj je rapidno starilo, neki dio nje, neki organ možda. Nije to razumjela, ali je osjećala. Zadnja dva tjedna, potraga za Nikom bila joj je poput infuzije. Nakon godinu dana gledanja filmova, debljanja i spavanja po šesnaest sati dnevno, napokon je živnula. Šusnula ju je neka energija. Počela se osjećati kao da ima nekog. Ali to „kao“ je sada starilo. Energija koja ju je ponijela učahurila se u njoj i trulila. Najradije bi otišla doma. Zašto je uopće tu? Radi Saše? Tamara baci pogled prema Saši koja je već dva sata razgovarala s Edvardom. Edvard je u stvari bio gay, ali se Saša s tim nikako nije mogla pomiriti. Jednom su zabrijali i nakon toga, ona si je dala za zadatak da ga preobrati. „On je hetero, samo se boji“, tvrdila je, dok se Tamari činilo da je Edvard zapravo Narcis koji će rado primiti divljenje od bilo koga. Od dečka, cure, mačke, psa, patke ili zebraste zebe. Svejedno mu je.

Tamara ustane iz fotelje i protegne se. Sjedila je tu puna tri sata, koljena su joj se već sasvim ukočila.

– Juhu, princeza se probudila – reče Robert smješkajući se.

Tamara mu uzvrati mlitavim osmjehom, prođe pored njega i povuče Sašu za rukav.

– Idem doma – šapne joj na uho.

– Ma, daj… Koji ti je?

– Ne da mi se. Ajmo na balkon popušiti joint i to je to… ja odoh na spavanje.

Govorila je tiho, da je ne čuje Edvard koji se za to vrijeme okrenuo ka Tihani, Đurđici i Ivanu i komentirao nešto tupavo i općeprihvatljivo tipa „Dobra čagica, a?“.

– Ne mogu vjerovati… Kog vraga smo gurali van onaj kauč onda?

– Ma, pusti sad kauč, kakve to veze ima? – reče Tamara primivši Sašu za ruku i povukavši je na balkon – Jebi ga, fakat mi se ne da. Rado bi se zezala i plesala, ali… ne mogu se pretvarati. Sve mi je bezveze i puno mi je bolje kad sam sama… ili s tobom. Ovo je za mene too much…

– Too much čega?

– Ljudi – reče Tamara zatvorivši za njima balkonska vrata – Gle, uopće nije tako zima – reče i izvadi joint iz džepa.

– Ne znam bi li popizdila ili te… jednostavno pustila – promrsi Saša.

– Nemoj pizditi, stvarno nije do tebe, tulum je super, ali ne mogu… Valjda me kužiš, k vragu?

– Ma, dobro, kužim te… Samo ne znam što da radim više. Kad ćeš već jednom izaći iz te depre?

Tamara povuče dugačak dim i pruži joint Saši.

– Samo mi se ne tulumari, to je sve. Sorry što sam te odvukla od Edvarda.

– Nema veze, duga je noć.

– I sorry što te stalno zajebavam za staru.

– Opa… Tu ispriku nisam očekivala – reče Saša pogledavši Tamaru ispod oka – Da, to mi već stvarno ide na živce.

– Neću više, obećavam – reče Tamara – Osim, možda… tu i tamo… kad…

– Nikad. Ok? Ako već obećavaš, onda nema iznimaka.

– Osim kad se zajedno zajebavamo na njen račun, mislila sam reći.

– Aha… Dobro, ajde, to može proć.

Neko vrijeme su u tišini razmjenjivale joint i gledale preko ograde na praznu Vinogradsku. Padao je snijeg, sitan, oštar i svjetlucav kao staklo u prahu.

– Mislim da ovo s Nikom nema više nikakvog smisla – reče Tamara – Osjećam se ko budala.

– Zaboravi na nju.

– Kad bi bar mogla… – odvrati Tamara grickajući kožicu oko nokta na palcu – Nije to samo tako.

