Brod za Lajku | Tomica Šćavina

SMAK SVIJETA JE DEMODE

 

Kada je otvorila oči, prvo što je vidjela bio je mali noćni leptir utopljen u vosak. Zaspala je uz plamen voštanice jer joj je trebalo nešto titravo i toplo.

– Sranje… – izgovorila je, pridigla se i sjela na rub kreveta.

Bose noge dodirivale su joj hladan, ulašten parket. Jutro iza prozora bilo je bijelo poput Futrićeve šampite. Padao je gusti snijeg obasjan suncem. Dok je tako sjedila u krevetu, osluškujući šum vode koju je puštao netko u stanu ispod nje i stišćući kapke da joj dan ne ošteti tamu noćnih zjenica, zapljusnulo ju je jedno od njenih najranijih sjećanja. Izlilo joj se kroz vrat, ramena, kosti i vratilo je u vrijeme kada su joj bile samo četiri godine.

Bila je u vrtiću. Sjedila je za malim stolom, na malom stolcu, ali je i ona bila tako mala da joj je ta malenost bila sasvim primjerena. Spretnim prstićima gnječila je plastelin. Kiki, Zeta i Lin. Tako je nazvala svoje plastelinske gliste. Jedna je bila zelena, druga plava, treća žuta. Taman je htjela napraviti još jednu (crvenu, kojoj je nakanila dati ime Eta), kad je velika ruka dograbila Kiki, Zetu i Lin i zgužvala ih u besmislenu, šarenu loptu. Tamara je podigla pogled i shvatila da velika ruka ne zna što radi, gliste detektira kao nered. Zato (iako su se s Kiki, Zetom i Lin našle prilijepljene još i tri žute kornjače i jedan crni krokodil), Tamara nije zaplakala.

„Djecooo! Sutra je Majčin Daaan!“, vikala je odgajateljica, vlasnica velike ruke i duge crne kose nalik čađavoj paučini.

Tamara je znala za njenu tajnu. Ona je ćelava. To u stvari i nije bila neka tajna jer je često zavlačila prste pod periku kako bi se počešala po tjemenu. Iz nekog razloga, pred djecom joj nije bilo neugodno. Mislila je da ne vide.

„Idemooo!“, vikala je teta Pauka (tako su je zvali) okupljajući djecu za male stolove i stolce poslagane u krug, „Bojat ćemo životinjice!“

Podijelila je djeci predloške s crtežima puževa, gusjenica i leptira. Tamaru je dopao leptir.

„Hajde, obojite ih“, rekla je, „To je poklon vašim maaajčicama.“

Dok je razgovarala s odraslima pričala je normalno, no s djecom je imala tu čudnu govornu manu. Baratala je riječima kao sićušnim harmonikama, svako malo ih je rastezala.

„Fiiino“, rekla je Tamari koja je vodenim bojicama počela bojati svog leptira.

Tamara je odlučila: krila će biti žuta, a točke na krilima crne. Ili možda tamno smeđe. Ne, ipak će biti crne.

„O, kako lijepo!“, pohvalila ju je teta Pauka nakon što je obojala krila, „Tvoja mama će biti taaako sretna!“

U tom trenutku, Tamara joj je oprostila i ćelavost i rastezanje, a nakon malo premišljanja, čak i gliste. Široko se nasmiješila i bacila se na bojanje kružnice na desnom leptirovom krilu koja je trebala postati crna točka. Umočila je kist u vodu, isprala ga od žute boje, umočila u crnu i… oprezno, točno uz unutarnji rub, počela bojati kružnicu. Kist je dotaknuo vlažnu površinu papira i… o, ne! Tanke, crne žilice nalik korijenju su se u tren oka proširile krilom.

„Razlilo mi se…“, rekla je Tamara (sebi, leptiru ili vodenim bojicama, ni sama nije znala).

Leptir je bio uništen. Desno krilo mu više nije bilo žuto, već polu-sivo. Iako se leptir uporno (nacrtano) smiješio, bilo je jasno da s takvim krilom nema baš nekog razloga za smijeh. Tim više što je teta Pauka kružila među stolovima poput kopca. Obrušavanje na njenog leptira bilo je pitanje trenutka. Tamara ju je već vidjela kako ga grabi i gužva, jer… nije bio dovoljno dobar. Zaista nije. Ni Tamara nije znala što bi s njim, a opet, bilo joj je teško pustiti ga da samo tako odleti u koš za smeće, umjesto u krilo mame.

I onda joj se upalila lampica (kao onoj ribi koja živi u najdubljim dubinama oceana).

Razotkrila joj se skrivena istina i Tamara je progledala.

To nitko nije mogao znati, ali ona je znala.

Njen leptir nije običan leptir. To nije ni kupusar, ni lastin rep.

To je noćni leptir.

A oni su crni.

U nekoliko poteza, Tamara je obojila svog leptira u crno. Zatim se popela na stolac da bi imala pregled nad radovima ostale djece. Bilo je tu žutih, rozih i plavih leptira, ali noćnog leptira nije imao nitko.

„Jooooj!“, prepala se teta Pauka, „Što je to?“

Tamara nije odgovorila. Što bi moglo biti, ako ne noćni leptir?

„Malena, pogriješila si, ha?“

„Nisam pogriješila.“

Da je Tamara mogla čuti teta Paukine misli, zvučalo bi to otprilike ovako: crni leptir – slika djetinjstva – odnos s majkom – ili možda s ocem – otac tuče majku – otac tuče kćer – majka tuče oca – kćer tuče majku – sve mi se pobrkalo.

„To je noćni leptir“, prošaptala je Tamara.

Gledala je odozdo u tu visoku, prutastu figuru koja se nadvijala nad njom.

„Noćni leptir?“, upitala je teta Pauka zavukavši kažiprst ispod perike.

„Noćni leptir“, potvrdila je Tamara velikodušno joj pružajući još jednu šansu da shvati.

Očekivala je milovanje po glavi, uzvik oduševljenja, ali ne… Teta Pauka se češala. To joj je zaokupilo svu pažnju. Stisnula je oči i odsutno se grebala po tjemenu.

„Nema veze, uvijek se može ispočetka“, rekla je i usputnim potezom lijeve ruke joj uzela leptira.

Tamara je ostala zatečena, očiju raširenih i okruglih poput čajnih kolutića. Krenula je reći „ne, on je moj“, ali odjednom je shvatila da su joj usta premala i da se otvaraju sporo, kao da kasne za stvarnošću. Dok je teta Pauka odmicala prema košu za smeće, djeca su brujala. Tamara je počela brojati svoje prste: jedan, dva, tri, četiri, pet… To je radila svaki put kad bi se događalo nešto strašno. Kada je izbrojila do deset, na stol joj je sletio novi predložak. Puž. I tada je briznula u plač. Noćni leptir, Kiki, Zeta, Lin. Sve joj se skupilo. Plakala je tako glasno i očajno da joj je teta Pauka tiho, na uho zaprijetila kako će joj selotejpom zalijepiti usta. Tamara joj je tada u bijesu strgnula s glave periku i bacila je kroz prozor. Leteći zrakom, perika se raširila, tako da je izgledala poput golemog noćnog leptira.

Tamara protrlja lice i čelo. Opet je tu, u sadašnjosti. Na noćnom ormariću je oveća fleka od voska. U vosku je stradali noćni leptir. Voljela bi da nema sjećanja. Voljela bi da nema nijedne asocijacije na noćnog leptira, na svjetlo, na Majčin dan. Kad bi barem svu svoju prošlost mogla odložiti na policu u dućanu dok traži müslije u kojima ima dovoljno lanenih sjemenki i orašastih plodova. To bi htjela. Odmoriti se od sebe. Ponekad joj to polazi za rukom. Ponekad uzme u ruku šalicu koja je samo šalica, a ne roj misli o šalici. Ali, brzo se to vrati na staro. Nešto pokrene misao i misao se odmota i zažari. Slikovnica. To je, recimo, bila misao koja se odjednom žarila. Sjećanje na djetinjstvo ju je podsjetilo da je danas u pet sati promocija nove slikovnice Tibora Saverskog. Ilustrirala ju je Nika. Sigurno će biti tamo.

– I ja ću biti tamo – reče Tamara iskočivši iz kreveta.

Neće samo tako odustati od svog plana. Odbila ju je kao anketarku, odbila ju je kao volonterku, ali to ne znači da će je odbiti i kao novinarku. „Tako je“, odluči Tamara pljuskajući si obraze hladnom vodom, „U pet ću biti tamo. Izmislit ću nešto… recimo, da radim za novi web portal o kulturi i da je… naprosto moram intervjuirati, jer su njene ilustracije tako, tako… fascinantne. Da, to je ta riječ… fascinantne.“

Do tri popodne otrčala je sat vremena uz Jarunsko jezero, ručala jaja sa šampinjonima i poslušala cijelu kolekciju Debussyevih kompozicija za klavir koje je skinula s Interneta. Spremila je skripte iz Razvojne psihologije u kutiju koju je, zajedno s knjigama iz Sistematske psihologije i Psihometrije odnijela u podrum. Neće studirati. Nema ni volje ni koncentracije. Za godinu dana će razmisliti o tome hoće li se vratiti na faks. Trenutno joj skripte služe isključivo kao hrapava podloga za pomicanje miša. Osim što joj nagrđuju prostor, podsjećaju je na to da bi trebala učiti. Zato ju je odluka o zamrzavanju studija razvedrila. O tome razmišlja već mjesecima, ali misli koje počinju s trebala bi, morala bi i bilo bi pametno su je stalno navodile da se vraća skriptama iz Razvojne i da stalno zapinje na sredini druge stranice, na rečenici koja glasi: „Eksperiment je pokazao da fetus ima sposobnost pamćenja i učenja.“ Na tom mjestu, misli bi joj se počele rasipati kao da su od pijeska…