– A, onda joj reci.

– To mi je nekako… bolesno.

– Što ti je bolesno?

– Pa, to… da sam ja bila u njenom trbuhu. Rasla sam na njenoj maternici… jebote… ko prišt.

– Čuj, ako ćemo tako, i ja sam bila prišt.

– Da, ali ne u nepoznatoj ženi.

– Zašto joj jednostavno ne bi rekla: Dobar dan, vi ste moja surogat-majka?

– Zato što mi je to… gnjusno. Zvuči mi kao da sam nastala od aliena.

– Onda joj reci: Htjela bih vas upoznati, vi ste me rodili.

– To je malo bolje… Samo, ja je više ne želim upoznati. Užasna je. S onom narančastom kosom…

– … i peglom na prsima.

– Ti stvarno misliš da njena progorena majica ima neke veze s njenim duševnim stanjem?

– Da. Mislim da se sve nekako poklopilo da bi ti svijet dao do znanja da je ona sjebana… da ne može ništa osjećati, da je… spržena.

– Ti misliš da svijet komunicira s nama? – upita Tamara.

– Da, nekako tako brijem.

– Blago tebi…

– Zašto?

– Jer nikad nisi sama. Netko je uvijek… tamo.

– A ti fakat misliš da je sve besmisleno?

Umjesto odgovora, Tamara povuče nekoliko dugačkih dimova. Peklo ju je grlo.

– Ti stvarno misliš ići doma ovako napušena? – upita Saša.

– Nisam napušena. Samo se osjećam… malo kompaktnije.

– Kompaktnije? Ja se osjećam ko neki lik u stripu. Uopće mi nije jasno kako u ovakvom stanju misliš ići doma. Zašto ne prespavaš ovdje?

– Tu je buka i… neću da mi netko upadne u sobu usred noći – reče Tamara bacivši dogorjeli joint na ulicu – Uzet ću taksi.

– Taksi na novogodišnju noć… Potrošit ćeš brdo love bezveze.

– Jebe mi se.

– Eto, to me brine… – reče Saša primivši Tamaru za rame – Uopće ne misliš na budućnost. Od čega ćeš živjeti kad ti isteknu zalihe?

„Neću živjeti“, poželi joj odgovoriti Tamara, ali se na vrijeme zaustavi. To bi Saši upropastilo doček Nove Godine.

– Ne da mi se razmišljati o tome… ima vremena.

– Ti si mi najbolja prijateljica, znaš to? – reče Saša naslonivši svoje čelo o Tamarinu sljepoočnicu – Hoću da izađeš iz te rupe u koju si se uvukla.

– Znam, Saša… I meni je dosta… same sebe.

– Samo nemoj napraviti neku glupost. Ponekad mi se čini da bi najradije otišla za njima… za starcima.

Tamara ne reče ništa. Buljila je u noć izgrebanu petardama i pijanim urlicima.

– Hoćeš joj reći? – upita Saša.

– Reći ću joj – reče Tamara čvrsto, kao da prikucava čavle – Sutra idem tamo i skresat ću joj u lice. Sve.

 

Dva sata kasnije Tamara je legla u svoj krevet i prekrila se poplunom preko glave. S čepovima u ušima, slušala je visokofrekventni šum svog živčanog sustava. Dzzzzzz… Ako je dovoljno tiho i ako ste dovoljno unutra, čut ćete ga i vi. Živčani sustav koji proizvodi statički šum. Tamara se s tom činjenicom (da svi mi ljudi iznutra šumimo) po prvi put susrela kad joj je bilo deset godina, na Hrvatskom radiju gdje je njen stari radio kao ton majstor.

„Ovaj duboki vuššš koji čuješ je zvuk tvog krvotoka, a ovaj visoki dzzz je zvuk tvojih živaca“, rekao joj je otac nakon što su ušli u gluhu sobu.