I dalje ima studentska prava, prima očevu mirovinu i naslijedila je dovoljno novca da narednih pet godina ne mora zarađivati ništa. A u Tamarinoj glavi, pet godina je puno. Pet godina je bezbroj trenutaka. Što će biti poslije… ne zna. Ne zanima je. Možda bude smak svijeta? Teško. Otkako je prošla 2012, o smaku svijeta više nitko ne priča. U modi su traperice s dvostrukim šlicom i marame koje se nose vezane oko zapešća. Smak svijeta je totalno demode. Na tu spiku nitko više ne trza. Osim možda gospodina Futrića. Pa da, sine Tamari, gospodin Futrić hrli prema smrti, a smrt je isto što i privatni smak svijeta. U sebi je imao onaj isti zanos s kojim joj je žena s kioska za loto pričala o dolasku Galaktičke federacije i kolektivnom duhovnom prosvjetljenju. Naime, dok je živjela s roditeljima u Travnom, Tamara je srijedom i subotom, prema uputama svog oca, redovito išla uplaćivati loto. Imala je tada četrnaest godina, ali to nije spriječilo gospođu velikih zuba (koja je bila silno nalik japanskoj bubi iz crtića Eustahije Brzić) da joj prenosi poruke od takozvane kozmičke braće, svemiraca sazdanih od čiste svjetlosti koje je redovito „kanalizirala“. Tamara je isprva riječ „kanaliziranje“ brkala s riječju „kanalizacija“, pa je mislila da joj ova govori o nekakvom svemirskom otpadu. Međutim, ispostavilo se da je gospođa velikih zuba zapravo „kanal“ za prijenos poruka od Galaktičke federacije. Ona uđe u meditaciju i njena svjetlosna braća joj u glavu sipaju poruke koje ona marljivo ispisuje. Ima cijelu bilježnicu ispisanu njihovim uputstvima za duhovni rast nas Zemljana. Bilježnicu je pokazala Tamari (kao dokaz), nakon čega se Tamara pitala kako je moguće da se čista svjetlost iz svemira izražava s toliko pravopisnih grešaka. U svakom slučaju, gospođa s kioska za loto (što je bila samo kamuflaža za njenu pravu misiju) bila je stalno nabrijana. Vrpoljila se u stolici i hipnotički kimala glavom. Dok je pričala o svom galaktičkom poslanju (ona je bila zadužena za primanje poruka od Hotja Sena, svjetlosne duše usmjerene na duhovni rast Balkana), imala je taj sjaj prosvijetljenog ludila na bjeloočnicama, baš kao i gospodin Futrić. Zašto? Jer je stalno očekivala smak svijeta. Najprije je trebao doći u četvrtak, pa je prošao četvrtak, pa je trebao doći u subotu, pa je prošla subota, pa je trebao doći za mjesec dana i tako stalno. Uvijek bi joj, naravno, Hotja Sen objasnio zašto je smak svijeta odgođen. A odgađao ga je vrlo lako, puno lakše no što bi bila odgođena kakva kazališna predstava ili koncert. „Sve se ubrzava, sve se ubrzava“, imala je običaj govoriti loto-gospođa. To ju je vjerojatno držalo tako naenergiziranom. Jer, ako se sve ubrzava (što god to značilo), a smak svijeta je svako malo tu, to znači da nam preostaje još samo malo života. Možda svega dan, dva ili, u najboljem slučaju mjesec dana. A kad je već tako, onda više nema izgovora – treba živjeti do maksimuma.

„Zaljubljeni u kraj“, napisala je Tamara mekom, grafitnom olovkom na zid. To je bio suma summarum njenog razmišljanja. Gospođa s kioska za loto i gospodin Futrić spadaju u istu kategoriju, zadovoljno je zaključila, oni su zaljubljenici u kraj. Zatim je smotala mali joint, obukla kaput, izašla na balkon i zapalila. Nakon trećeg dima, osjetila je kako joj se vrhovi kapilara ispunjavaju vibrirajućom, srebrnastom tekućinom. Gledajući u svjetlucave kristaliće snijega koji su klizili zrakom, prepustila se treperenju. Iznutra i izvana, svjetlucanje je bilo isto.

U četiri i deset je izašla iz kuće. Imala je na sebi sive hlače, crne čizme i crni kaput na bijele kružnice. Kosu je začešljala unatrag i vezala u repić. U sivoj torbici od kepera imala je blok i kemijsku koji će joj poslužiti za intervju s Nikom. Ovaj put nije krenula s nadom i očekivanjem, već s jasnom namjerom. Išla je po nešto za sebe. Pošto joj nije bilo dano, odlučila je uzeti. „Daj i uzet će ti, uzmi i dat će ti“, rekao je gospodin Futrić.

Ušla je u polupraznu sedamnaesticu, sjela i naslonila čelo o prozorsko staklo. Bjelina joj je češljala misli. Tramvaj se pri skretanjima tresao i škripao poput ranjene životinje, ali to nije bila njena stvar. Ljudi pored nje su pričali o kurkumi i kiselom kupusu, kihali i žalili se na kostobolju. Slušajući ih, Tamara je njihove riječi svlačila. Odvajala je značenje od glasa (kao da kuhanoj ribi odvaja meso od središnje kosti). Nakon dugog ponavljanja riječi: kupus, kupus, kupus… na kraju ostane k, u, p, u, s. Skup glasova. Riječ postane besmisleni zvukovni niz koji se giba skladno, kao gusjenica. Tamara je to kao dijete često radila. Ponavljala je riječi sve dok ih ne bi ispraznila od značenja. Neopterećene smislom, riječi su odjednom postajale lagane, letjele su zrakom kao papirići od bombona. Svoju tajnu vještina je razvila do te mjere da ju je sada, s dvadeset i dvije godine, prakticirala automatski. Kada bi riječi htjela osloboditi njihova značenja, nije ih uopće trebala ponavljati. One su lako postajale besmislene, trebala je samo poželjeti čuti ih kao vibraciju, kao tkanje zvuka, kao tetovirani zrak.

Djeca na parkiralištu su se grudala. Vrana je kljucala djelić zemlje koji nije bio prekriven snijegom. Starica sijede kose plavkasta odsjaja s gađenjem je odmjeravala tinejdžere. Vozač je bio seoski ljepotan, imao je crnu, nauljenu kosu i namignuo joj je kad je na stanici kod studentskog doma Stjepan Radić izletio iz tramvaja da na obližnjem kiosku kupi cigarete. Bilo je nekog skrivenog sklada u svim tim usputnim događajima. Gruda snijega koja je letjela zrakom bila je u tajnoj vezi s plavkastim preljevom na kosi sijede starice. Vozačev mig se uklopio u ritam vraninog kljucanja po zemlji. Isprepletenost. Sklad. Druga strana kaosa. Možda je to bilo zbog jointa, a možda zbog toga što je Tamarin um od dugotrajnog, mukotrpnog preslagivanja kaotičnih misli napokon kolabirao, pregorio i otopio se poput svijeće u kojoj je jutros pronašla noćnog leptira. Mentalna napetost je napokon popustila, mreža misli se rastegla i raspala kao nekvalitetna najlonka. Tamara je u glavi osjećala nježnu tupost.

U pet do pet stigla je u novootvoreni kulturni centar „Kugla“ u Teslinoj 36. Mada je izvana izgledala kao obična, kockasta zgrada, „Kugla“ je iznutra zaista izgledala kao unutrašnjost kugle. Kružno zaobljeni zidovi (koji su zapravo činili jedan neprekinuti zid/strop) bili su obloženi tankom, višeslojnom tkaninom nalik gazi. U tu meku zidnu strukturu bila su utkana sićušna svjetla nalik dalekim zvijezdama. Po Tamarinoj letimičnoj procjeni, u prostoriji je moglo biti oko sedamdeset ljudi, mahom između trideset i pedeset godina. U podlozi je svirala lagana glazba. Kad je zatvorila oči i odvojila je od žamora, prepoznala je Thursday Afternoon od Briana Enoa, skladbu koja traje punih sat vremena i zvuči kao pucketanje planktona u dubokom podmor ju punom lelujavih algi i morskih konjića. Opustila se u udobnom stolcu, dovoljno daleko od blago povišenog podija na kojem je za okruglim stolom, između dva muškarca sjedila Nika. Imala je na sebi crnu, usku haljinu, a oko vrata ogrlicu s elipsastim, srebrnim medaljonom. Tamara je odlučila ne gledati je previše, ne udubljivati se u njene kretnje. Kasnije će porazgovarati s njom, a sada će uživati u predahu od vlastitog uma. Lijepo joj je. Sve je tako blago i pravocrtno. Sve je jednako važno. Boja koja se ljušti sa stolca, torbica od sivog kepera, Brian Eno i Nika. Nema hijerarhije. Samo događaji. Odmor od bitnosti.

– Dobrodošli – rekao je gospodin u smeđem odijelu na bijele pruge – Tu smo radi briljantnog djela dvaju izuzetnih autora…

Pričao je desetak minuta. Tamara ga nije slušala. Uronila je svoj sluh u mješavinu glazbe i njegova glasa. Značenja riječi je, na svoj dobro poznati način, ispuštala. Prenuo ju je pljesak. Zvučao je kao ljeskanje srebrnih riba.

– Hvala vam što ste došli – oglasio se drugi muškarac – Svjestan sam da je ovo blagdansko vrijeme predviđeno za druženje unutar obitelji, ali eto, ovo je bio jedini slobodan termin koji smo mogli rezervirati tu, u Kugli. Zato vam posebno hvala što ste, usprkos nespretnom terminu ipak ovdje.