Gluha soba je zapravo bila sobica bez prozora, sa zidovima, podom i vratima obloženim debelim, žućkastim spužvama. U sredini prostorije se nalazio mikrofon, također obložen spužvom. Gluha soba je bila zaista gluha. Nije čula apsolutno ništa. (Ali, zar druge sobe čuju nešto?, u sebi se pitala Tamara.)

„Ovdje nitko ne može izdržati dulje od pola sata“, rekao joj je stari.

„Zašto?“

„Osjetiš taj pritisak? Tišina je teška… Zapravo, taj šum je težak. Čuješ?“

„Kao more“, rekla je Tamara.

„Da, baš kao more.“

„… i struja“, rekla je Tamara, „Ovaj duboki šum je more, a ovaj visoki struja.“

Tamara se dobro sjeća tog dana. Imala je na sebi narančastu haljinu na tulipane koju je dobila za deseti rođendan. Slušajući duboki vuššš i visoki dzzz koje je proizvodilo njeno tijelo, promatrala je vrhove žutih, crvenih i plavih tulipana. Bilo je u tome nešto jezivo.

„Navikli smo stalno nešto čuti, a ova soba je skroz izolirana, nema šanse da izvana dopre nekakav zvuk. Sve što čuješ, događa se iznutra. Ali, nije to ono što je najgore…“

„Nego što je najgore?“ upitala je Tamara stisnuvši se uz njegov bok, „Kad te netko tu zaključa?“

„Ma, ne, ne brini…“, nasmiješio se otac, „Ne može nas nitko zaključati, nema ključa. Najgore je to što nema baš nimalo jeke.“

„Ali… zašto je to najgore?“

„Čuješ kako ti je glas suh? Čuješ kako, čim završiš rečenicu, zvuk prestaje kao da ga je netko odrezao škarama?“, upitao ju je otac, „Kad si u kuhinji, glas ti se odbija o zidove, o strop, o police, o čaše, o sve predmete koji se tamo nalaze. Kad si na ulici, glas ti se odbija o aute, o cestu, o stupove… O sve tvrde površine, shvaćaš? A tu, u gluhoj sobi nema tvrdih površina. Sve je obloženo spužvom, a spužva upija zvuk. Sve je mekano… zvuk ti se ne vraća, nego nestaje. To je nekako… grozno“, rekao je njen otac, Karlo Podolski počešavši se po svojoj kruškolikoj, proćelavoj glavi.

Bio je obučen u svoju omiljenu kombinaciju: kariranu košulju i sive samterice.

Mirisao je na svoj omiljeni začin: origano.

„Ti ni ne primjećuješ da ti glas odjekuje jer si navikla na to“, rekao je, „Nije to ona jeka kao u planinama, ali je tu… nikada te ne napušta, kao ni sjena. Čim ima svjetla ima i sjene. Čim ima zvuke ima i jeke. Osim u gluhoj sobi, naravno…“

„A, tata…“

„Molim Tami.“

„Jel postoji slijepa soba?“

„Nisam nikad čuo za tako nešto… Možda bi to bila neka posve, posve mračna soba u koju baš ni otkud ne dopire svjetlo.“

„A jel bi u takvoj sobi vidjeli svjetlo iznutra?“

„Kako to misliš?“

„Pa, kao što u gluhoj sobi čujemo zvuk iznutra, možda bismo u slijepoj sobi vidjeli svjetlo iznutra.“

U zelenim očima Karla Podolskog rasli su tulipani.

„Znaš što, mila… Mislim da tako nešto ne postoji“, rekao je stavivši ruku preko usta kao da je izrekao nešto zabranjeno, „Ali to je najbolja ideja koju sam u životu čuo.“

 

 

 

* Primalnu terapiju je osmislio Arthur Janov, a zasniva se na ponovnom proživljavanju boli koja je nastala pri najranijim iskustvima (prenatalni period, rođenje i najranije djetinjstvo)