Imao je kratku, smeđu, kovrčavu kosu i punašna usta. Počeo je pričati o priči, o likovima, o simbolici. Bio je to autor, Tibor Saverski. Tamara je i dalje bila u svom polulebdećem stanju u kojem su značenja riječi preteška i zato nepotrebna. Sve dok…

– … tajni prolaz je u pećnici – reče Saverski – Djevojčica je zavirila u pećnicu i s druge strane ugledala čudesan svijet u kojem po plavoj livadi trče jednorozi sa srebrnim grivama.

– U pećnici?… – ponovi sebi u bradu Tamara.

Tada je shvatila da se neke riječi ne daju tako lako isprazniti od značenja. Sjećanje joj se naglo otkotrljalo deset godina unatrag…

Sjedila je u svijetlo zelenoj kuhinji i gledala svoju majku kako iz pećnice vadi kiflice sa sirom. „To znači da ja imam dvije mame“, rekla je dvanaestogodišnja Tamara zbunjeno gledajući u svoja dva dlana. „Ne, sunce“, odvratila joj je majka, „Ona ti je bila mama samo na devet mjeseci i to je to. Ona je bila… neka vrsta pećnice.“ Nasmiješila se, ali su joj oči ostale mirne. „Vidiš, ti i ja smo napravile tijesto za kiflice i onda smo ih stavile u pećnicu, jer je temperatura unutra taman kako treba. Tako smo i tata i ja napravili tebe, a zatim smo te stavili u njen trbuh, jer je unutra bilo fino toplo. Zatim si izašla iz njenog trbuha i od tada smo zajedno.“

Nakon što joj je majka objasnila da ima i surogatmajku, Tamara je neko vrijeme o tome mozgala, a zatim je na to zaboravila. Majka ju je uvjerila da puno djece ima surogat-majke, ali da je to „nešto o čemu se ne priča“. Kada je napunila osamnaest godina, Tamara se počela raspitivati o njoj, o svojoj pećnici. Trebale su joj pune dvije godine da iz majke izvuče njeno ime. Nekoliko mjeseci nakon toga, Tamara je ostala bez roditelja. Najbliži „rod“ koji je imala bilo je to ime… Nika. Nika Flandor.

– Gospođo Flandor, ova priča je iz vas izvukla jedan sasvim novi stil ilustriranja. Kako se to dogodilo? – upitao je čovjek u smeđem odijelu.

Nika se blago nagnula prema naprijed i prošla prstima kroz svoju dugu, valovitu kosu. Kretnje su joj bile spore, kao da ih izvodi pod vodom.

– Htjela sam naglasiti razliku… između kuhinje i bajkovitog svijeta s onu stranu pećnice… a zato su mi trebali posebni kontrasti. Često sam drobila pastel i kredu u akril… pa zatim gnječila žlicom kako bih dobila one sjajne mrvice koje lete zrakom oko jednoroga… Zatim, slojeve boje sam često ispirala i izbjeljivala… tako da su slike nastajale u…

Glas joj se pojavljivao pa nestajao, kao dupinova leđa na mirnoj površini mora. Tamara ju je neko vrijeme slušala, a zatim je ponovo utonula u misli. Pećnica. Tako trivijalna riječ. Ona i pećnica su nekada bile jedno. Tamara je bila prikačena o stjenku njene maternice. Najprije je izgledala kao ameba, pa kao punoglavac, pa kao gušter. S vremenom je postajala sve čovjekolikija. Imala je prozirnkaste ruke i noge koje su plutale. I glava joj je plutala. I srce joj je plutalo. Tamara izvadi svoj ljubičasti blokić i pusti tamno plavi trag kemijske da ispiše „plutajuće srce“. Svidjelo joj se to. Podsjećalo ju je, doduše, na srce žabe koje pluta u alkoholu koje je jednom davno vidjela u kabinetu iz biologije, ali je svejedno bilo utješno.

Srce koje pluta ne može udariti ni u što tvrdo.

Srce koje pluta nije ni prelagano, ni preteško.

Srce koje pluta ima malo prostora, ali nema klaustrofobiju.

Zato je zamisliti srce koje pluta jako ugodno, zaključila je Tamara.

– … naročito kada kombiniram ljubičastu i žutu – nastavila je Nika – Ili plavu i žutu… To su boje s kojima moram ući u dijalog kako bih…

„Jesmo li nas dvije nekada bile u dijalogu?“, pomisli Tamara, „Dok sam ti bila u trbuhu, jesi li mi tepala, puštala mi klasiku, pričala priče?“ Istraživanja su pokazala da fetus prepoznaje majčin glas već od trećeg mjeseca trudnoće. Na snimku majčinog glasa reagira ubrzanim radom srca, a na snimku glasa neznanca ne reagira. Je li to razlog zašto Tamara u Nikinom glasu prepoznaje šum dalekih vodopada? Jasno je da tih vodopada nema, ali šum je upravo takav… kao da negdje u pozadini njenog glasa stalno teče voda.

– Nije mi lako odvojiti se od slike ili ilustracije – nastavljala je Nika – Završeci mi nikada nisu išli od ruke.

„Kako ti je bilo odvojiti se od mene?“, pomisli Tamara, „Kako je meni bilo odvojiti se od tebe? Kakav je to osjećaj po prvi put udahnuti zrak? Kažu da boli. Boli i proći kroz porođajni kanal. Što na ovom svijetu ne boli?“ Tamara osjeti bijes. Odjednom. Po prvi put je postala svjesna kako je došla na ovaj svijet. Znala je ona to i prije, ali tada je to bila samo daleka teorija. Sada joj je postalo jasno. Sve su napravili na silu. Oni. Njih troje. Njeni roditelji i Nika. Tata i mama nisu mogli začeti prirodno, pa su to napravili u epruveti. Mama je zbog deformacije maternice nije mogla nositi, pa ju je odložila u pećnicu. Unutra je bilo fino, toplo i plutajuće ali u nekom trenutku je pećnica zazvonila i došlo je vrijeme za izlazak. Pupčana vrpca je prekinuta i Tamara je predana u ruke svoje biološke majke. Biološke? I jedna i druga su biološke. U ruke svoje genetičke majke. „Otkud vam pravo?“, bjesnila je u sebi Tamara, „Otkud vam ideja da ja želim postojati?“

Ljudi su zapljeskali, a Tamara se zagledala u svoje dlanove, baš kao onog dana kada je u kuhinji rekla majci: „To znači da ja imam dvije mame.“ Pokušala je udarati dlanom o dlan, kao što su radili i ostali, ali to joj se činilo bolesno, kao da udara mamu o mamu. U tom trenutku sve joj se činilo bolesno. I to da sjedi u „Kugli“, i to da gleda u ženu u čijem tijelu je nekada plutalo njeno srce, i to da ispred sebe ima vlastite dlanove. Biti čovjek je sick, zaključila je i odlučila poruku istog sadržaja poslati Saši. Izvadila je mobitel i napisala: Biti čovjek je sick. Što radiš? Zatim je ustala i krenula prema Niki. Nije ju bilo strah. Kad su se oni (majka, otac i Nika) usudili napraviti joj to (lansirati je u postojanje), onda se i ona može usuditi napraviti bilo što. Može, recimo, gurnuti kažiprst duboko u grlo i povratiti nekome na jaknu, tek tako, usput. Može napraviti stoj na rukama. Može uzeti mikrofon sa stola i zapjevati Are you lonesome tonight. U usporedbi s tim, prići Niki i izmisliti da piše za Kultunet, novi Internet portal o kulturi je ništa. Nakon toga je može odvući za neki stol i porazgovarati s njom nasamo. Može se suočiti s njom. Može joj biti blizu i osjetiti kako je to… biti joj blizu.

Dok je hodala prema Niki (koja je u međuvremenu ustala i okružila se grupicom ljudi), stigla joj je poruka od Saše: Upravo kupujem cugu tako da prekosutra možeš biti sick koliko hoćeš. To joj je izmamilo smiješak.

– Oprostite, možemo li na minutu porazgovarati? – upita Tamara Niku proguravši se između ljudi – Važno je.

Nika je pogleda ravno u oči. Ovaj put, lijevo oko joj nije bježalo prema gore.

– U redu – reče, ispriča se ljudima oko sebe i krene za Tamarom.

Tamara uhvati zraka i pusti da joj se riječi brzo i sigurno otkotrljaju grlom.

– Vaše ilustracije su fascinantne i naprosto vas moram intervjuirati. Nedavno sam počela pisati za novi portal za kulturu Kultunet. To je jedan od najčitanijih…

Dok ju je Nika ukočeno promatrala, sićušna bijela svjetla na zidovima su mijenjala boju. Bila su malo narančasta, malo plavičasta, malo žuta.

– To je razlog zbog kojeg si me odvojila od onih ljudi?

„Ne. Odvojila sam te od onih ljudi da te pitam kako je bilo nositi me devet mjeseci, roditi me i nakon toga ostaviti. Uz to, zanima me je li se isplatilo“, odvratila joj je Tamara u svojoj glavi.

– Da – odgovorila je Tamara u realnosti – Znam da vam se na prvu loptu ne čini važno, ali…

– Čekaj, čekaj… – prekine je Nika – Mi smo se vidjele jučer kod Futrića i prekjučer kad si me htjela anketirati, je li tako?

– Tako je.

– Tri dana za redom – konstatira Nika motreći Tamaru pogledom nazubljenim poput pile – Što bi to trebalo značiti?

– Pa, eto, poklopilo se.

– Tri dana za redom se ne može samo tako poklopiti.

Tamara shvati da mora izmisliti nešto novo. Odmah. Prva asocijacija na Niku? Mama. Druga? Ilustracije.

– Zapravo… – Tamara spusti glavu i upre pogled u tanku, sivu crtu koja je dijelila jednu mramornu pločicu od druge – I sama se pomalo bavim ilustriranjem i…

– I?…

– Nadala sam se da biste mi možda mogli dati neku poduku.

Jadno. Tamara se osjećala jadno. Opet je tražila, opet je očekivala. Nije bila u stanju podići pogled.

– Ne bavim se time, srce – primi je Nika za rame – Potraži poduku negdje drugdje – reče i ode.

Za nju je to bilo tako jednostavno. Rez, okret na prstima i… nema je više. Priča s nekim drugim ljudima. Smješka im se u lice. „Srce“. Rekla joj je „srce“. Vjerojatno i njima govori „srce“, „dušo“ i „draga“. Vjerojatno sve ljude koji joj ne znače ništa obasipa tim kvazinježnim riječima.

Tamara polako krene prema izlazu. U njoj je polako rastao bijes. Svi su je napustili. Svi. Otac, majka broj jedan i majka broj dva. Čak su se i rođaci povukli od nje kao da je loša sreća zarazna, kao da bi virus zvan zla kob mogao skočiti s nje na njih i uništiti im živote. Donedavno ju je to tjeralo u očaj, osjećala se obilježenom, kao da joj iznad glave svijetli neonska reklama na kojoj piše „trauma“. Sada je bilo drukčije. Sada je po prvi put osjećala iskonski, instinktivni bijes. Bijes na postojanje.

Kružila je gradom brzo i kaotično poput elektrona. Na trgu je na trenutak zastala pred izlogom knjižare i ugledala knjigu pod naslovom Savršena odluka ispod kojeg se nalazio podnaslov Sami biramo svoje roditelje. Koja glupost, ponavljala je u sebi, koja glupost. Prije samo godinu dana, pročitala bi tu knjigu, i ako bi ocijenila da je dobro napisana, vjerojatno bi joj i povjerovala. Povjerovala bi knjizi, a ne čovjeku koji ju je napisao. Tada je knjigu još uvijek doživljavala kao vrijednost, kao poseban predmet, kao pojavu koja nema svoj korijen u osobi, piscu. Naravno, znala je da knjige pišu ljudi (sigurno ih ne pišu žirafe ili noćni leptiri), ali nije shvaćala njihovu bit, nije ih doživljavala kao sredstvo komunikacije. Sada je svjesna da je svaka knjiga samo produžena ruka pisca pružena na upoznavanje. Tu knjigu je mogla napisati i žena s kioska za Lotto. Zbijena među srećkama i listićima lota, mogla je potajice pisati svoje životno djelo Savršena odluka koje joj je kanalizacijskim putem poslao njen galaktički brat Hotja Sen.

Puno toga se u Tamarinom životu promijenilo unazad godinu dana. Vidjela je stvari jasnije, dublje… i to ju je plašilo. Bojala se tog novog života koji joj je vrištao u zjenice. Života oguljenog od mekoće, oglodanog do kosti, do srži, do sjemenke. Saša joj je stalno tupila „Ništa se ne događa slučajno, sve ima nekog smisla“, ali Tamara je znala da je to samo način razmišljanja, a ne istina. Istina je promjenjiva. Istina je ono što odabereš kao istinu. A Tamara više nije imala snage odabirati smisao. Na temelju čega bi ga odabrala? Na temelju smislenog načina na koji je došla na svijet? Na temelju smislene pogibelji roditelja? Na temelju smislenog pucanja plombe dok je jela pistacio?

U Frankopanskoj odluči pričekati sedamnaesticu i krenuti kući. Izvadi mobitel i nazove Sašu.

– Ej, jesi kupila cugu? – upita.

– Bok! Jesam, jesam. Evo, upravo sam složila boce u frižider. Imamo pivo, vino, gin i tonik. To će biti taman, bit će nas osmero – odgovori joj Saša – A gdje si ti?

– Na trgu. Bila sam u „Kugli“ na predstavljanju slikovnice koju sam ti spomenula jučer. Nika je bila tamo.

– I?

– I… ništa.

– Jeste li pričale?

– Jesmo, na deset sekundi… – Tamara zastane shvativši da joj nema što ispričati – Znaš što ću ti reći?

– Što?

– Dosta mi je – reče Tamara – Zlo mi je od nje.

– Baš je neka čudna žena… Jesi vidjela kakvu je majicu imala jučer?

– Kakvu?

– S otiskom od pegle. Baš je tu majicu nosila jučer – znakovito reče Saša.

– Pa šta, ne kužim… I ti si nosila staru odjeću. Krečili smo.

– Ali, ona je imala spržena prsa, to ti hoću reći. Srce joj je uništeno.

– Jebote, stvarno si luda – reče Tamara ušavši u tramvaj koji se upravo zaustavio pred njom.

– Nisam ja luda, nego si ti slijepa. Daj malo gledaj oko sebe. Rekla sam ti ono za smeće prekjučer kad smo bile na trgu, sjećaš se? Vezala si bicikl za kantu. A jučer si se za krečenje obukla u što?.. U vreću za smeće.

– I što bi to po tebi značilo? Da sam ja smeće ili kaj?

U tramvaju je bila gužva i ljudi su lako mogli čuti što Tamara priča. Nije ju bilo briga.

– Ma, daj, Tamara… Ne mislim da si smeće nego da se… baviš smećem, odabireš smeće, vežeš se za smeće… nemam pojma… U svakom slučaju, u nekom si… bitnom odnosu sa smećem.

– Saša, zvučiš ko da ti je nešto nagnječilo mozak. Daj da pogodim… Stara ti se naslonila laktom na glavu kad si bila beba?

S druge strane nastane muk.

– Nije smiješno – reče Saša.

– Sad si još izgubila i smisao za humor.

– Pričat ćemo sutra, ne da mi se prepucavati.

– Ni meni – pomirljivo će Tamara – Ali to sa smećem ti je stvarno…

– Dobro, dobro, pričat ćemo sutra, ok?

– Ok.

– Ajde bok.

– Bok.

Tamara se osvrne oko sebe. U tramvaju je bilo zagušljivo, nagužvani ljudi podisali su sav zrak. S njene lijeve strane nalazila se žena s maramom na glavi i najlonskim vrećicama u rukama. Glasno joj je puhala u vrat. Ispred nje, točno pred vratima tramvaja stajala je starija dama s ljubičastim šeširom. Imala je crveno lakirane nokte i bore oko usana koje su govorile: To ti je život. Nekada sam se vozila u BMW-u, a sad se vozim u tramvaju. E, gdje su ona stara dobra vremena dok sam živjela s Hansom?… Zašto me ostavio? Zar mu nisam bila dovoljno dobra? Sve sam mu dala… I peglala sam, i čistila, i kuhala, a on je otišao s onom kurvom… S desne strane, naslonjen o njeno rame, stajao je pretili klinac u mornarskom kaputiću. Pored njega njegova majka, također pretila.

Tamara si vrhovima prstiju počne masirati sljepoočnice. Svi ti ljudi oko nje… Svi se kreću nekuda. Imaju svoje ciljeve, svoje pravce. Zar oni ne znaju da su svakim trenutkom sve bliže smrti? Valjda znaju. Ali ipak se kreću. I ona se kreće. Zašto? Samo zato što je tu, jer ju je prije dvadeset i dvije godine troje ljudi prisililo na postojanje. Koji bijedan razlog… Kroz kičmu joj sijevne bijes. Nju su smislili. Tako je. Sjeli su, razgovarali, isplanirali je i napravili. Kakva podvala, pomisli vrteći glavom lijevo-desno, kakva jebena podvala. Ona je projekt. 1995. sigurno nije bilo lako pronaći surogat-majku. Kako su samo uspjeli? Tada je još trajao rat… Zašto su sve to išli raditi? Morali su provesti godinu dana u Sidneyu, morali su potrošiti tko zna koliko love, morali su… Zar nisu mogli bez djeteta, bez nje? Nekoliko puta je o tome pokušavala razgovarati s majkom, ali ona joj je svaki put odgovarala isto: „Sada živiš. Uživaj.“

Tamara iz džepa izvadi iPod, stavi slušalice na uši i pronađe album The Virgin Suicides od grupe Air. Osjećala se upravo tako… kao naslov albuma… kao da je nešto nevino u njoj ubijeno.

Dama s ljubičastim šeširom se uzvrpolji i mrko je pogleda. Nepodnositeljka, pomisli Tamara. To je izraz koji su smislile ona i Saša, a odnosi se na ljude koji ne mogu podnijeti da se netko pored njih zabavlja ili, ne daj bože, osjeća dobro. Točnije, bolje od njih samih. Problem je u tome što se većina ljudi osjeća bolje od njih. Zato nemilosrdno maltretiraju sve oko sebe. Žale se, provociraju, ironiziraju, iritiraju, a sve s ciljem da čovjeka svedu na svoju valnu duljinu koja je puna šuma i podsjeća na tupo udaranje kamena o kamen ili škrgutanje zubima u snu. Nepodnositelji prvenstveno ne podnose sebe, a zatim ni sve druge. Njihov životni moto je: ne podnosim. Točka. S takvim stavom idu u kazalište, sjeckaju mrkvu i šminkaju svoje usahle trepavice. Ono što naročito ne podnose je da je netko: bolji, ljepši, sretniji, slobodniji, spontaniji, iskreniji, ljubazniji, interesantniji, privlačniji, kreativniji, poletniji, pametniji, darežljiviji, mirniji (ima toga još, ali predugo je za nabrajati) od njih. A to su, iz njihove perspektive, svi.

„Ne zabavljam se“, poželi nepodnositeljki s ljubičastim šeširom reći Tamara, „Ne ide mi se nikud, a ipak idem. Tu sam, stisnuta kao hrenovka u ovoj jebenoj limenci baš kao i vi“. Naglas nije izrekla ništa. Izrecitirala joj je to u glavi i odmah potom se zgrozila. Shvatila je da razmišlja kao oni. Počinje mrziti.